Na aerodrom u Omišlju 3. srpnja 1972. sletio je avion s prvom skupinom američkih gostiju koji su se došli zabavljati u Penthouse Jadran resort u Malinskoj na Krku, što je bilo drugo ime za Haludovo, ono namijenjeno stranom tržištu.
Prominentna figura američkog jet seta Bob Guccione, urednik i izdavač časopisa za odrasle Penthouse, reklamirao je svoju investiciju gdje god bi stigao po svjetskim medijima, prodajući priče o otoku slobode i hedonizma. U članku pod naslovom "La Dolce Vita: Formula protiv hladnog rata", koji 10. srpnja 1972. objavljuje Radio Slobodna Europa, novinar Slobodan Stanković pisao je kako je Guccione uložio 45 milijuna dolara u projekt ovog kompleksa. To je, inače, ekvivalent današnjih 250 milijuna dolara.
"Mjesto i resort koje će ostati u vlasništvu i pod upravljanjem jugoslavenske strane, Guccione će voditi kao protuotrov nesporazumu hladnoga rata.
- Otkrili smo pravi formulu u borbi protiv hladnog rata - rekao je Bob Guccione, urednik i izdavač Penthousea, u razgovoru za beogradsku Ilustrovanu Politiku od 4. srpnja 1972. godine. Formula su bile njegove zečice, a američki je poduzetnik cijeli PR pakirao u rušenje predrasuda, borbu protiv neznanja i spajanje mostova.
"Još uvijek postoje lažne ideje o Jugoslaviji kao zemlji iza željezne zavjese, o zemlji u kojoj poduzetnik ili netko u potrazi za zabavom neće pronaći ništa. Penthouse također ruši mnoge predrasude, sumnje i nerazumijevanja. Prozvani smo kao grupa neozbiljnih ekshibicionista i pornografa, nesposobnih i nezainteresiranih u svakom ozbiljnom poslu. Mislim da je sve to, prije svega, rezultat neznanja. Čak je i hladni rat posljedica neznanja. Da bismo porazili neznanje, potrebno je razviti komunikaciju između ljudi. Turizam je svakako jedan od najmoćnijih i najboljih oblika komunikacije. Realizacijom ovog projekta imamo priliku započeti veliki proces ponovnog obrazovanja te postati partneri u uklanjanju sumnje i neznanja", pričao je tada Bob Guccione u intervjuu za London Sunday Times, a samo godinu dana kasnije, razočarani će američki poduzetnik za jugoslavensko samoupravljanje reći da je šala.
Novinar Stanković piše, pak, da je Haludovo opisano u izdanju Penthausea od lipnja 1972. kao "bogati resort smješten na idiličnom otoku Krku, nekoliko milja južno od Trsta i točno nasuprot Venecije", a kompleks je dizajnirao "jugoslavenski grand prix arhitekt Boris Magaš".
"Arhitektonsko središte naselja je Penthouse Palace, graciozna građevina u stupovima i kolonadama u čijem je centru elegantni interijer velebnog loungea, okruženog visećim vrtovima, bazenima i fontanama. Anglo-američki Penthouse Casino smješten u centru Palacea može se usporediti s najfinijim kockarnicama u Las Vegasu i drugim glavnim kockarskim centrima", pisao je Stanković za medij koji je osnovala američka vlada kako bi se pokrivalo teme o kojima se u Istočnoj Europi, "iza željezne zavjese", nije moglo najslobodnije pisati.
