Što povezuje Rikarda Lavljeg Srca, ljutu Ludbergu, tri nimfe, lijepu gluhonijemu kćer vlastelina, veličanstvenog zmaja, purana i obijesne coprnice zaogrnute svilom? Svi su oni, kažu legende, nekoć živjeli u Varaždinskoj županiji. Iako, engleski kralj Rikard Lavljeg Srca među zagorskim je bregima tek nakratko pronašao utočište. Krenu li putevima legendi kroz županiju na sjeveru, ljubitelji povijesti isprepletene maštom dobro će se provesti. Jedna od manjih županija bogata je legendama, a varaždinski je kraj poznat i kao dom finih vina i gastro delicija pa nema šanse odande otići gladan i žedan. A želuca punog fine hrane i pića ne valja nikamo žuriti, pa dobro dođe i konak. Ni za to se ne treba brinuti jer su se Varaždinci štreberski primili turizma pa svaki brijeg ima nekoliko kuća za odmor.
Putevima legendi mi smo krenuli s juga Varaždinske županije, iz Zagreba preko Krapine, i u gustoj šumi neprimjetno iz Krapinsko-zagorske županije ušli u Varaždinsku. Bednja i Trakošćan odmah su tu, ubrzo nakon prelaska granice. Uz njih je vezana i naša prva legenda iz varaždinskog kraja.
Iznad nepreglednih bednjanskih šuma, kaže legenda, nekoć su letjeli zmajevi. Štoviše, Trakošćan je i dobio ime upravo zahvaljujući zmajevima. Na mjestu na kojem je sad jedan od najljepših hrvatskih dvoraca u davna je vremena stajala osamljena utvrda i svuda uokolo nje nepregledne, guste šume.
Jedno vjerovanje kaže kako su utvrdom upravljali Tračani i zvali je Arx Thacorum i eto odakle ime Trakošćana. Oponiraju im oni koji smatraju da je dvorac dobio ime zahvaljujući njemačkim vitezovima Drachenstein, nekoć gospodarima posjeda. Gdje su zmajevi? I jedni i drugi, i Tračani i Nijemci, bili su veliki štovatelji reptila koji lete. Tračane, koji su još prije 5000 godina hodali svijetom, stari su Grci smatrali barbarima, iako su bili vješti ratnici, umjetnici i obrtnici.
Suvremenici Trojanskog rata razvili su istančan smisao za lijepo. U njihovoj je kulturi i duhovnosti zmaj zauzimao posebno mjesto i stoga bio čest motiv tračanskih umjetnina. I tračanski su šamani u obredu inicijacije morali zajahati zmaja. Njihovo vjerovanje u zmajevu moć išlo je toliko daleko da su vjerovali kako pomrčine uzrokuje zmaj koji je zakrilio sunce. Drachensteini su, pak, stijenu na kojoj su potom sagradili utvrdu prepoznali kao zmajevu stijenu. Iako za posjet Trakošćanu ne treba dodatni razlog, za svaki je slučaj dobro znati još jedan koji može biti izgovor za novi posjet zagorskom dvorcu. Jedino je šteta što se čišćenje jezera od mulja nepredviđeno oduljilo pa je, umjesto vode u kojoj su se zrcalile krošnje, ondje danas visoka trava. No, umjesto da gledate dolje, potražite pogledom zmaja na nebu.
Kroz prekrasan bednjanski kraj uputili smo se prema Lepoglavi. Usput smo se morali zaustaviti u bednjanskoj gostionici jer otići iz Bednje a stoti se put iznova ne čuditi kako ne razumijemo ni riječ bednjanskoga govora bilo bi kao da u tom kraju nismo niti bili. Bednjanski govor sam je za sebe turistička atrakcija, ali krenimo dalje za legendama. U Lepoglavi su nas dočekale simpatične i vedre majka i kći Karmela i Margareta Geček, ravnateljica knjižnice i knjižničarka. Njihova priča o puranu, kaže ravnateljica, zapravo i nije legenda, nego povijesna činjenica, ali smo je prvi put čuli.
