Zamislite idući scenarij. Pred vama je slobodan vikend, a vremenska je prognoza naprosto bajna. Željni ste istraživanja, novog i nepoznatog, zamrzit ćete kauč ako na njemu provedete još jedan dan, a u tanku automobila “čeka” goriva za taman 150 kilometara. I da, u novčaniku je nešto sitno i ne da vam se grabiti dublje, a ako već negdje idete, onda biste radije u osamu i mir, bez puno ljudi, dapače draža vam je opcija da umjesto drugog ljudskog bića vidite srnu?
Ako je odgovor na većinu prethodno postavljenih pitanja “da” onda ste na savršenom mjestu. U nastavku teksta pokušat ćemo vas inspirirati da se otisnete na jedan od, po našem mišljenju, upravo takvih, iznimno simpatičnih roadtripova.
A gdje? U nepoznato, po svima vrlo poznatom Zagorju!
Ideja o neistraženom Zagorju produkt je aktualnih okolnosti. Pomireni i, iskreno rečeno, trenutačno savršeno zadovoljni s opcijom “staycationa” poželjeli smo se nakratko osjetiti kao turisti na domaćem terenu, no pritom smo se odlučili za malo drugačiji itinerar.
Dakle, te nedjelje, kad smo u automobil ubacili dekicu za piknik i onaj stari, plavi prijenosni frižider s nekoliko sendviča i par kriški lubenice te stisnuli gas u pravcu zapadnog Zagorja, između sjedala stajao je papir s planiranim odredištima na kojem nije bilo ni traga Kumrovcu, Velikom Taboru ili Trakošćanu. Umjesto njih sve redom neke “čudne” stvari. Primjerice, jeste li ikada prije čuli za Pesji skok? Ili možda Vražju peć? Ni mi. Tim bolje.
No, krenimo od početka, što su u ovom slučaju bili pitoreskni Klanjec i nadnaravno zeleni Zelenjak, tri kilometara uski “kanjon” Sutle između Orlice te Kraljevske i Cesargradske gore. Bacili smo oko na njegove ulice i okolicu, protutnjali kraj vinarije Sever, OPG-a Broz i, čini se, desetaka putokaza za izletište Stara vodenica, kratko promotrili obelisk Lijepoj našoj i prošetali uz Sutlu, koju sa slovenske strane prati tužna žičana ograda, a zatim krenuli uzbrdo, evidentno krivim putem.
Umjesto pogleda na utvrdu koju smo željeli istražiti, čekali smo da se guske lijeno odgegaju s ceste u jednom od majušnih zaselaka u kojima smo završili, a zatim naposljetku saznali za “čudno skretanje iza oker kuće” zahvaljujući kojem smo napokon završili na pravom putu. Milili smo uzbrdo i uporno makadamom, a onda nam je pozornost privukla mala, ali jarkim bojama iscrtana tabla. “Pesji skok”, pisalo je, a kočnice su zaskvičale.
Isplatilo se stati. Da nismo bili lijeni (ili da nismo nakrcali plan puta), na tom bi vidikovcu vjerojatno završili hodajući po osam kilometara dugoj ekostazi koja se proteže pitomom Cesargradskom gorom. Ovako smo zadovoljstvo dobili brzo, bez puno truda: ispred nas odjednom se protegao impozantan pogled na zeleni Hobiton u daljini. S čim drugim uopće usporediti pitome doline i gore, zelenilo koje se nastavlja dalje u Sloveniju, navodno sve do Alpa koje mi tog jutra nismo uspjeli vidjeti.
Potpuno suprotno nazivu, oduševljeni onim ispod i ispred nas, ostali smo čvrsto zalijepljeni za taj pogled, a zatim u jednom trenutku osjetili zov prošlosti s visine povrh nas. Bio je to Cesargrad, jedan od “zagorskih Angkor Watova” koje ćemo posjetiti tog dana.
