Postoje mjesta na kojima se povijest glasnije čuje, gdje je zagrljaj sjećanja snažniji, gdje su okusi i mirisi intenzivniji, gdje glinene ćupove, tešku željeznu starinsku peglu i izvezene stolnjake nisu prekrili prašina i zaborav. Jedno takvo sakrilo se u malom slavonskom etno selu Bocanjevci s tek 400 stanovnika i 48 različitih prezimena, iza kapije obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Apin dvor.
Bili smo, razmišljam si sad, pravi sretnici što smo tog sunčanog dana u slavonskoj ravnici prošli upravo ondje. Nakratko smo "sjeli u vremeplov", napustili ovu čudnovatu, tešku 2020. i na nekoliko sati "pobjegli" daleko od virusnog jada, šibajući kroz minula desetljeća sve dok se nismo zaustavili u davno prošloj 1879. godini.
Upravo tada podignuta je kuća koja i dan-danas čini okosnicu tog seoskog gospodinstva. Da nema njih, naših domaćina, možda bi bila tek hladni spomenik kulture. No, zahvaljujući 48-godišnjem Igoru Mihaljeviću i njegovoj 32-godišnjoj supruzi Steli zidovi te stare kuće i dalje pršte životom. Dapače, opčinjavaju i oduševljavaju, do mjere da se tog dana njome, ali i ostatkom domaćinstva širio uzbuđeni žamor odraslih, uključujući i mene, sve redom sudionika studijskog putovanja organiziranog u sklopu projekta "Zelene staze Dunava i Drave".
Igor i Stela nam objašnjavaju da su tek na početku svoje turističke priče. Zainteresiranima nude slavonske gastro delicije u okruženju tradicionalnog domaćinstva, a u planu je i mogućnost noćenja. No, dok hodam njihovim dvorištem i kao zaljubljenik u mirnoću sela uživam u ovoj katapultaciji u prošlost i sjećanjima na vlastito djetinjstvo, razmišljam da im je početak sasvim dobar. Neka ostanu baš takvi kakvi jesu - simpatično pristupačni i nenametljivi, takvi da se kod njih osjećaš kao doma, kao bezbrižno dijete kod bake na selu...
Teško je izbjeći taj osjećaj u njihovu Dvoru. Na prozoru stare kuće zelenih vrata i bijele fasade stoji plava, vremenom izudarana kanta za mlijeko u kojoj se cvijeće šepuri rozim laticama. Na zidiću između oluka kuće i stoliću uz njega nizala se raskoš domaće hrane - bijelo i crno grožde, kulen i slanina, ukiseljeni paprika i krastavci, još uvijek tople lepinje iz krušne peći i čokanjčići s rakijom. Unutra, u kući, i dalje stoji stara pušnica, iznad koje se suši meso. Na jedan zid naslonio se stari zeleni kredenc, a na drugi, nasuprot njemu, starinski sudoper. Na prozoru blagavaonice drvenog poda stajale su velike buče, a pored njih zidani štednjak. Na smeđoj polici uredno je bio ovješen jedan od onih starinskih zidnjaka. "Za svakog muža sreća je ta kad žena dobro kuhati zna", zborio je taj komadić izvezene prošlosti.
Vrijeme je stalo i vani. Nasred dvorišta nalaze se stari izrezbareni ambar, neodoljive tirkizne patine, preko puta njega kočija, a dalje u nastavku dvorišta - koje nekako ne staje, nego se nastavlja u nedogled - štagalj prepun sijena i mirnih konja. Pod natkrivenom terasom nasuprot kuće na policama je stajao naslagan domaći med, par metara dalje pekla se peka i krčkao fiš od pet vrsta riba. Neumorno je i dalje radila krušna peć, čiji je krov tvrdoglavo naumila preuzeti čuvarkuća. Iz njenih će vratašca malo kasnije izmiliti ogromni kruhovi nalik na zacrnjene kugle. Prvo su ih stavili na stol i prekrili krpom, a nešto kasnije je Stela očetkala svakog od njih i premazala ih vodom. Upravo to je recept za savršenu koricu, govori nam dok začarano gledamo u tek ispečene divove.