Punih 50 godina nakon otvorenja, spominjani Magašev Penthouse Palace je, zajedno s velebnim loungeom, visećim vrtovima i fontanama, ruševina zarasla u bršljan, s razbijenim staklom i pločicama po podu, išarana grafitima. Ruševina je iz godine u godinu u sve gorem stanju - na ulazu u kompleks nitko se više niti ne trudi držati spuštenu rampu, pa se unutra može ilegalno zavući automobilom i besplatno parkirati, svega stotinjak metara od Rajske ceste i poznatih malinskih plaža. Kudzu, azijska biljka koja je nekada bila ukras kojeg se kultiviralo, sada je podivljala i kao invazivna vrsta prijeti uništenju mediteranskog raslinja. Zelenilo preuzima beton nevjerojatnom brzinom, kompleks naočigled nestaje u bršljanu, a čak i takav kakav jest sporadično privlači turiste, iz Slovenije ili kontinentalne Hrvatske, koji žele vidjeti i fotografirati zvijezdu TV serijala "Betonski spavači" koja je proslavila slavne jugoslavenske ruševine socijalističkog booma iz 60-ih i 70-ih. Haludovo danas funkcionira jedino kao postapokaliptična kulisa za foto sessione i glazbene videospotove.
Vlasnik, ruski Armenac Ara Abramyan, u Malinskoj se ne pojavljuje već dvije godine, nakon što mu je jasno dano do znanja da mu se neće dozvoliti zatvaranje 1,2 kilometra obalnog pojasa i šetnice za javnost, što je bio njegov uvjet za gradnju superluksuznog resorta s "pet plus" zvjezdica. Taj je projekt, koji je uključivao ukupno 1850 ležajeva i razne luksuzne sadržaje, prije četiri godine predstavio i stanovnicima Malinske, na javnoj raspravi, a kada se pokrenula priča o privatnoj obali za goste resorta, tonovi u dvorani postali su, blago rečeno, povišeni. Mještani Malinske za takvu ideju, da im netko oduzme pomorsko dobro koje slobodno mogu koristiti, nisu željeli ni čuti.
Armenac je od projekta očito odustao, a općina Malinska Dubašnica ne može tu učiniti ništa, osim promijeniti Prostorni plan, kako bi ga prisilila da tu imovinu napokon proda i prepusti nekome drugome, koji će na tom vrijednom zemljištu nešto napokon sagraditi. No, to je na vrlo dugom štapu, s obzirom na to da se radi o oligarhu milijarderu, politički utjecajnom prijatelju Vladimira Putina, kojemu novac koji je do sada ovdje uložio, očigledno, ne znači puno.
Samo otvorenje Haludova prije pola stoljeća, te prvih godinu dana postojanja resorta, sve do bankrota Penthouse Jadrana, bizarna je epizoda kakvoj nema presedana u povijesti bilo koje istočnoeuropske socijalističke zemlje. Haludovo je nastalo kao spoj investicije jedne perspektivne socijalističke tvrtke, riječkog Brodokomerca, specijalizirane za trgovinu, ugostiteljstvo i turizam, i američke kompanije koja je predstavljala kapitalizam u svojem najvulgarnijem obliku. Ovaj brak iz interesa, za koji se, zbog različitih koncepata "slobodnog tržišta" dvaju investitora, ubrzo po otvorenju počelo nagađati da neće dugo potrajati, funkcionirao je u sivoj zoni, gdje su se stalno pronalazila rješenja kako zaobići zakon a da ga se ne prekrši, i kako da se pomire socijalistički "moral" i kapitalistički "razvrat".
Poduzeće Brodokomerc, koje danas, očerupano i oslabljeno, nije niti sjena sjene onome što je bilo prije pola stoljeća, bilo je vlasnik Haludova, a Guccione je u resort uložio, prema pisanju Radija Slobodna Europa, 45 milijuna dolara, plus dodatnih 500.000 dolara za oglašavanje. U članku o otvorenju Penthouse Resorta, Stanković piše da Guccione time "također ustupa i neku vrstu američkog stila, operativnog know howa, s oko 70 američkih zaposlenika (od kojih su mnogi zečice Penthausa), te vođenje oglašavanja i propagande". Guccioneovih 45 milijuna dolara bili su, ustvari, kredit, gdje je Brodokomercova ugovorna obaveza bila plaćati mu tri do sedam posto godišnjeg prometa od Haludovo hotela, i to za prve tri godine tri posto, a u svim drugim godinama sedam posto.