Makadam na kojem smo otkrili Pesji skok doveo nas je praktički nadomak same utvrde, odnosno tada zakračunatog planinarskog doma na proplanku u njezinoj neposrednoj blizini. Jedna od tamošnjih tabli naučila nas je sljedeće. Utvrda Cesargrad prvi put je spomenuta još 1382. Točno 139 godina kasnije završila je u vlasništvu obitelji Erdödy, koja je različitim građevinskim intervencijama pokušala poboljšati njezinu obrambenu funkciju. No, unatoč tome nije izdržala pritisak ustaničke vojske u vrijeme Seljačke bune 1573. godine. Pala je 29. siječnja, kao strateški važan objekt, prepun topova i streljiva koje bi moglo poslužiti u borbi, a s vremenom je potpuno prepuštena zubu vremena i propadanju.
Upravo takvu smo je i mi zatekli. Ogromna zidina odjednom se ukazala u zelenilu šume, a na prvu se činilo da je njezina unutrašnjost potpuno izvan dohvata. Unutrašnjost utvrde, koju su prema predaji navodno izgradili templari, preuzelo je divlje grmlje jarko zelene boje. No, provukli smo se nekako. I isplatilo se. Iz same utvrde, nakalemljene na hrptu Cesargradske gore, pucaju predivni pogledi na sve strane, a širina panorame ovisi o vašoj hrabrosti.
Mi smo se skutrili u jednom od promatračkih okna potpuno zadovoljni onim što vidimo, no sudeći prema uzvicima oduševljena jednog od mladića koji se penjao po neosiguranim zidinama iznad naših glava poput divokoze, na samom vrhu ruševnih zidina još je bolje.
Sretni pronađenim, ali i pomalo razočarani dojmom da je utvrda doista ostavljena na milost i nemilost prolaznosti vremena, bez ikakvih ozbiljnijih naznaka da je se sačuva, a sada već ovisni o zagorskoj vizuri, krenuli smo u potragu za novim vidikovcem.
Prema onome što rekao internet to je trebala bila Vinagora, no prije nje smo mrvicu “zastranili”. Pronjuškali smo, iz daljine, oko dvorca Miljane, jednog od najočuvanijih dvoraca u Hrvatskoj, kojeg su Ratkaji gradili čak tri stoljeća (nećete se usrećiti, u privatnom je vlasništvu), bacili usputni, daljinski pogled na Veliki Tabor (kad već tamo stoji) i zaputili se u mjesto koje se na našem itineraru našlo zbog jednog jedinog razloga - imena.
Natpis “Nebojse” ponosno je tog dana stajao na žutoj tabli u ulasku u selo. Prema popisu stanovnika tamo navodno živi tek 88 ljudi, a ni sada ne izgleda mnogo veće. I doista nema razloga za strah. I tamo se naš automobil izgubio u sada već tradicionalnom zagorskom zelenilu, među kućicama i cesticama koje se probijaju između polja kukuruza u pitomoj dolini omeđenoj niskim brdašcima.
No, ako tamo nije bilo straha, čudan osjećaj opće napuštenosti pratio nas je u Vinagori. U to nedjeljno popodne, mjestašce Vinagora činilo se kao najtiše mjesto na svijetu, iz kojeg su u jednom trenutku, tik prije našeg dolaska, apsolutno svi nestali. Da, održala se tu misa. U dvorištu crkve Pohoda BDM, koja zbog svojih kula više nalikuje na utvrdu nego bogomolju, uredno su bile raspoređene stolice. Malu binu s koje je vjerojatno odzvanjala propovijed prekrivao je crveni tapison.
Nekoliko desetaka metara od same crkve, netko je svojedobno sjedio za jednim od stolova nečega što podsjeća na kafić i netko je vjerojatno na majušni trgić dovezao to ogromno crveno vatrogasno vozilo. Niže dolje, niz cestu, stajala je tabla, nalik na one koje se često pronalaze u popularnim hostelima ili posjećenim turističkim destinacijama, putokazi su nas obavještavali koliko smo udaljeni od “urbane civilizacije” - od Zagreba 64 kilometara, od Las Vegasa 9635. Od ljudi, pomislili smo, svjetlosne godine.