- U Magistratu Mletačkom postoji zapis da je pečeni puran bio na stolu lepoglavskih pavlina za Malu Gospu 8. rujna 1561. godine. Puran je donesen iz Italije i odmah se počeo uzgajati i u ovim krajevima - ispričala nam je Karmela Geček.
Taj, Zagorski puran danas je zaštićen europskom oznakom zemljopisnog podrijetla, a članove i goste lepoglavske knjižnice na ulazu dočekuje nekoliko desetaka kilograma teška drvena skulptura purana.
Ali, ima i Lepoglava svoje legende. Grad je, kaže jedna, dobio ime zahvaljujući prekrasnoj gluhonijemoj kćeri lokalnih gospodara imanja na brdu Gorica, opasanog zidinama.
- Ovaj je kraj okružen šumama s mnogim izvorima i ponekad su otac i kći izašli izvan zidina i prošetali do izvora. Tijekom jedne od tih šetnji djevojka je došla do izvora gdje je vučica napajala svoje mlade. Djevojka, koja takvo što nikad prije nije vidjela, ushićena je glasno zavrisnula. Bilo je to prvi put da je pustila glas. Otac se tada zavjetovao da će zato što mu je kći progovorila sagraditi crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, i to je danas naša najveća crkva. Njegova je kći bila iznimno lijepa pa je, nakon što je otac zavjetno sagradio crkvu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u centru današnje Lepoglave, cijelo naselje po njoj dobilo ime, Lijepaglava. Mi domaći je u inače tako nazivamo na dijalektu. Čak je i u pavlinskim zabilješkama Lijepaglava - ispričala nam je ravnateljica lepoglavsku legendu.
Srećom su ona i njezina kolegica-kći velike ljubiteljice svoga grada i žele ga predstaviti javnosti, pa su nas knjižničarke poslale da u lokalnoj šumi pogledamo nekoliko tona težak isklesani kamen i uz njega jedan malo manji, prirodni, za koje nitko ne zna tko ih je, kad i zašto baš tu postavio, a zbog njega u ovaj kraj često dolaze arheolozi i ezoteričari iz cijelog svijeta. Legenda kaže da su tu nekoć bili naselje i crkvica u njemu. Kad su mještani postali zli, došli su anđeli i odnijeli crkvicu, a od nje je ostao samo oltar - taj teški kamen koji i danas stoji u lepoglavskoj šumi. Budući da arheolozi nisu pronašli dokaze da je tu zaista nekoć bila crkvica, ova se priča smatra samo još jednom legendom koju je kršćanstvo inkorporiralo. Kako bilo, koliko arheologa toliko i teorija, ali najčešće se zagovara ona da kamen potječe iz vremena kad su na ovim prostorima živjeli Kelti.
- To je objekt koji u Hrvatskoj nemamo s čime usporediti. Kamen je sasvim pravilno usmjeren prema sjevernjači, dakle u smjeru sjever-jug. Ima tri i pol do četiri tone, isklesan je, vidi se s koje je stijene odvojen i prenesen ovdje. Sigurno je jako težak posao bio dovući ga 400 metara do mjesta na kojem stoji danas. Ne vjerujem da se netko toliko pomučio zbog neke zagonetke, da bude fora. To je bio gotovo nemogući fizički napor. Ako je i bilo nešto uklesano, to se više ne vidi. Dva kamena su suprotni polovi. Visak se iznad jednog kamena vrti u jednom, iznad drugog u drugom smjeru, a između ga nitko nije uspio pokrenuti. Ne mrda. Da je kamen topografska točka, bio bi na vrhu brda, a ne ovdje na padini. Sve su topografske točke, od starog Rima do danas, uvijek na vrhu. Netko spominje graničnik posjeda, ali tko bi stavio kao granicu četiri tone težak kamen - pita se Damir Vrtar, naš vodič.