Otvarajući Penthouse Resort, Bob Guccione najavljivao je da mu je cilj da Haludovo postane svjetski centar za kongrese i konvencije, ističući da je svoj interes za takve sadržaje već iskazala tvrtka Ford. Prva legalna prepreka za Guccioneov koncept, za koju su dovitljivi jugoslavenski menadžeri pronašli rješenje, bila je činjenica da je kockanje u Jugoslaviji bilo izvan zakona, a u Haludovu, odnosno Penthouseu Jadran, ono je trebalo biti glavni sadržaj za goste. No, Guccioneovi jugoslavenski partneri dosjetili su se modela "najma kockarskog turnira", koji je uključivao posebne charter zrakoplove iz Amerike, Engleske i Francuske, ili pak direktne autobuse iz Italije i Austrije i dovođenje gostiju čiji je jedini cilj putovanja bio kockanje. Sve njihove životne troškove u hotelu u tom periodu preuzimao je hotel i kompanija sama, što je bio poslovni model na kojemu su, recimo, prosperirali mnogi hoteli u Las Vegasu u SAD-u, jer su gubici na kocki, u prosjeku, bitno veći od svega ostaloga što gost tamo potroši, makar se radilo i o najvećem luksuzu.
Iako je resort otvoren 1972., Haludovo je projektirano u šezdesetima i svoje korijene ima u tadašnjoj viziji razvoja jadranskog turizma koji je u tom desetljeću doživio procvat, kao i tadašnjim društvenim čežnjama Jugoslavena za otvaranjem prema zapadu. Riječki arhitekt Idis Turato na svojem blogu piše da je projekt Haludova "zaokružio cjelinu i period ekstenzivnog i veoma uzbudljivog perioda razvoja turističke arhitekture 70-ih". Idisov otac Darko, također poznati arhitekt, sudjelovao je, zajedno s Magašem, u projektiranju ribarskog naselja, izdvojenog apartmanskog kompleksa na samom moru u Haludovu. Taj je dio resorta, inače, u najzdravijem stanju jer je sve donedavno bio u funkciji, do prije koju godinu čak je bio otvoren restoran, a tamo bi, kada bi stigao u Hrvatsku, sa svojom svitom i zaštitarima odsjedao i Ara Abramyan.
"Početkom šezdesetih godina evidentirano je 404 hotela, a samo deset godina kasnije 795. U ležajevima to znači da je broj sa 30.879 narastao na 119.543. Najveći dio hotela koje danas poznajemo sagrađeni su u tih desetak godina. Nakon ovih godina razvoja slijedio je proces stagnacije i pada u razvoju turističke izgradnje na Jadranu. Haludovo 80-ih tiho propada i postaje provincijalno odredište masovnog turizma", piše Turato u svojem blogu.
Turato je objavio i razgovor s pokojnim Borisom Magašem iz kojeg je jasno da arhitekt, prilikom projektiranja Haludova, nije ni znao da postoji ikakav aranžman s Penthouseom.
"Arhitektura turizma jest arhitektura prostora i oblika psihičke relaksacije; oblika koji nastoji govoriti jezikom poezije. Kad sam projektirao vrt u centru Palacea, sa skulpturom Frana Kršinića, nije mi padalo na um da će se tamo nalaziti dio svijeta Penthousea, kasino i zečice. Haludovo je zapravo imalo dva otvaranja, naše i Penthouseovo. U doba nastanka hotela nisam niti znao tko je Bob Guccione", kazao je Magaš.
Iako je bio pripadnik jet seta, a 1982. je čak i uvršten na Forbesovu listu 400 najbogatijih Amerikanaca, Bob Guccione nikada nije bio dio američke elite koja predvodi najvažnije gospodarske aktivnosti u SAD-u, a njegova je turbulentna poslovna karijera bila obilježena s nekoliko poslovnih promašaja, među kojima se Haludovo ističe kao onaj koji ga je najviše oštetio. Njegovi su prijatelji, nakon njegove smrti, pričali da ga je propast Penthouse Jadrana posebno dotukla i da se od toga nikada nije u potpunosti oporavio.
