Mala mjesta uvijek vas na neki pozitivan način iznenade kada uđete dublje u njihovu povijest i tradiciju. Čak i ako živite u tom kraju, nekada je lijepo bar na trenutak biti turist i saznati te iskusiti nešto novo na nekom mjestu od kojega to najmanje očekujete. Prije nekoliko godina manja mjesta u Istri potrudila su se i napravila besplatne razglede svojih gradića i mjestašca koji nam daju baš taj novi pogled na već poznato. Tako je bilo i meni na Žminjskoj štuoriji. Riječ je o besplatnom razgledu Žminja s lokalnom vodičicom Karlom Čerljenko Bulić koja u istarskoj narodnoj nošnji pokazuje skrivene i poznate stvari o tom gradiću. Ovaj obilazak gradića u središnjoj Istri organizira već sedam godina tamošnja Turistička zajednica i pun je pogodak jer ne dolaze samo stranci. I domaći, pa čak i lokalni ljudi žele nešto više znati o svom kraju, povijesti i baštini.
Vrlo dobro poznajem Žminj, no na toj ruti u jednom smo trenu krenuli prema uličici koja mi baš i nije poznata. I našli smo se pred zabačenom crkvicom Svetog Antuna Pustinjaka. I onda je Karla otvorila vrata i svjetlost je obasjala fenomenalne freske. Vidjela sam ih mnogo, ali na ove sam doslovce rekla “vau”, a sve je zaintrigirao kostur s lijeve strane vrata.
- U to vrijeme ljudi nisu bili pismeni i jedan od načina kako da im se prenese poruka s oltara i Biblije bila je da im se neke stvari zorno prikažu. Tako imamo prikaze iz života Krista i ostale motive na zidovima naših crkvi. A kostur je tu namjerno. I namjerno nam je, kada uđemo, okrenut s leđa. To je zato da ga vidimo kada izađemo iz crkve i poslušamo misu. On nas podsjeća na smrtnost i da smo pred smrti svi isti. Nešto slično govore i freske u poznatoj crkvi Sveta Marija na Škriljinah u Bermu - ističe Karla. A ovaj kostur baš podsjeća na beramske freske i povorku mrtvaca.
No, ova crkva skriva još mnogo toga zanimljivog. Naime, u doba Austro-Ugarske, na prijelazu stoljeća, bila je u vlasništvu udovice Foške Peteh, tada Fosce Petech, koja ju je koristila za štalu. Nitko tada nije razmišljao na način da su po zidovima vrijedne freske koje bi se mogle uništiti. Bitno je bilo kamo smjestiti blago. Dok u Žminj nije došao poznati arheolog, povjesničar i konzervator Anton Gnirs i vidio o kakvom se bogatstvu radi. Odlučio je kupiti crkvu od Foške 1911. godine.
Tražio je dopuštenje nadvojvode i prestolonasljednika Franje Ferdinanda smije li u njegovo ime kupiti kapelicu i na taj je način spasiti, naravno uz njegovu novčanu pomoć. Ponudio je Žminjki tadašnjih 200 kruna na što je ona pristala. Taman je u to vrijeme na Brijunima bio Franjo Ferdinand kojemu je Gnirs objasnio o čemu se radi. A kada je Gnirs ponovno došao u Žminj s novcem kako bi riješio kupoprodaju, shvatio je da s Foškom nema šale. Ona se u međuvremenu predomislila i podigla cijenu. Na 450 kruna! Gnirsu nije bilo drugo nego da pristane. Tako je crkva došla u ruke prestolonasljednika i države. Foška je bila posljednja privatna vlasnica crkve. Počela su istraživanja i zaštita vrijednih slikarija koje su djelomično išarane glagoljskim grafitima, ali onda je na vrata pokucao Prvi svjetski rat. Ferdinand je skončao u Sarajevu od ruke atentatora Gavrila Principa, a konzervator Gustav Lang, koji je obnavljao crkvu, završio je na ratištu i poginuo 1915. godine.
Inače, radi se o najstarijoj crkvi u Žminju iz daleke 1381. godine. Freske su djelo mletačkog majstora iz 14. stoljeća, a posebno su vrijedne jer prve prikazuju glazbene instrumente. U ovoj minijaturnoj bazilici možete vidjeti krunjenje Bogorodice, svetog Petra i Pavla, prikaze iz života svetog Antuna Pustinjaka i Krista. Zanimljiv je i kameni natpis na ulazu u crkvu koji kaže da su “godine Gospodnje 1381. neki Marin i Sladonić i Teodor naredili da se ovdje sagradi crkva na čast svetoga Antuna. Majstor Armirig učinio je ovu crkvu”.