Ratni je umirovljenik, predsjednik Udruge Ahat i vodič volonter spiljom Gaveznicom. Pratio je, kaže, do kamena valjda sve koji su dolazili i ljudi su mu poslije javljali da im je taj kamen mijenjao život. Arheolog iz Walesa smatra da se radi o nekom svetištu jer je sistem jednak kao u Stonehengeu. Što god jest ili nije, oltar, žrtvenik, međa ili je palo s Mjeseca, kako neki kažu, lokacija je vrijedna posjeta. Šuma je tu pitomija, zrak svjež i zdrav, mirno je, u bistrom se planinskom potoku mogu vidjeti riječni rakovi i crveni jaspis. Lokacije kakve su u svijetu turističke atrakcije, spoj legende i misterija s netaknutom prirodom, ali kakve lokalni turistički djelatnici ne prepoznaju da ih ponude tržištu gladnom novih destinacija.
Kad u Lepoglavi ogladnite, tu se najbolje jede u zatvorskom restoranu jedne od najstrožih kaznionica u Hrvatskoj. Jasno, restoran je izvan velikog zida s bodljikavom žicom po njemu, ali kao pomoćni radnici u kuhinji rade i kažnjenici. Kuharice ondje spravljaju zalogaje za prste polizati i zaista ih vrijedi kušati. Ima Lepoglava i drugih turističkih aduta, ali njih ćemo ovaj put preskočiti jer je naša priča potraga za legendama.
Jedna je već samo koji kilometar dalje, u Ivancu. Lijep gradić podno Ivanščice lako je zamisliti kao mjesto za okajavanje grijeha, pa taman i onih vještičjih. "Obronci Ivančice, obrasli gustom šumom, oduvijek su budili maštu puka, pa su mnoge od jezovitih priča o nadnaravnim bićima sačuvane sve do danas", piše na web stranicama Turističke zajednice Varaždinske županije. Dakle, stara legenda o zletištu coprnic na Černim mlakama kaže da su se baš tu okupljale vještice kako bi okajavale svoje grijehe.
Po okolnim selima mještani rado pričaju o neobičnom prizoru koji je nekoć davno ugledao rudar Jandraš iz Prigorca. Jedne se noći kasno vraćao doma kad su ga, kaže legenda, putem presrele tri djevojke odjevene u najljepšu svilu. Zaskočile su Jandraša i cijele ga noći vukle po potoku Bistrica te na kraju ostavile na predjelu Černih magla. Ono što je ugledalo sledilo mu je krv u žilama - nekoliko je žena u crnini bukovim granama melo proplanak kod najveće bare gdje su se nakanile uhvatiti u vještičje kolo. Iako je zamalo umro od straha, od te mu je noći život krenuo na bolje.
Nije Jandraš bio jedini koji se susreo s vješticama, Svjedočili su i drugi o susretima s nepoznatim ženama na potocima i vodenicama kojima Ivanščica obiluje. Obijesno su zadirkivale namjernike. Jednoga je dana pastirima počela nestajati stoka pa su krenuli u potragu i na Černim mlakama pronašli gomile kostiju. "Vještičja posla", govorili su. Krave su ostavljale napola bijele, napola crne. I sve ove priče imaju sretne završetke - ljudi koji su susreli vještice poslije su imali više sreće i njihove su krave davale više mlijeka. Tijekom šetnje stazama Ivanščice uopće nije teško zamisliti obijesne coprnice. Čak smo se tome i nadali pa da nam sreća bude veća!
