Postoje trenuci za koje odmah, na prvu, znaš da će te pratiti do kraja života.
Ponekad su to ljudi, događaji, a ponekad - kao u ovom slučaju - susreti s prirodom kad se baš sve, od povjetarca, oblaka i zraka sunca posloži tako da te ostavi u stanju dječjeg oduševljenja koje smo, kako odrastamo, skloni zaboraviti. To su trenuci kad udišeš ljepotu, a izdišeš zahvalnost - što si baš ovdje i sada, malen pred velikim čudom prirode. To su trenuci u kojima se zaljubljuješ...
Upravo jedan od takvih doživjela sam nedavno, tijekom Nautičke patrole Jutarnjeg lista. Nekoliko nas iskoristilo je slobodno predvečerje na vezu marine Žut na istoimenom otoku i popelo se uzbrdo, 15-ak minuta po strmini, na vrh Tvrdomešnjak. Od tamo, među stolicama sazdanim od stijenja i stupovima naslaganog kamenja, pružao se pogled na veličanstveni kornatski arhipelag. Naoko mirno plavetnilo okruživalo je otoke obasjane posljednjim sunčevim zrakama tog dana.
Preko tog plavetnila, na krijesti otoka Kornata, po kojem je arhipelag i dobio ime, naziralo se nešto glatko, sivo-bijele boje, potpuno drukčije od ostatka vizure. Kasnije smo doznali da je riječ o geološkom fenomenu koji je godinama fascinirao znanstvenike.
Kružile su tu svakakve legende. Prema jednoj, tu Velu ploču ili Magazinova škrila, kako je još zovu, široku između 63 i 86 metara te dugu čak 160, smještenu podno najvišeg vrha Kornata, Metline, te nagnutu prema moru, donijele su vile kako bi na njoj mogle plesati kad je uzburkano more. Prema drugoj, ploča je nastala kad se gradila Arena u Puli. Graditeljima je trebala ploča kojom bi je prekrili, no ona im je skliznula u more. Znanstvenici se danas slažu da je nastala otklizavanjem stjenovitog sloja s površine otoka, navodno debelog čak 11 metara. U dubinu je navodno skliznula prije 2400 godina.
Za neke od nas koji smo netremice gledali u tu ljepotu koja se šutke prostirala ispred nas, to je bio prvi susret s Kornatima. No, te smo ih večeri, opijeni impresijama tog prvog pravog susreta, prepustili noći. Idući dana upoznat ćemo ih još pobliže.
Najrazvedeniji arhipelag na Jadranu otkrit će nam i svoje druge tajne.
Kornatsko otočje, smješteno u srednjoj Dalmaciji te, administrativno, unutar Šibensko-kninske županije, sastoji se od oko 150 otoka. Proteže se na ukupnoj površini od 320 kilometara. Njegov veliki dio, 220 kilometara četvornih, proglašen je 1980. godine i nacionalnim parkom. Zašto se čekalo, pitamo se. Prvi prijedlog da se to područje zaštiti došao je još 1965. godine.
Sam Nacionalni park Kornati danas obuhvaća oko 89 otoka, otočića i hridi. Na njih otpada samo četvrtina ukupne površine parka, a najveći površinom je otok Kornat, dug 25,2 kilometra i širok dva i pol. Kornatima se ponekad tepa kao “kamenom biserju Mediterana”.
Tog dana, kad smo se zaputili prema sljedećoj marini na našem itineraru, marini Piškeri, postalo nam je jasno zašto. Nakalemljeni u moru, različitih veličina i oblika, otoci su se izmjenjivali pred našim očima. Ponekad potpuno goli, ponekad opasani golemim kamenim blokovima, posloženima precizno kao da se neko mitsko biće igralo stjenovitim Lego-kockama, a ponekad prošarani zelenim, točkastim mrljama niskog raslinja. Na neke od njih niski i rijetki oblaci bacali su velike tamne sjene, kraj drugih je graciozno i polagano milila poneka, rijetka jedrilica.
Ljepota pred nama otkrila je u jednom trenutku i neizmjernu bol. U kolovozu 2007. godine na kornatskoj je krševitoj goleti život izgubilo čak 12 vatrogasaca. Progutala ih je vatrena stihija i zavila Hrvatsku u suze. Golemi križevi na padini dan danas podsjećaju na tu patnju i tragediju.
Dok plovimo dalje mirnim arhipelagom, jedni smo od rijetkih. Koronavirus je učinio svoje. U jeku normalne turističke sezone bio bi pun ovisnika o ljepoti. Sada smo jedni od malobrojnih, u neki ruku, razmišljamo si, privilegirani zato što možemo nesmetano uživati u prizorima koji se bez prestanku smjenjuju ispred i okolo nas. Kornate imamo samo za sebe.
Isto je i s jednim od najprepoznatljivijih i najimpozantnijih obilježja tog otočja, poznatim kornatskim “krunama” ili liticama. Nastale su zbog pucanja i rasjedanja Zemljine kore, u podvlačenju tektonskih ploča, i danas krase pučinski dio otoka, s kojih se pruža pogled na, čini se, beskrajnu daljinu u kojoj se sljubljuju dvije nijanse plave, ona mora i neba. Litice se beskompromisno strovaljuju u more, ponekad okomito u dubinu, neprekinutih 90 metara.