Guccione, koji je umro 2010., u 79. godini, bio je self-made poduzetnik, njujorški Talijan iz Brooklyna, koji je šezdesetih u Londonu počeo raditi kao crtač karikatura za jedan tjednik dok je njegova tadašnja supruga zarađivala prodajom pinup postera. Umjetnička žica gurnula ga je u erotsku fotografiju, tako da je, kada je 1965. počeo izdavati Penthouse, sam fotografirao tadašnje modele.
I Penthouse i Guccione bili su pandani Playboya i Hugha Hefnera, s kojima su se tržišno natjecali u desetljećima izlaženja, a časopisi su izrasli na valu masovnih pokreta za građanske slobode šezdesetih u SAD-u, koji su otvarali prostor i za seksualne slobode te seksualnu revoluciju koju je porodila hipi kultura. Što se erotike tiče, Penthouse je uvijek bio nešto eksplicitniji od Playboya, a i u politici je bio liberalniji, no zanimljivo je da je Guccione, u odnosu na Hefnera koji je samog sebe pretvorio u oličenje hedonizma, bio bitno samozatajniji i mirniji, nesklon javnim manifestacijama svojeg životnog stila. Na kraju, Guccioneu i Penthouseu presudila je poplava besplatne erotike i pornografije na internetu te je 2003. godine podnio zahtjev za bankrot.
Na Krku je, pak, 1972. godine, vlasnik Penthousea vrlo brzo došao u sukob s jugoslavenskim menadžmentom, tako da je samo godinu dana kasnije Penthouse Jadran otišao u bankrot, a Haludovo je nastavilo svojim putem. Nastavilo je s radom, važeći i dalje za ekskluzivni resort s vrhunskom ponudom, no 80-ih se počeo okretati masovnom turizmu. Legende o zlatnim danima resorta podgrijavali su bivši djelatnici - pričalo se o zečicama, mladim Amerikankama svih rasa, odjevenim u stilu francuskih sobarica, koje su dočekivale goste već na aerodromu. Dnevno su gosti, navodno, konzumirali 100 kilograma jastoga, pet kilograma kavijara i stotine boca šampanjca, a jedan od nepotvrđenih mitova je i onaj o bazenu šampanjca u kojem su se kupali najobjesniji gosti.
Osim stranaca, u Haludovo su dolazili i pripadnici domaće "crvene elite", kao i visoki diplomatski gosti Jugoslavije, poput švedskog premijera Olofa Palmea, a među takvima je ipak najpoznatiji bivši irački diktator Sadam Hussein. Uz Husseinov boravak veže se također jedna nikada potvrđena legenda, ona o napojnici od dvije tisuće američkih dolara koju je ostavio nakon što je u Penthouse apartmanu proveo noć s jednom od Penthouseovih zečica.
Sve su te priče vezane za vrlo kratak period Guccioneovog aranžmana s Brodokomercom, i godina koje su slijedile neposredno nakon njegovog odlaska, kada je Haludovo započelo svoje okretanje prema masovnom turizmu. Već osamdesetih, nekadašnji luksuz i dekadencija nazirali su se samo u tragovima, iako je resort u Malinskoj i dalje važio za luksuzno mjesto gdje se može izazivati zavist razmetanjem, pa su ovdje u provod navraćali i sitni riječki kriminalci, nakon uspješnih "šanerskih" akcija u Italiji.
U vrijeme Domovinskog rata, 90-ih, u Haludovu su bile smještene izbjeglice, a u resort se prestalo ulagati i tada je uslijedila privatizacija, u kojoj su radnici, za nikakvu cijenu, prodali dionice vrijedne nekretnine od svojih 30 hektara, na samom moru. Kupila ga je tvrtka Isletta Trading Limited sa sjedištem na Cipru, a do danas se u vlasničkoj strukturi izmijenilo više tvrtki registriranih izvan Republike Hrvatske. Jedina konstanta bilo je daljnje zapuštanje te imovine za koju u ovom trenutku ne postoji više nikakva šansa da bi u dogledno vrijeme mogla vratiti svoju staru slavu.