Nama su se skrile, možda čekaju vas, a mi smo otišli za Rikardom Lavljeg Srca u Pustoj Beli. Mjesto osebujna imena priliči legendi o "čerlenim fratrima" koji su u svom gradu pružali utočište hodočasnicima u Svetu zemlju. Usamljeni i utvrđeni grad iznad doline rijeke Bednje, na području Novog Marofa, zvao se Bela i u ranom je srednjem vijeku štitio važan put između obronaka Ivanščice. Podigli su ga vitezovi templari i iz te su utvrde vladali svojom golemom državom. Utočište je u Beli, nakon povratka iz Trećeg križarskog rata, potražio i Rikard. Budući da su templari u ove krajeve stigli početkom 12. stoljeća, ova bi legenda, smatra se, mogla biti i povijesna činjenica. Na povratku iz Svete zemlje, nakon što je u jesen 1191. godine sklopio mir sa Saladinom, kaže priča, legendarni kralj ratnik doživio je brodolom kod Lokruma i u Englesku nastavio kopnom. U domovinu je putovao prerušen u skromnog trgovca u pratnji samo četvorice najodanijih ljudi. Sasvim je moguće da je na svom putu prema Beču, gdje ga je oko Božića 1192. godine zarobio austrijski vojvoda Leopold, prolazio baš ovim krajevima i predah od napornog puta potražio kod templara u Beli. Stara templarska utvrda, u kojoj su nakon ukinuća templarskog reda pod optužbom za herezu stolovali ivanovci, napuštena je 1653. godine pa ju je narod prozvao Pusta Bela. Danas su tu samo ostaci zidina, ali u blizini su dvorci Bela I i Bela II, za ljubitelje dvoraca savršen prizor. Kad ste tu, nemojte otići a da ne posjetite ribogojilište Belski dol, koje je obitelj Zagorec tijekom dva desetljeća postojanja uvrstila na obveznu šoping-destinaciju ljubitelja kvalitetne ribe. Redovni kupci dolaze iz cijelog Zagorja, Međimurja i Zagreba. U 13 bazena ima oko 20 tona ribe ili 100.000 godišnje, a najveći adut im je voda iz ivanečkih izvora. U hladnoj vodi izuzetne kvalitete pastrve rastu dvostruko duže i, kažu gurmani, zato je njihovo meso dvostruko čvršće i slađe.
Posljednju smo legendu - u našem izboru jer legendi je tu mnogo - čuli u Varaždinskim Toplicama, a riječ je o tri topličke nimfe.
Kad su se sredinom 19. stoljeća počeli iskopavati ostaci rimskog kompleksa u današnjem topličkom parku, pronađen je i reljef s likom triju nimfi iz 2. stoljeća. Ovi su nalazi potaknuli narodnu maštu i tako je nastala legenda o nimfama. Prema pučkoj predaji, to nisu bile rimske nimfe, nego tri sestre, Topličanke plemenitog roda, vlasnice Staroga Grada. Sestre Božica, Margareta i Simona uz iznimnu su ljepotu bile i neizmjerno dobre prema puku. Nisu se udavale jer su njihovi prosci trbuhom za kruhom odlazili u druge krajeve i ondje se ženili. Sestre su tako dočekale starost i svoj su dom ostavile crkvi. Spomenka Vlahović, ravnateljica Zavičajnog muzeja Varaždinskih Toplica i odana čuvarica vrijedne povijesne baštine toga grada, smatra da se ova legenda temelji na priči tri antičke nimfe.
- Rimljani su nimfe prikazivali kao tri djevojke jednakog izgleda, duge kose i otkrivenog gornjeg tijela da bi se promovirala higijena tijela, ljekovitost termalne vode i zdravstveni aspekt liječenja sumpornom termalnom vodom. Okosnica arheološke i pučke priče je ista: termalna voda. Svaki Rimljanin koji se došao liječiti termalnom vodom vjerovao je u božice zdravlja. Nimfe su niži red božica, one koje bdiju, štite. Danas bismo ih usporedili s dobrim vilama. Ove tri rimske nimfe štitile su zdravlje i smatralo se da bez njih, kao čuvarica termalne vode, nema ozdravljenja - ispričala nam je Spomenka Vlahović.
Doći u potragu za nimfama lijepo je u lipnju kad Toplice imaju svoj Aquafest, festival koji je osmislila Spomenka Vlahović kako bi se u arheološkom kontekstu približili kulturnom turizmu. Festival počinje svečanom povorkom koju predvode upravo nimfe. Uvijek su to žene po nečemu značajne u topličkoj sredini jer tu čast treba zaslužiti.
Imate li vremena i koji dan viška, nema boljeg nego potrošiti ga na zdravlje pa ostati u Toplicama i brčkati se u ljekovitoj vodi. Ako to nije opcija, nemojte otići prije nego što probate originalnu, slasnu Topličku tortu u Minervi i pizzu s tijestom zamiješanim sa sumpornom vodom u restoranu Bernarda.