Ima jedno mjesto na kojem rijeka ljubi more, u kojem stanovništvo štuje običaje stare nekoliko stotina godina, gdje je prava, domaća hrana svetinja. Tu je svaki korak uskim kamenim uličicama put kroz slavnu prošlost grada, ovdje priroda vodi glavu riječ, a turist postaje prijatelj i uvijek rado viđen gost.
Nalazimo se u Skradinu, mjestu koje, kao i brojni Hrvati, godinama gledamo s autoceste, divimo se uredno naslaganim brodovima u marini, promatramo iz daljine moćni kampanel koji bdije nad gradom, gledamo ga kako pozorno čuva morski ulaz u jedan od naših najljepših nacionalnih parkova, Krku. Sad je napokon došao trenutak da se spustimo s autoceste i ciljano upoznamo baš ovaj gradić, često nepravedno smatran samo tranzitnim odredištem za nautičare i posjetitelje NP-a Krka.
Antička Scardona
Jedan od najstarijih hrvatskih gradova, koji svoju povijest ispisuje još u doba Ilira, ime je dobio dok su ovim područjem vladali Rimljani. Tadašnja Scardona bila je municipij, te luka i uporište Rimskoj vojsci i izrazito važno trgovačko središte. Nakon što je, tijekom seobe naroda, grad bio razrušen i opustošen, obnovili su ga Hrvati i dali mu ime Skradin. Već od 6. stoljeća Skradin postaje biskupsko mjesto, a potkraj 13. st. i jedno od sjedišta bribirskih knezova Šubića, za čije vladavine dobiva i svoj gradski statut, te postaje glavni grad Hrvatske i Bosne. Zbog svog povoljnog geostrateškog položaja, plodne zemlje i obilja pitke vode, kroz povijest, grad su razarali Avari, Turci i Mlečani. Ta bogata povijest područja Skradina očituje se u njegovu vrijednom kulturno-povijesnom naslijeđu, prisutnom gotovo na svakom koraku.
U šetnji ulicama Skradina, a cijela je gradska jezgra zaštićeni spomenik kulture, otkrivaju nam se jedna za drugom nevjerojatne građevine koje svjedoče povijesnoj važnosti ovoga kraja.
Posebno nas oduševljavaju kuće šarenih fasada - doznajemo da su sagrađene u 18. i 19. stoljeću pod utjecajima venecijanskog stila. Na središnjem gradskom Trgu Male Gospe smjestila se crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, a nekoliko metara od nje - zvonik, odnosno gradski kampanel koji smo toliko puta gledali s autoceste. Tu se smjestio i Župni dvor i zgrada Gradskog poglavarstva, a iz nje krećemo slikovitom Ulicom Fra Luje Maruna prema jedinom gradskom hotelu i pravoslavnoj crkvi Svetog Spiridona.
No najbolji dojam grada dobivamo kad smo se popeli na srednjovjekovnu utvrdu Turina, do koje nam je trebalo tek pet minuta laganog hoda od centra. Sagrađena je na ostacima pretpovijesne liburnske gradine, u vrijeme vladavine bana Pavla i Šubića Bribirskog na prelasku iz 13. u 14. stoljeća. Pogled s utvrde puca na sve četiri strane svijeta, u daljini vidimo most na autocesti s kojeg smo toliko puta gledali prema ovom čarobnom mjestašcu. Na drugoj strani vidimo Krku, a svuda oko nas prelijepe mediteranske uličice i krovove kuća.
Skradin je idealno polazište za otkrivanje niza uzbudljivih atrakcija u okolici. Najpoznatija i, priznat ćemo, najvažnija je nacionalni park Krka, no on nipošto nije jedina ljepota okolice Skradina. U mjestu Bribir, 15 kilometara od grada Skradina, nalazi se lokalitet Bribirska glavica, središte hrvatske države u 13. st. i spomenik kulture najviše kategorije. Arheološko nalazište Bribirska glavica (antička Varvaria i starohrvatski Bribir) obuhvaća površinu od oko 72.000 četvorna metra i jedno je od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj. Arheolozi ga nazivaju i “hrvatska Troja”.
Četiri kilometra nizvodno od Skradina nalazi se Prukljansko jezero, drugo po veličini jezero u Hrvatskoj. Prukljan kakvog danas poznajemo oblikovan je prije 10.000 godina, kada se razina mora podigla za 100 metara. Ovaj potopljeni donji dio riječne doline važno je obitavalište brojnih vrsta školjkaša, vodozemaca, gmazova, a na jezeru su zabilježene i 153 vrste ptica.