Kad uživamo u bliskom pogledu na jednu od njih, onu najdužu, na otoku Mana, praktički smo sami. Samo još jedan brod i nekoliko znatiželjnih parova očiju na njemu gleda u stjenovite formacije koju stoljećima kleše more i po kojoj valovi crtaju apstrakciju u najrazličitijim nijansama. Litica na otoku Mana kraj koje prolazimo u tišini koju prekidaju samo škljocaji fotoaparata samo je 20-ak metara niža od najviše u arhipelagu, one na otoku Klobučar. Mana strši u visinu od čak 65 metara iznad razine mora. I tijekom našeg posjeta je obasjana suncem. Nije ni čudo. Na Kornatima sunce sja između 2600 i 2700 sati godišnje.
Napuštamo i nju, ostavljamo je poslijepodnevnom miru i plovimo dalje, prema našem odredištu, marini Piškeri. Kad se približavamo, oni koji su je već prije posjetili pričaju nam o nevjerojatno tirkiznom i plavom moru. Na ulasku u tu sezonsku marinu, koja je u tom trenutku praktički prazna i u koju će se drugi brodovi sjatiti tek malo kasnije tog dana, na stijenama nas dočekuju ovce. Veru se po gromadama stijena tik uz more, neke gledaju u daljinu ispred sebe, a nas na vezu dočekuje apsolutna prozirnost. Mnogi nautičari upravo zbog te boje mora ponekad se na prvu prevare. Misle da je ono pliće nego što pokazuju instrumenti. Kasnije poslijepodne, kraj gata će zaigrano plivati velika jata riba.
Udaljena je i izolirana ta marina. Tim je bivanje u njoj, kao uostalom i cijela plovidba u nenaseljenim Kornatima, apsolutna meditacija, uživanje u netaknutom i toliko teško dohvatljivom miru. Nekad je bila jedno od rijetkih tamošnjih utočišta. Danas, kako se turizam s godinama zahuktao, lepeza objekata i restorana proširila se arhipelagom pa se brodovi ponešto razmile, objašnjavaju nam.
Unatoč današnjem prividnom miru, Kornati imaju dugu povijest. Prva potvrđena kolonizacija zabilježena je još u vrijeme Ilira. O tim davnim prethodnicima svjedoče ostaci malih nastambi, gradina te grobnih humaka odnosno tumula. I bizantska era ostavila je svoj trag - utvrdu Tureta za koju se pretpostavlja da je sagrađena u 6. stoljeću.
No, jedna od najimpozantnijih ljudskih tvorevina u arhipelagu danas su upravo suhozidi, vidljivi dokazi privatnog vlasništva tih otoka i nekadašnje poljoprivredne i stočarske aktivnosti. Čak 90 posto otočja u vlasništvu je stanovnika Murtera, koji su krajem 19. stoljeća otkupljivali te komadićke raja. Suhozidi obično presijecaju otoke poprijeko, s jedne obale na drugu, a dovoljno su široki da izdrže jake nalete vjetra te dovoljno visoki da spriječe ovce da ih preskaču. Njihova ukupna dužina na području cijelog arhipelaga jednako je impozantna i iznosi čak 330 kilometara.
Iako na prvu otočki kamenjar, čak i unatoč suhozidima, izgleda pusto i nenastanjeno, taj je privid daleko od istine. Opisane kornatske krune nastanjuju primjerice sivi sokol, morski vranac i čiopa. Iako su nekadašnje guste šume hrasta crnike i česmine koje su prekrivale otoke nestale, iskorištavane i sječene još od davnih dana, otoci su danas dom za čak 650 biljnih vrsta. Sisavci su, doduše, rijetkost, no može se vidjeti kuna bjelica.
Podmorje je, s druge strane, pak svijet za sebe. Na području nacionalnog parka zabilježene su čak 353 vrste algi i tri vrste morskih cvjetnica te oko 850 vrsta životinja - među njima 61 vrsta koralja, 177 vrsta mekušaca, 127 vrsta mnogočetinaša, 61 vrsta desetonožnih rakova, 64 vrste bodljikaša i 185 vrsta riba.
Što se tiče turizma on se u Kornate počeo polako uvlačiti 70-ih godina prošlog stoljeća, a s njime je došla i promjena kojoj svjedočimo i danas. Stočarstvo i poljoprivreda tamo su uvelike zapušteni, no jedna od kultura koja se još uzgaja jest maslina. Vinogradi su na Kornatima praktički “istrebljeni”, ostao je, kaže internet, samo jedan jedini, a ostao je, manje-više, samo mir.
Da, definitivno postoje trenuci za koje odmah, na prvu, znaš da će te pratiti ostatak života. Ponekad su to ljudi, ponekad događaji, a ovaj put priroda. Slike nje - pogleda u daljinu sa Žuta, Manih litica i tirkiza u Piškeri - ostale su urezane, čvrsto poput kornatske stijene.