"Uvijek je išlo s oca na sina. Ova kuća predstavlja ono kako se nekada živjelo, do Drugog svjetskog rata, kada su familije na selu živjele u obiteljskim seoskim zadrugama. Ovo je ustvari bila centralna, zadružna kuća u kojoj se nije spavalo, nego je u njoj cijela familija objedovala, u njoj se rađalo i umiralo", uvodi nas u tu daleku prošlost Igor, odjeven u tradicionalnu bijelu izvezenu košulju i nastavlja: "Svaka familija imala je svoj kier, to je ono kad idete kroz ganjak pa imate ulaze. Kieri su se zvali po ženama i svaka familija, svaki sin, njegova žena i djeca, imali su svoj kier, a u centralnoj se kući objedovalo".
Govori da je u obiteljskoj zadrugi negovih predaka bilo 40-ak ljudi. Imali su desetak konja, 30-ak krava, svinje... Svatko je bio zadužen za nešto - za stoku, za kuhanje, za čišćenje.
"Ovo je ognjište, što bi rekli u Dalmaciji, crna kužina. Tu se dimilo meso, čuvalo, na sve se pazilo", objašnjava dalje, dok stoji kod ulaza u starinsku kuću u koju je u jednom trenutku odlučio uložiti svoj život. Naime, on je odrastao u Valpovu, gdje se preselio njegov otac, no u jednom je trenutku osjetio zov djedovine. Usprkos sjećanjima na djetinjstvo i tome da se, kako govori, našao u ovome, sve mu je bilo novo.
"Puno sam trebao naučiti. Sve na neki način krećeš iz početka... Primjerice kosa i košnja. Treba pokositi ručno, ali trebaš imati pravu kosu i naučiti kako s njom kositi...", objašnjava.
Boravak u Apinom dvoru nije jedini vremenski vorteks koji nas je progutao tijekom našeg boravka u Slavoniji. Upali smo u njega još jednom, ali ovog puta u njegovu urbanu, industrijaliziranu inačicu iz manje-više istih vremena.
"Nulta godina" u toj priči, onoj o rađanju obližnjeg grada Belišća, bila je 1884., a glavni junaci iskrčena ledina, mađarska obitelj industrijalaca židovskog porijekla i "baraberi", kako su, prema jednoj od priča, seljaci pogrdno nazivali radnike koji su se počeli doseljavati u tamošnju "pustaru", odnosno radničko naselje zato što su radili "samo za plaću i nisu imali nikakvu zemlju".
Osjećamo taj zov prošlosti dok hodamo prema muzeju grada Belišća, instituciji koju danas čine dva zasebna zdanja, prve kuće koje su podignute na tom području. Površina koju njihovi zidovi omeđuju možda je naoko mala, no izlošci se broje u stotinama. One najveće, koji u muzej stanu samo u slikovnom obliku, vidimo već tijekom šetnje. Prolazimo kraj starih unificiranih radničkih kuća, od kojih je svaka udomljavala po četiri obitelji. U njima, nasađenima u tzv. pekmez-ulici, živi se i dan-danas.
"Postoje dva objašnjenja odakle to ime. Prvo, jer se u dvorištima kuhao pekmez, a drugo, jer je sve bilo blatno", objašnjava nam Milan Salajić ili, kako ga ja nazivam u sebi, "dobri duh Belišća". Karakterizacija mi se čini sasvim opravdana - želi nam ispričati sve o svom gradu, niže godine i fakte jedne za drugima, neumorno odgovara na sva pitanja o 136 godina postojanja tog najmlađeg hrvatskog grada i rodnom mjestu najtrofejnijeg hrvatskog olimpijca Matije Ljubeka, ne dopuštajući vremenu da učini svoje, baš kao i Igor u svom Dvoru.
"Volim Belišće i volim da i drugi znaju o Belišću", kratko kaže u jednom trenu, a onda se opet vraća na temu koju nekako, čini se, živi - kako je jedna obitelj pretvorila iskrčeno Bistrinačko polje u današnji grad, koji se ponosi svom industrijskom baštinom, kulturom i sportom.
Postoje, pojašnjava nam, doduše naznake da je na području današnjeg Belišća bilo nekakvih vrsta naselja i prije sedam tisuća godina, no priča koja je naposljetku iznjedrila grad započela je već spomenute 1884. godine pojavom obitelji Gutmann, čija ostavština i dalje dominira gradom.