No, povijest Vinagore i njezine neobične crkve priča drugačiju priču. Samo zdanje navodno je uvršteno među najneobičnije i najzahtjevnije barokne pothvate u Zagorju. Na vrhu tog brijega već u 16. stoljeću stajao je kip Majke Božje Vinagorske, kraj kojeg su se težaci molili i odmarali u predasima od teškog rada, a s vremenom, kako se pronio glas o njezinoj navodnoj čudotvornosti, privlačila je i ljude iz daljine i različitih porijekla.
Naravno, u Vinagori nismo uspjeli popiti kavu. Tko bi je skuhao, uostalom? Za kratki predah potegnuli smo do obližnje Pregrade. Prostrani trg ispred tamošnje crkve kojoj se tepa Zagorska katedrala, također je bio pust, kao i glavna dugačka ulica i kafići naslonjeni na nju. No, tišina ipak nije bila gromoglasna kao u Vinagori.
Nakon što smo se oporavili od najtišeg mjesta na svijetu i shvatili da ipak nismo likovi u knjizi “Pale sam na svijetu”, krenuli smo u novu avanturu - na “spoj s vragom”. Naime, naše iduće odredište bila je Vražja peć u okolici mjestašca Sopot. Znak za Vražju peć nećete pronaći. No, pomogao je Google: “u lijevom zavoju na ulazu u Sopot nakon trafostanice ravno po makadamu kojih dva kilometra”.
Razmišljali smo što ćemo tamo pronaći. Naime, prema predaji, na tom je mjestu gdje se potok Sopotnica spušta iz špilje dva metra dugačkim slapom u malo i plitko jezerce (u trenutku našeg posjeta više nalik na baru), “stolovao je vrag, bilo je coprnica i događale su se svakakve vradžbine”. Priča ide da je tamo, prije nekih 200 godina, čak tekla crvena vatra, jednom dva dana bez prekida, i da se lokalno stanovništvo toliko bojalo da su sve svoje nade položili u Svetog Mihovila, moćnog anđela. Ne bi li im pomogao, podigli su mu i kip i posvetili kapelu.
No, jedina “strašna stvar” koja je nas dočekala na tom mjestu bio je sklepani mostić upitne stabilnosti u neposrednoj blizini slapa, kojeg jedva da smo vidjeli zbog hrpe popadalog granja i starih stabala. Mostić je izdržao naše korake, a sve ostalo bila je magija, i to ona dobra. Ispred nas, i samo za nas, rasprostro se najljepši i najzeleniji proplanak u debelom hladu krošnji koje su formirale prelijepu aleju, savršeni okvir za tu široj javnosti neznanu oazu mira.
Izletište Vražja peć otvoreno je svima, a uređuje ga lokalno stanovništvo. Podigli su na njemu i nadstrešnicu, ispod koje su drveni stolovi i klupe, a pravilo posjeta je samo jedno - ne ostavljati smeće. Naravno, nismo, ali isto tako tamo nismo čekali ni zalazak sunca kojim je znanost u međuvremenu objasnila “tekuću vatru”. Vatra u Sopotnici bila je, smatra se, navodno samo odbljesak crvenila tijekom zalaska sunca.
Odmorni i siti nakon piknika kod vraga, pojurili smo dalje, u lov na drugi “zagorski Angkor Wat” tog dana.
I ovaj, Kostelgrad, okružuje gusta šuma i upravo nas je tamo, ispod samih zidina, dočekalo lane. Iako makadam vodi praktički do same utvrde, mi smo parkirali na njegovu samom početku, kod groblja s pogledom na crkvu Sv. Emerika i župni dvor, i zatim prošetali kojih 20-ak minuta kroz duboku hladovinu. Na prvi pogled, kad se ukazala ispred nas, utvrda je djelovala pitomije od Cesargrada. Nešto se i renovira, a na samom početku stoji i upozorenje o penjanju na vlastitu odgovornost, no ako samo nastavite ravno dočekat će vas metalne stepenice i odvesti u srce utvrde.
