Od mora do gora
Putnici se mnogo češće kreću u suprotnom smjeru, no ponekad je dobro promijeniti smjer pa se od morske i gradske vreve odmoriti u najbrdovitijoj hrvatskoj regiji. Do nje se, naravno, može putovati željeznicom jer Rijeku s unutrašnjošću županije povezuju mnoge željezničke postaje, no njihovu brojnost ne prate učestalost linija i infrastrukturna osuvremenjenost pa bi povratak prirodi mogao postati i povratak u prošlost. Dok vlak bude odmicao s postaje Plase, putnici će, kao nekoć u svojem putopisu Antun Gustav Matoš, posljednji put vidjeti more, a otvorit će im se nepregledna priroda ispresijecana zaseocima riječkog zaleđa, a potom i mirnim goranskim mjestašcima iz čijih se kućica mahom strmih krovova ponekad i do sredine lipnja dimi iz kamina i peći. No, taj put lišava ljepote zastajkivanja i promatranja dostupne automobilistima, čiji izbor, umjesto brzog zujanja autocestom, padne na usporenu vožnju starom cestom prema Zagrebu.
Iako je ta ruta, kroz pečenjare i gostionice pokraj puta, hranila obitelji i školovala djecu, danas je gotovo prazna i premda projekt Ceste gorskih plodova nije zaživio u praksi, ono što vrijedi vidjeti ostalo je ondje, razasuto pokraj puta. Već se u gradu Grobniku valja zaustaviti i razgledati tisuću godina star Frankopanski kaštel, smješten između lijeve obale Rječine i Grobničkog polja. Nekoć je, zbog svojeg izvanrednog geografskog položaja, služio kao promatračnica, a danas, osim vidikovca, ugošćuje Galeriju suvremene umjetnosti i Zavičajni muzej Grobnišćine te povremene umjetničke manifestacije i priredbe. Za sve kojima pogled s uzvisine od 466 metara nije dovoljan, a kao uvod u mnogo veće nadmorske visine, u blizini se nalazi i Platak, riječko izletište i jedino skijalište u blizini, s kojega se, na visini od 1363 metra, vidi more.
Pogled na more gubi se već nakon Gornjeg Jelenja, ali prirodan špalir od razgranatog drveća, posebno divan u proljeće i rano ljeto, na ulazu u Fužine nacrtat će osmijeh čak i na licima najvećih poklonika morskih radosti. Uostalom, kako bi doskočili čestim i broj - nim oborinama, a time i dodatno obogatili ionako prekrasnu vizuru mjesta, dovitljivi su Gorani još sredinom prošlog stoljeća sagradili prvo od današnja tri akumulacijska jezera: Bajer je pogodan za vožnju čamcima i surfanje, Potkoš je atraktivan izletišni prostor, dok naj - veće jezero, Lepenica, često ugošćuje sportska događanja, a izvan njihove sezone mamac je za mjesne ribiče. Iako kupanje na jezerima nije dopušteno, tijekom sunčanih dana može se zaploviti brodićem na solarni pogon ili loviti boju u dobrom društvu na obalama jezera. Već je legendaran i fužinarski ispraćaj Stare godine, kojim se 31. prosinca točno u podne udaraju temelji najdulje noći u godini, a svi posjetitelji željni “dodatnog doživljaja” u Vratima se, na putu prema dubokoj goranskoj unutrašnjosti, mogu zaustaviti i u kaubojskom selu Roswell, podignutom za snimanje filma o Winnetouu, a potom pretvorenom u zanimljivu i sadržajnu turističku atrakciju.
Otočki tris
Već i samo putovanje do najudaljenijeg otoka lošinjsko-creskog akvatorija poseban je doživljaj. Odabir katamarana jeftiniji je, ali najčešće ne i brži način putovanja kojim, kao i odabirom željeznice u gorskoj pustolovini, putnik ostaje uskraćen za neke vrlo dojmljive vizure. Trajekt? Da, molim! Mogućnosti su dvije: krenuti prema Istri, na Brestovi se ukrcati prema Porozini, doživjeti vožnju po površini praznoj i izbrazdanoj kraterima poput Mjesečeve, možda ugledati pokojeg supa, ali propustiti posjet Krku ili, pak, prijeći Krčki most i prije polaska trajekta s Valbiske izdvojiti dovoljno vremena za razgledavanje otoka o kojem danas govorimo kao o “najvećem hrvat - skom”, a još je u antici prozvan “zlatnim”. Otok obiluje turističkim atrakcijama, od primjera kolapsa mastodontskih kompleksa kakvo je bilo Haludovo u Malinskoj pa do novih i vrlo uspješnih ideja poput vrbničkog “vinotela”. No, opjevana “visoka planina nad morem” ne hvali se samo turističkim novinama, nego je i postaja na glagoljaškoj ruti otokom čije je ishodište u jurandvorskoj crkvici Svete Lucije, domu Bašćanske ploče, a završetak na otočiću-samostanu Košljunu, ujedno i posljednjem počivalištu Katarine Frankopan. Osim Krka, povijesti je prepun i Osor, jedino mjesto na našoj obali koje se proteže na čak dva otoka. U njemu se, naime, nalazi pomični mostić - poveznica Cresa i Lošinja, a kako se Osor nalazi s obiju njegovih strana, tako i on, zapravo, povezuje.