"Oni su civilizirali ove prostore", govori Salajić, a zatim ide u detalje. Bila je to obitelj iz Velike Kaniže, na čelu s Heinrichom Salamonom Gutmannom koji je imao pet sinova - Edmunda, Vilima, Alfreda, Isidora i Ladislava. Potomke su imali i oni, pa su u Belišću djelovale tri generacije Gutmanna. Uglavnom, obitelj je već imala razvijenu trgovinsku djelatnost u Hrvatskoj, a onda su u slavonskim šumama prepunima sirovine koja je već bila prepoznata na europskom tržištu - i po 200 godina starih hrastova, ponekad debala promjera većeg od metar - prepoznali priliku za daljni razvitak svog carstva te su na području današnjeg Belišća odlučili osnovati jednu od svojih podružnica. Obiteljska tvrtka HS Gutmann zakupila je od valpovačkog vlastelinstva, odnosno baruna Gustava Prandaua, površinu za oko tri i pol milijuna forinti, i kotačići prerade i proizvodnje su se pokrenuli.
"Oni su bili vjesnici industrijalizacije ne samo ovoga kraja, nego i Hrvatske. Prvi su izgradili pilanu, i to fiksnu na jednom mjestu, a zatim su razvijali nove vrste proizvodnje, izgradili prugu, osnovali naselje. Bez njih ne bi bilo Belišća", govori nam Salajić.
Teško je pobrojati sve njihove djelatnosti - pilana, tanina, bačvarija, destilacija, proizvodnja parketa... No, udarili su temelj zahvaljujući kojem će Belišće s vremenom dobiti i nadimak "grad papira", zbog postrojenja za proizvodnju papira i ambalaže.
Jedan od vrlo vidljivih tragova obitelji je i palača Gutmann, jedna od građevina koja dominira gradom, no čija je okolica u trenutku našeg posjeta bila u radovima. Milan Salajić nastavlja priču dok gledamo u to veliko zdanje. Jedan od sinova glavešine obitelji Gutman, Edmund, dao je palaču sagraditi za svog sina i njegovu zaručnicu, odnosno kasnije suprugu, inače bratića i sestričnu. Iako je palača podignuta, njoj su miliji bili Beč, Pariz i Budimpešta i nikad se u njoj nisu skrasili. Salajić ukazuje i na sudbine pojedinih članova obitelji Gutmann. Primjerice, Ernest Gutmann, jedan od sinova Edmundova brata Alfreda, ubijen je u Jasenovcu. Ernestov brat Viktor, koji je pregovorima pokušavao u vrijeme nacista spasiti obiteljski imetak i tvrtke, kasnije je pak smaknut. Bio je optužen za suradnju s neprijateljem.
"Mi volimo reći da je Belišće grad industrije, sporta i kulture", ponosan je. I to s razlogom. Naime, osim Ljubeka, ali i "pape glagoljice", lingvista Josipa Hamma, Belišće je rodno mjesto još jednog velikana, skladatelja Sigmunda Romberga, čiji su roditelji Clara i Adam Rosenberg (Sigmund i njegov brat promijenili su prezime kad su emigrirali u Ameriku) bili začetnici kulturnog života Belišća. U Belišće su se doselili 1888. godine, također iz Velike Kaniže, na nagovor Adamova rođaka iz obitelji Gutmann. Adam je bio skladatelj, a Clara novinarka.
Zahvaljući industrijalizaciji u Belišće su se slijevali radnici iz cijele Hrvatske, ali i šire. Danas se ponose činjenicom da su multietnička sredina i da, kako govore, na području Belišća imaju čak 22 različite nacije.
"Kad je tvornica napravljena 1884. godine, to je bio sasvim jedan novi element, nova priča koja je zapravo donijela posebnu notu ovom kraju, a to je da je naselje od početka, od svog osnutka imalo odlike grada. Utkali su urbanu kulturu u ovu našu tradicijsku, slavonsku, šokačku i donjeli nešto novo, dašak srednjoeuropske kulture koja je ovdje našla plodno tlo", zaključuje Ljerka Vučković, zamjenica gradonačelnika Belišća.