Njezina unutrašnjost osvojila nas je na prvu. Dočekalo nas je nadasve dražesno okruženje - stare i propale zidine unutar kojih raste i cvijeta raznoliko poljsko cvijeće svih mogućih boja i među kojima se vrzmaju pčelice. O pogledima da i ne pričamo - Sutinska udolina pa procjep uz rječicu Kosteljinu.
Dugo smo se vrzmali po utvrdi i čini se da ipak nismo bili jedini. Posred njezine pitome cvjetne utrobe nasađeni su drveni stol i klupice. Netko je, blizu njih, svojedobno i zapalio malu vatru. Na vjetru se vijorila i velika hrvatska zastava.
Kada je točno podignuta utvrda, koja se nalazi na visini od 427 metara, nitko ne zna. No, ono što se zna jest da je jedno vrijeme bila u vlasništvu obitelji Celjski, pa u rukama kneza Jurja Brandenburškog sve dok nije potpala pod bana Petra Keglevića Bužimskog. Navodno su je upravo Keglevići “pištolama” obranili od Turaka i posljedično izrodili 500 godina stari običaj pucanja iz kubura na Uskrs u Kostelu. Pucnjevi iz pištola navodno odjekuju na taj dan za vrijeme misnog slavlja, a tradicija ima i status zaštićenog nematerijalnog doba.
Cjelodnevni izlet odlučili smo završiti na nižim nadmorskim visinama. Uputili smo se u pravcu Bedekovčine i tamošnjih Bedekovčanskih jezera.
Pitomo je to područje i lokalci ga očito vole. Bilo ih je podosta i u vrijeme našeg posjeta, a informativna je tabla obavještavala sve znatiželjnike da je ove godine u kompleks jezera ušlo 21.158 biciklista, samo te nedjelje njih 41. Kompleks jezera nastajao je od 1937. do 1950. godine, kada se tamo iskapala glina.
Danas je ukupno pet međusobno povezanih stajačica, ukupne površine 11,2 hektara, pod opsadom patki i ribara u lovu na šarane, amure, smuđeve, štuke i somove. Jezerima - “Prvim”, “Drugim”, “Plavim”, Granjem” i “Jezerom kod ribičke kuće” - upravlja tamošnje ribolovno društvo. U Ribičkom domu navodno se mogu pogledati i preparirane glave ogromnih ulovljenih riba. Mi smo se, doduše, samo šetali, okružili jezerca, uživajući u smiraju dana, a zatim - kako bismo iskoristiti posljednje svijetlo - krenuli put Donje Stubice i Grada labirinta.
Smješten odmah nasuprot bučnih termi Jezerčica, iz kojih su se unatoč dobu dana i dalje orili dječja cika i hitovi Taylor Swift, Grad labirinta rezervirano se držao za sebe, bez ijednog posjetitelja. Sami smo hodali zelenim puteljcima omeđenima gromadama stijenja.
Ako vas zanimaju ljekovita svojstva labirinta, za koja na samom ulazu stoji da su “najjači izvori snage i moći poznati čovjeku, koji se koriste za preusmjeravanje energije i postizanje ravnoteže u organizmu te iscjeljivanje tijela, duha i okoliša”, ima ih čak devet, različitih veličina i namjera - labirint moći, osjećaja, energije, povezanosti, mudrosti i znanja, ljubavi i stvaralaštva, života i smrti, preobrazbe i labirint slobode. Svaki od njih ima svoj element, svoju boju i dan kada ga je idealno prohodati.
Tog predvečerja mi smo se, među ostalim, odlučili za onaj mudrosti i znanja te povezanosti. I bio je to nekako pravi završetak dana u kojem smo, baš kao što imena labirinta govore, otkrili mnoštvo novog u dobro poznatom i još više se zaljubili, i naučili cijeniti, zeleno Zagorje.