No ipak, ono što nas se posebno dojmilo su ljudi, njihovi osmijesi i srdačnost. Prvo nas dočekuje nasmijano lice Ivana Bulata, ribara i jednog od pionira turizma u Skradinu, vlasnika restorana Bonaca koji radi od 1987. Prije nekoliko godina obitelj je otvorila i Vilu Bonaca, pa se sad kod ove marljive skradinske obitelji moguće i smjestiti i uživati u vrhunskoj skradinskoj hrani.
Priča o obitelji Bulat priča je o radišnom dalmatinskom čovjeku koji obožava more, stare običaje, priznaje samo domaće i autohtono i s poštovanjem se odnosi prema nevjerojatnim prirodnim resursima kojima je ovaj kraj nagrađen. Glava obitelji Ivan Bulat sa sinom ribari i vodi računa da sve funkcionira. Njegova kći Lucija zaštitno je lice restorana Bonaca, gdje vješto kruži među stolovima i za svakog gosta ima osmijeh i lijepu riječ, a druga kći Nevena dočekuje goste na recepciji Vile Bonaca. Samozatajna majka Kata najvažniji je gastronomski kotačić koji se skriva u sjeni kuhinje u kojoj priprema pravu dalmatinsku spizu i najpoznatija jela ovog kraja - čuveni skradinski rižoto i slavnu skradinsku tortu.
- Mi gostima poslužujemo ono kako mi doma jedemo, ribu koju tata ulovi, povrće iz vrta o kojem brinemo baka i ja... I to gosti prepoznaju, stalno nam se vraćaju - priča nam Lucija Bulat i tek ovlaš, usput, spominje da u njihovu restoranu redovito jede i Bill Gates.
Naš drugi domaćin, direktor ACI marine Skradin Slaven Bogut priča nam sa strašću u očima o suživotu marine i grada. Jedrilice su naprosto dio grada i nikome nije u interesu nautičare zadržavati na gatu - potiču ih da odu u mjesto, jedu u restoranima lokalnih ljudi, istraže Krku, upoznaju mediteransku dušu Skradina...
- Ovo je jedina marina koja je na bočatoj vodi, što ima svoje prednosti s tehničke strane. Osim toga, zbog duboke uvale odlično je zaštićena, nema jakih vjetrova. Nalazimo se na području Nature 2000, na vratima smo nacionalnog parka i tu nema nekih radova koje druge marine imaju. Brušenje, radovi, toga ovdje nema, ovdje se nautičari mogu doći baš odmoriti - nabraja prednosti ACI marine Skradin Slaven Bogut. Marina, koja ima 180 vezova i 24 bove, sastavni je i neodvojivi dio grada i živi s njim u simbiozi.
Baština, gastronomija, nevjerojatne prirodne ljepote... Pa ovaj grad uistinu ima sve! Taman kad smo pomislili da smo vidjeli sve, iznenadila nas je još jedna atrakcija. Nekoliko minuta šetnje od centra smjestio se Scardona Park, turistički kompleks sa sobama, restoranom, bazenom... I velikim muzejom oldtimera!
Čim smo ušli, oduševljava nas zlatna, izrezbarena “buba”. Umjetnik Željko Vrbanus na njoj je radio punih 2500 sati! Nižu se auti stari po nekoliko desetljeća, s jedne strane oni iz “istočnog bloka”, s druge “zapadnjaci”. Riječ je o zbirci automobila “Ferdinand Budicki” koja je pet godina bila na zagrebačkoj adresi, a sada je preseljena u Skradin i nazvana Scardona Oldtimer Museum. Zbirka uključuje stare automobile, motocikle, bicikle, čak i prvi hrvatski kamion za gašenje požara. Tu su i edukativna prostorija u kojoj djeca mogu učiti o prometu i 120 godina automobilske kulture u Hrvatskoj.
Dan završavamo u teatru, na predstavi u sklopu projekta Kazalište pod murvom. Smijeh se ori Trgom Male Gospe, svjetlost mistično pada na pozornicu smještenu, dakako, pod drvom murve, a mi slažemo dojmove. Koliko smo samo sadržaja otkrili u ovom gradu i njegovoj okolici, a tek nas čeka najpoznatiji i, slutimo, najljepši izlet - onaj u nacionalni park Krka.