No, prije stupanja na otok vitalnosti, vrijedno je upoznati se s creskom florom i faunom. Osim već spomenutih bjeloglavih supova čiji se rezervat nalazi u Belom, Cres je stanište 1300 biljnih i brojnih životinjskih vrsta te, kao takav, pravi raj za sve ljubitelje i istraživače prirode. No, najveći su otočni dragulj šumom zakrivene i nad liticom nadvijene Lubenice, najmanje, a s nadmorskom visinom od 378 metara i najviše, mjesto na otoku. Kao i sva druga mjesta na uzvisinama, u srednjem je vijeku igralo važnu geostratešku ulogu, a danas služi kao odmorište turista i dom nekolicine preostalog lokalnog stanovništva. Osim toga, Lubenice svojim uskim uličicama i zbijenim redovima kuća evociraju buru čak i za najsunčanijih dana, a ujedno su i jedino mjesto cresko-lošinjskog arhipelaga na kojem je tijekom zimskih dana moguće doživjeti više od tek pokoje snježne pahulje. Naposljetku, povratak u sadašnjost dolazi kroz putovanje Lošinjem, jednim od najzelenijih i najsunčanijih hrvatskih otoka.
Budući da ljeti puca po šavovima, a zimi ne blista u svojoj punoj ljepoti, najljepše razdoblje za posjet otoku kasno je proljeće kad biljke procvatu, a borovi se polako primire, more je dovoljno toplo, a plaže dovoljno prazne za neometano uživanje u omiljenoj razonodi. Iako se u posljednje vrijeme diči razvojem cjelogodišnjeg, pomalo elitnog turizma, nositelj najvažnije otočke gospodarske grane još je uvijek prekrasna priroda. Bilo da se radi o uvalama poput Vardarki, šetnici kroz Čikat ili usponima poput svetoivanskog ili onog na Osorčicu, priroda na otoku ostaje u lijepom sjećanju i kad sve drugo zakaže. Dodatna je vrijednost noćni pogled iz uvale Mrtvaška odakle kreću i posljednji ispraćaji za mještane otoka Ilovika, a za vedrih se noći, osim njega, mogu vidjeti i svjetla Raba.
Opatijska rivijera
Kao stara dama hrvatskog turizma, Opatija stoji elegantna i ponosna, pomlađena pokojim modernijim hotelom čija prisutnost mijenja, ali ne nagrđuje sliku grada koji kao da suvereno korača stazama prošlosti. Najbolje se to očituje tijekom manifestacija poput “Kaisernachta” i “Opatijskih carskih večeri” kad gradom, makar i kostimirani, zavladaju pripadnici najvažnijih plemenitaških obitelji iz sredine 19. stoljeća koje je za opatijsku povijest možda i najslavnije. Svoja je vrata 1844. turistima otvorila Vila Angiolina, i danas smještena u impozantnom, istoimenom parku, a četiri desetljeća poslije otvoren je i Quarnero (današnji Kvarner), najstariji hotel na Jadranu. Rumunjska kraljica Elizabeta, poznatija pod pjesničkim imenom Carmen Sylva, bila je velika prijateljica grada koji joj se odužio nazvavši po njoj jedan od svojih parkova, a hotel Bristol nekoć je nosio ime princeze Stephanie, udovice nesretnoga austrijskog prestolonasljednika Rudolfa. Opatiju su rado posjećivali i njegovi majka i otac, carica Sisi i Franjo Josip, a svojim se znamenitim gostima grad odužio i umjetničkim grafitom na ulazu u najveći gradski park na čijem se izlazu prostire najljepši, a s obzirom na dužinu od 12 kilometara možda i najduži priobalni put u Hrvatskoj, Lungomare.
Njegova staza vodi kroz Ičiće, Iku i Lovran, a nastavlja se i dalje, prema Mošćeničkoj Dragi, nedovoljno istraženom dragulju Opatijske rivijere, čije su hladne zime ispunjene šarmantnom ugodom, a ljeta dovoljno ispražnjena da ih se može doista proživjeti, a ne samo, kao jedinka nošena valom turista, preživjeti.