Nisam znala gdje se nalazi Kanonička kuća, najstarija kuća u mjestu. Do nje nas je Karla odvela u laganoj šetnji po žminjskoj Štradi, najstarijoj ulici u gradiću, koja otkriva šarmantne prizore. Putem nas prati svirka mladog žminjskog harmonikaša. A ova najstarija kuća u mjestu sagrađena je prije čak 500 godina i mijenjala se s vremenom. Danas je u privatnom vlasništvu pa se iznutra ne može pogledati, no dovoljno je vidjeti njezin krov da shvatimo koliko je posebna. Kamene škrilje i dalje je krase, što je danas iznimna rijetkost za stambene kuće. Od zgrade je izvorno sačuvan samo zapadni zid. Na vrhu je reljef s natpisom. Karla objašnjava da se radi o reljefu osnivača isusovačkog reda Ignacija Lojolskog čiji se kult posebno njegovao u Žminju. Natpis kaže da je Ivan Petar Marinac sagradio prvotnu kuću koja je preuređena 1658. godine za potrebe smještaja žminjskog kanonika i župnika.
Obilazimo Kanoničku kuću i evo nas opet na Štradi, pa uzbrdicom idemo dalje dok Karla objašnjava dijelove svoje divne istarske nošnje. Objašnjava nam da se rukavi nose zavezani na leđima, a kada je hladnije, oblače se preko bijele bluze. Prava gospodarica u istarskim tradicionalnim obiteljima nosila je i ključeve za pasom koji su govorili o njezinu statusu u obitelji - da je glava kuće koja drži sva četiri kantuna. Karla nosi i žminjsku naušnicu, divan nakit koji je ponovno revitaliziran u posljednjih nekoliko godina. Predstavlja repliku naušnice ili ranćina iz dalekog 9. stoljeća. Danas je zaštićen i upisan u Registar kulturnih dobara Hrvatske, a original možete pogledati u Arheološkom muzeju Istre. Naušnica je pronađena 1953. godine na starohrvatskom groblju, na mjestu gdje je danas sagrađena osnovna škola.
Nekropolu su istraživali arheolozi do 1957. godine, a u to je doba otkriveno 227 grobova Hrvata uz koje su pronađene naušnice, prstenje i misionarski prsten. Svi ti predmeti puno govore o povijesti naseljavanja Hrvata u Istri. Zanimljivo je da je i danas ta naušnica jako popularna i puno se kupuje u zlatarnicama koje ju izrađuju. Znak da je dobar nakit uvijek u modi, pa čak i kad između prohuja nevjerojatnih 11 stoljeća.
Na putu prema župnoj crkvi Svetog Mihovila je javna šterna, danas pravi ukras mjesta. Nekad vrelo vode do kojeg se tako teško dolazilo. Zato je gradnja javnih cisterna u većim mjestima bila prioritet. Ova lijepa kulisa za razne sajmove cvijeća, ali i fotografije mladenaca koji su se odlučili vjenčati u ovoj crkvi, sagrađena je 1879. godine. Prvotna funkcija izgubila se gradnjom vodovoda.
Ulazimo u župnu crkvu Svetog Mihovila koja najintrigantnije stvari skriva u manje vidljivim kutcima, poput drvenog oltara u lođi s desne strane glavnog oltara. Karla nam govori da je oltar koji prikazuje božićni prozor poklonstva pastira donesen iz crkvice Svetog Bartula kako bi se spasio od požara. I srećom da jest jer je uistinu pravo malo remek-djelo. Otisnuto je i na poštansku marku 2009. godine. Rad je domaćeg majstora iz 1690. godine i zaštićeno je kulturno dobro.
S druge strane glavnog oltara još je jedna lijepa skrivena priča. Tu je skroviti ulaz u gotičku crkvicu Svetog Trojstva iz 15. stoljeća koja je nekad bila samostojeća crkva unutar žminjskog kaštela. Ponovno će vas oduševiti freske.
Mistični momenti i mirnoća crkve raspršili su se kada smo izašli i uputili se Zad kaštela gdje se održava mini sajam domaćih proizvoda. Prvo stajemo na štandu destilerije Frane koja nudi zanimljive likere i rakije. Nešto dalje je i Milan Udovičić koji se bavi proizvodnjom istarskih kobasica koje je objesio na štand kao ukrase na božićnom drvcu. Pripremio mi je ukusni žminjski škrtoc. Nešto dalje pršutarna Jelenić reže svoj ponos - istarski pršut. I onda idemo dalje sve do slasnih sireva Sandija Orbanića i njegove obitelji koji vode siranu Latus.
Zanimljivo je da zapravo cijelo vrijeme stojimo na mjestu u blizini ili unutar nekadašnjeg kaštela od kojeg je ostala samo jedna okrugla kula iz 15. stoljeća što danas služi za organizaciju raznih izložbi. Kapelica Svetog Trojstva bila je nekad usred kaštela koji je branio gradić od navale neprijatelja. Kaštel je imao četiri kule: tri okrugle i jednu pravokutnu.
Tri su kule u vihoru povijesti srušene. Dvije u drugom desetljeću 18. stoljeća kada više nije bilo straha od napada neprijatelja i zbog širenja župna crkve. Treća je nastradala u 20. stoljeću, točnije u Drugom svjetskom ratu 1943. godine kada je Žminj bombardiran. Od kaštela su danas sačuvani samo jedna kula i dio južnog krila koji je ugrađen u župnu crkvu.