NP Krka je puno više od kupanja na slapovima
Na samoj rivi u Skradinu polazište je brodova za najpoznatiji lokalitet Nacionalnog parka Krka. Uzbuđeni stajemo u, srećom ne prevelik, red za ukrcaj i počinje avantura za pamćenje. Pola sata lagane vožnje, uživanje u pogledu na Krku, zelenilo i šaš, i stižemo do našeg odredišta - Skradinskog buka. Oko cijelog je slapa uređena šetnica s koje se taj pravi prirodni fenomen može vidjeti sa svih strana, uz najljepšu zvučnu kulisu: šum vode koja preskakuje prirode prepreke na putu do korita. Ove je godine stupila na snagu zabrana kupanja na Skradinskom buku, pa smo se umjesto u rijeci osvježavali u lijepoj hladovini i uz prirodnu klimatizaciju koju je stvarala hladna rijeka. Na cijelom je lokalitetu više uređenih klupica, ugostiteljskih objekata, trgovina… Dojam je da bi se ovdje bez problema mogao provesti cijeli dan. No, mi želimo vidjeti i Roški slap i Ogrlice, pa se vraćamo u Skradin i autom dolazimo do drugog najpoznatijeg lokaliteta. Tu nas oduševljava ugostiteljski objekt u kojem možete piti piće i jesti doslovno s nogama u vodi, uređene šetnice te, naravno, zvijezde lokacije - Roški slap i nešto više od njega, Ogrlice, na kojima voda kaskadno pada stvarajući nevjerojatne prizore. Nacionalni park Krka ima još lokaliteta koje vrijedi vidjeti, Skradinski buk i Roški slap površinom su tek manji dio ovog fenomena. Zato za izlet odvojite cijeli dan, odmaknite se od najposjećenije trase i oduševit će vas Visovac, manastir Krka, Manojlovac, Bilušića buk, Burnum… Za one aktivne, uređene su i pješačke i biciklističke staze pa otkrivanje Krke može biti i predivna višednevna avantura.
Skradinska jela kojima se divi cijeli svijet
Osim po kulturnoj i povijesnoj baštini te prekrasnoj prirodi koja ga okružuje, Skradin je nadaleko poznat i po vrhunskoj gastronomiji. A upravo je razvijanje eno-gastro turizma sljedeći cilj u afirmaciji ovog odredišta, pri čemu je prvi korak zaštita najpoznatijih autohtonih jela - skradinskog rižota i skradinske torte - i afirmacija drugih jela koja se mogu probati samo ovdje. To su bižoti, odnosno male jegulje, prukljanska sipa, koprtlje...
O procesu zaštite torte i rižota priča nam Damir Nakić, direktor TZ-a Skradin.
- Najozbiljnija je zaštita pri Ministarstvu poljoprivrede kao ‘zajamčeni tradicionalni recept’. U tom se slučaju receptura zaštićuje prijavom, i onda će se znati kako se radi skradinski rižoto i neće se bilo što moći prodavati pod tim imenom. Prvi je korak osnivanje udruge skradinskih ugostitelja koji će predati prijavu i dobiti licence koje su dokaz da rade po tradicionalnoj recepturi - govori Nakić.
O samom postupku pripreme ova dva slavna jela doznajemo od marljive skradinske obitelji Bulat. Sjedamo za stol s glavom obitelji, Ivanom, koji je restoran Bonaca otvorio još 1987. godine (bio je to tek četvrti restoran u mjestu), i njegovom kćeri Lucijom koja je danas glavna na terasi restorana.
Kako i nalažu običaji, on će nam reći o rižotu, a ona o torti. Naime, za rižoto su tradicionalno zaduženi muškarci, a torta je oduvijek ženska specijalnost.
Skradinski rižoto
- E ovako, sve vam kreće od luka i masti. To je korak koji se danas često preskače, a bez toga odmah nije to to. Naime, kad god smo pekli svinjetinu, ali i tuku i druga mesa, skupljala se u posudama mast koja se topila. A tada su svinje bile masne, a ne kao danas kad su samo meso. Luk mora biti domaći, spljošteni, mi koristimo samo onaj iz našeg vrta - ne može bilo kakav u rižoto.
Tako Ivan Bulat započinje priču, tek smo krenuli, a već vidimo da se niti jedan korak ne smije prepustiti slučaju.
Dakle, nastavlja Bulat, luk se zažuti na svinjskoj masti i to traje 3-4 sata. Čekajte, koliko?
- Dok ne dođe u kremu - smireno klima glavom. Na laganoj vatri, stavi se koja kap vode da se ne lijepi, stalno se miješa. O.K., već nekoliko sati kuhamo i tek sad dolazimo do mesa.
