Sa svakim metrom, svakim zavojem i svakim kamenom koji smo preskočili, pogled koji se otvarao pred očima bio je sve čarobniji. Kuće koje grle more u daljini s jedne strane, sela razbacana zaleđem na drugoj, moćna brda na trećoj... Kraj je listopada i masline pokraj kojih prolazimo pune su plodova, zreli šipak težinom savija još zelene grane, a nosnice puni miris začinskog bilja razbacanog duž staze...
Boravim u Župi dubrovačkoj, općini i prvom susjedu jednog od najpoznatijih europskih pa i svjetskih gradova, Dubrovnika, a o kojoj ja sama, kao ni većina naših sugrađana, nisam znala gotovo ništa. Da se to promijeni, pomogli su entuzijastični stanovnici i turistički poduzetnici iz Župe, odlučni u namjeri da mi pokažu najljepše od svog kraja.
Zato sad poskakujem na ATV-u (quadu), čvrsto se držim za ručke dok mi pogled bježi prema ljepoti koja me okružuje. Moj je vodič, ali i vozač, jer se nisam sama odvažila upravljati quadom, Đani Miloslavić iz agencije Beta Adventures koji na ovakve izlete već godinama vodi brojne goste Župe, ali i obližnjeg Dubrovnika.
Krenuli smo iz sela Čelopeci i ubrzo kroz već spomenute maslinike izbijamo na kamenitu makadamsku uzbrdicu Malaštice, do čijeg vrha više puta stajemo kako bismo uživali u pogledu i mirisu prirode koja nas okružuje. Okrećemo se tek kod znaka za planinsku granicu s BiH pa krećemo prema našem odredištu, slavnom brdu Srđ, do kojeg se vozimo kroz sela u Postranju, preko Gornjeg Brgata, sve dok se pred nama, u daljini, napokon ne ukaže Grad s jedne strane, a Elafitsko otočje s druge.
Pogled na Dubrovnik sa Srđa prizor je koji dobro znam s fotografija i razglednica, ali vidjeti ga uživo, u punoj ljepoti na sunčan dan, budi poseban osjećaj ponosa i divljenja. Uz zakusku i piće u konobi Dubrava podno Srđa, Maria Pendo, vlasnica agencije Colours od Dubrovnik preko koje sam dogovorila sve izlete i razgledavanja, i moj vodič Đani pričaju mi kako je turizam u Župi dubrovačkoj prošle godine proslavio stoti rođendan te da sve više dubrovačkih gostiju otkriva i njegovu čarobnu okolicu. Osim što ima prekrasne plaže i veliki izbor vodenih sportova i aktivnosti, zbog čega je primarno ljetna destinacija, ovaj kraj ima što ponuditi i u ostatku godine, u što sam se uvjerila posjetom u zadnjim danima listopada.
Vrijeme je bilo kao stvoreno za razgledavanje i uživanje na otvorenom, dvadesetak stupnjeva mazilo nas je pri svakoj aktivnosti, a najhrabriji su se još i kupali. Iako najljepši ljeti, ali i u proljeće i jesen, ovaj kraj zimi ima ugodnu temperaturu koja se rijetko spušta ispod 10 stupnjeva.
U predivnoj prirodi brda Malaštica uživali smo i drugi dan, kad smo posjetili vinograd Vardia i upoznali mladog i entuzijastičnog vinara i uljara Ivicu Vlašića. To je, objašnjava nam Maria iz agencije Colours of Dubrovnik, vinograd najbliži Dubrovniku i sve u njemu se proizvodi ekološki, baš kao nekad.
Obitelj Vlašić brine o vinogradu sa 500 trsova i dva maslinika sa 60 stabala maslina, a njegova je obitelj zemlju počela obrađivati još u 14. stoljeću za dubrovačko plemstvo. Ivica je prije dvije godine pomislio da bi možda takva izvorna ponuda, bez pretvaranja i glume, samo običan, svakodnevni rad na zemlji, mogla biti zanimljiva turistima. I nije pogriješio.
Usred vinograda i stabala maslina kušali smo ulje i vino i slušali o obiteljskoj tradiciji i suživotu sa zemljom 15-ak kilometara od slavnog Dubrovnika. Kao i ja, i turisti iz brojnih zemalja oduševljeni su autentičnom ponudom i mirom koji imanje nudi pa su društvene mreže Vardije i njihov TripAdvisor profil zasuli stotinama oduševljenih komentara. Posebno je popularan program u kojem se u vinogradu, uz najljepši pogled na Župu, dočekuje bajkoviti zalazak sunca. Nakon svega što smo vidjeli, dijelimo Ivičin entuzijazam i uvjerenje da je ova kombinacija turizma i obiteljske tradicije nešto što ima svijetlu budućnost za Ivicu i njegovu obitelj.