- Koristi se teleća ruža, onaj najmekši dio, ona je najskuplja, ali najbolja. Cijela se očisti od žilica, reže se na komade, obavezno uz niti da se bolje raspadne - objašnjava vlasnik Bonace. U rižotu, naime, ima više mesa nego riže, no ono se uopće ne vidi, potpuno se raspadne i integrira u jelo.
- Kad se stavi meso, ono se stalno miješa, ne može se ni na kratko ostaviti, i podlijeva se pomalo juhom. E sad, ni juha nije bilo kakva. Juha je jaka, masna, domaća. Najbolje od stare kokoši ili pivca, komada pršuta, govedine ili junetine, pilećeg hrbata i svog povrća koje se inače stavlja. Juha je na štednjaku koliko i rižoto i cijelo se vrijeme malo-pomalo dolijeva. I to sve treba cijelo vrijeme miješati - ponovo napominje Bulat.
Prošlo je osam, devet, deset sati, ovisno o količini, i napokon je došlo vrijeme za rižu. Koristi se ona najbolja, obavezno vrsta baš za rižoto.
- Kad se unutra stavi riža, onda se uzima ‘veslo’, velika drvena kuhača, i riža se ‘zlati’. Za loncem su cijelo vrijeme najmanje dvije osobe, mora se vrtjeti polako da se uhvati masnoća i meso na rižu, a ne smije zagorjeti. Kad je povukla na sebe masnoću, kreće postupno dodavanje juhe još 30, 40 minuta - opisuje Bulat. Tek pred kraj kuhanja počinje se s ugađanjem začina. Sol, papar, oraščić, parmezan... Sve se dodaje postupno uz neprestano kušanje, sve dok se ne pogodi savršen okus.
- Nakon toliko truda nema smisla riskirati da je rižoto preslan ili prepapren - logično objašnjava naš domaćin. U njihovoj obitelji svi kušaju, a finalni O.K. daje baba. Kad je ona zadovoljna, rižoto se smatra uspjelim. Recept za skradinski rižoto prenosi se iz generacije u generaciju, a danas se radi za posebne prilike, svadbe, fešte, uvijek u velikim količinama.
- Kod nas se uvijek govorilo, ako nije valjao rižoto, nije bila dobra svadba - poentira vlasnik Bonace.
Skradinska torta
- Mi ženska djeca uvijek smo počinjale u kuhinji s nečim jednostavnijim. Poderane gaće, pa fritule... I onda kad ponešto već znaš, dođe vrijeme da naučiš raditi skradinsku tortu. Kad baba odobri da si spremna. Prije toga samo bismo radile štetu - počinje tako priču Lucija Bulat i dodaje da je odmalena za svaki rođendan imala isključivo skradinsku tortu.
- Sve moje slike, od prvog do dvadeset i nekog rođendana, na svima sam ja s istom tortom, vrhunac izmjene je bilo kad bi mi šlagom na vrh ispisali broj godina - smije se Luce.
Danas ju i ona radi i spremno s nama dijeli postupak. Naizgled je jednostavna, ali niz je tu detalja koji je čine posebnom...
- Obavezno koristimo naša domaća jaja, njih 12. Bjelanjci i žumanjci se odvajaju i odvojeno tuku. I to ručno, vilicom! Žumanjci se tuku sa šećerom i malo likera od ruže, a od bjelanjaka se radi čvrsti snijeg. Još su jedini sastojak orasi, mljeveni na stari mlinac, nikako ne u multipraktiku - opisuje Lucija postupak. I kad se stavi peći treba dobro paziti, znati pogoditi da ostane sočna i da se ne presuši. Ova se torta u skradinskom kraju radi stoljećima, a naziva ju se i “tortom ljubavi” jer, osim što u njezinu pripremu treba unijeti puno ljubavi, oduvijek je bila dio svadbenih svečanosti. Većina tih običaja živi i danas.
- Ako su i mladoženja i mlada iz mjesta, svaka im obitelj uoči svadbe pokloni skradinsku tortu. Evo, moja je sestra dobila za vjenčanje 76 torti - smije se Lucija, a mi se čudimo što rade sa svim tim tortama. Ubrzo dobivamo odgovor.
- Dan nakon pira vraća se svakome njegov tanjur, odnosno postolje za tortu na koju se stavi komad njihove torte, da probaju što su napravili, te po komad od drugih sugrađana. Za podjelu torti nakon fešte su uvijek zadužena djeca, sjećam se da smo se kao mali uvijek gurali tko će nositi torte po gradu - priča nam Lucija. I danas je tako. Evo, već sljedeći vikend Bulatovi idu na pir pa nabavljaju orahe i planiraju pečenje torte za dar...