Jednako nas je impresionirala i priča obitelji Miloslavić koja je svoju seosku kuću u selu Buići otvorila kako bi turistima pokazala kako se živi u zaleđu slavne obale. Na imanju nas prvi pozdravlja konjić zamršene grive, nezainteresirano nas pogleda pa nastavi pasti travu na prostranoj livadi.
Ovisno o sezoni, gosti ovdje mogu sami ubrati domaće, ekološko voće i povrće, dogovoriti ručak ili večeru, a posebna su atrakcija tečajevi kuhanja, tijekom čega se turisti mogu sami okušati u pripremi tradicionalnog dalmatinskog specijaliteta - peke.
Već polako postaje jasno, moje putovanje, koje je trebalo biti kratki predah za uživanje u Dubrovniku, neočekivanim je iznenađenjima polako preuzela Župa dubrovačka, regija za koju sam mislila da je samo oaza čarobnih plaža za odmor od gužve u Gradu. Što uopće znam o Župi, kao i mjestu Mlini u kojem sam pronašla smještaj na putovanju?
Župa dubrovačka smjestila se 5 kilometara istočno od Dubrovnika, od kojeg se administrativno odvojila 1997., i proteže se od mjesta Kupari do Plata, a između su se smjestili Srebreno, Mlini, Soline i Plat, posljednje mjesto u Župi prije ulaska u Konavle.
U boljem razumijevanju prošlost i sadašnjost Mlina pomogao mi je Vedran Mezei, autor romana “Treći ključ”, čija se radnja velikim dijelom odvija na lokacijama obuhvaćenim šetnjom, te inicijator “Šetnji kroz povijest Mlina”, koje su se počele održavati ovo ljeto i pokazale se kao pun pogodak.
Mlini su dobili ime po mlinovima, no danas se, nažalost, niti jedan ne može obići. Teško su dostupni i potoci i slapovi koji su odredili povijest mjesta jer su velikim dijelom na privatnim posjedima, no ipak nalazimo manje vodopade u blizini crkve Svetog Ilara. U šetnji doznajemo sve o toj crkvi, o razvoju mjesta, posljedicama “velike trešnje” 1667. godine, odnosno potresa, kao i kugi i teškim bolestima koje su pogodile kraj. Pokraj crkvice Svetog Roka iz 15. stoljeća, koji je bio zaštitnik od kuge, vidjeli smo veliku platanu koja na istom mjestu stoji gotovo 280 godina - posađena je davne 1743. godine. Vedran nam priča da je prema legendi Sveti Ilar upravo ovdje u Mlinima, na plaži, ubio zmaja.
Šetnju dovršavamo kraj ljetnikovca Bettera, prekrasnog, premda napuštenog zdanja tik uz more. Sagrađen je, kaže mi Vedran, u 15. stoljeću, velikaške obitelji izmjenjivale su se na posjedu, a obitelji Bettera, po kojoj i danas nosi ime, pripao je vjenčanjem Ruđera Bettere za Peru Garglieni-Martini u 17. stoljeću. Posjed je imao prekrasan vrt i u njemu vlastitu kapelicu, a u sklopu imanja je osim glavne zgrade bila i dodatna jednokatnica. Tijekom dinamične povijesti ljetnikovca posebno je ostalo zabilježeno da je, prema svemu sudeći, u njemu boravio jedan od najvećih znanstvenika u povijesti, Ruđer Bošković, te da je upravo tu napisao svoje djelo “O morskim plimama”.
Uz ljetnikovac se vežu i brojne, turistima uvijek zanimljive priče o nadnaravnim silama i duhovima. U jednoj verziji, kuću proganja duh djevojke koja se u ljetnikovac sklonila trudna jer je začela izvan braka pa ju je trebalo sakriti, no ona se nesretna ubila i nastavila proganjati posjetitelje. Spominju se i okupljanja velikaša iz Dubrovnika koji su brodicama dolazili na seanse prizivanja duhova.
Što god od toga bilo istina, a što mit, ono što je sigurno je da je ljetnikovac Bettera prekrasno mjesto, čak i ovako polurazrušen, na kojem je lako zamisliti točno kako se živjelo nekad, zamisliti se na zabavama uz more, ali ipak sve to uz žaljenje što je pušteno da propadne takva vrijednost.
Iako sadržaja u jesenskom posjetu nije nedostajalo nimalo, čeznutljivo gledam prekrasno plažu u Mlinima na kojoj još ima kupača. Ovdje se ljeti nude i aktivnosti na vodi koje ovaj put nisam imala priliku isprobati, tako da mi ne preostaje drugo nego dati Mlinima i Župi dubrovačkoj šansu da me osvoje i u svom ljetnom ruhu.
