Sjedim na privezu za brodove udaljenom od obale desetak metara. Valovi utapaju žamor s plaže i do mene donose samo šum lomljenja vode o krško, glomazno kamenje. Na zapadu, more na površinu prosipa gotovo osljepljujuće dragulje i tako zahvaljuje suncu što obasjava njegov ples. Privez i ja polako se utapamo u pjeni slanih mjehurića i morskoj ljepoti, a moje su sljepoočnice proširene kao da, iz prizora kojemu svjedoče, očekuju rađanje neke krčke božice.
Ovo je struja misli koju je u meni pobudio Krk ili šesti kontinent, kako mu zasluženo tepa punatski pjesnik s početka prošlog stoljeća, Nikola Bonifačić Rožin. I doista, Insula Aurea, kako mu ime glasi na latinskom, toliko je bogat kulturom, ljepotama i posebnošću da se čini velikim kao cijela Europa ili Azija.
Sasvim slučajno baš smo u Punatu, rodnome mjestu spomenutog pjesnika, dečko i ja odsjeli u našem prvom zajedničkom posjetu najvećem hrvatskom otoku. Naša unutarnja djeca pisala su "to do" listu za prvi dan, i ona su bila željna kupanja, izležavanja, bacakanja u plićaku i puno, puno sunca. Većinu smo dana zato proveli na plaži da bismo im ugodili. Plaže u Punatu, kao i na većem dijelu Krka, karakteriziraju šljunak i sitno kamenje, a najpoznatije su Gradska, Lisičnjak i Debij, na kojoj smo se mi najviše zadržavali. Možda najljepša plaža u Punatu je ona bezimena koja se toponimski samo naziva "između Lisičnjaka i Biškupića", a dugačka je samo oko 25 metara. Klasično za sredinu kolovoza, sve plaže su bile krcate, i to ne samo ljudima nego i divovskim ružičastim ptićima, krafnama sa šarenim posipom i sličnim oruđem tipičnih turista.
Srećom, nasukali smo se na privezu s početka priče koji nam je tog, i svih ostalih dana, davao privid privatnosti i odmaka od vreve na obali. Doduše, do njega se nije najlakše stizalo. Svaki smo put prolazili redove kamenja - manjeg, većeg, mokrog, suhog, skliskog, oštrog. Noge su mi zato već u nadolazećoj šetnji Punatom, ili Puntom, kako bi domaći rekli, izgledale kao u malog djeteta koje često pada igrajući se graničara na betonu.
U toj smo šetnji sreli gospodina Žica, lokalca kojeg smo glasnim komentiranjem kipa Jive Brusića, osnivača lokalnog turističkog društva, omeli u popodnevnoj fjaki u hladovini parka. Gospodin Žic, što je kako smo kasnije shvatili često prezime na Krku, umjesno je prekinuo naš razgovor i rekao kako nam može puno više o Brusiću ispričati nego što ćemo pročitati na nekom šturom natpisu.
Saznali smo tako da je 1950-ih strogi direktor Brusić naložio svakom stanovniku da u centru grada posadi jedno drvo. Gospodin Žic redom je pokazivao na stabla koja su nas okruživala i zastao na debelom bijelom tamarisu. Po njemu su se, naime, u vrijeme Brusićeva mandata djeca voljela penjati i visjeti s rukama obgrljenima oko grana. Sve to on je ljutito promatrao s prozora svojeg ureda, a redovito je znao izaći te ih metlom tjerati iz parka. No, nije park jedina njegova zasluga. Otvorio je Akapulku, prvi nudistički kamp na otoku, na njegovu inicijativu proširen je put uz more i napravljeno šetalište, a i oživio je tradicijsku feštu poznatu kao "Puntarsku noć". Gospodin Žic nam je mogao još satima govoriti o njemu i ostalim kamenim glavama u parku, ali nas je put vodio dalje, do hrvatske marine osnovane 1964. godine - marine Punat. Zbog svojih sadržaja i razine ugode koju nudi nautičarima, ona je višestruko nagrađivana i već je nekoliko godina jedna od prominentnijih u Hrvatskoj. Nažalost, osim marine i šetnice, u Puntu nema drugih sadržaja kojima smo se oduševili, a i sami lokalci nerado su nam priznali - Punat je pomalo dosadan. Osim ako ste željni aktivnog odmora.
Sljedeći dan odlučili smo ispuniti planinarskim izletom kako bismo još malo obišli Punat, a i Vakula je najavio hladnije vrijeme. Na mobitele smo preuzeli aplikaciju KRKhike koja se nalazi na stranicama lokalne turističke zajednice. U nju su upisane sve pješačke rute otoka, a iz Punta je moguće osvojiti nekoliko vrhova od kojih su među višima Veli vrh i Obzova. Mnoge staze namijenjene su i za brdski biciklizam, a na mirnijim dijelovima otežane su skakaonicama i preprekama. Oni kojima pak planinarenje i biciklizam ne zvuče primamljivo, sigurno će se zadovoljiti ronjenjem, jedrenjem ili wakeboardanjem, oblikom skijanja na vodi koje se, osim na moru, može iskušati i u jednom od najmodernijih wakeboard liftova u Europi koji se nalazi svega nekoliko kilometara od grada Krka.
Istraživanjem, odlučili smo se za planinarsku rutu Punat - Veli vrh - Žičevo - Punat. Šetnja je trajala oko šest sati i nije bila suviše fizički zahtjevna, ali kako je temperatura na kraju ipak bila visoka, priznajemo, dobro smo se oznojili. Bilo je vrijedno jer pogled je sa svake strane zamaman. U jednom trenutku ispred mene su vrludali suhozidi čineći tako labirinte, manje ili veće, ali uvijek jednako dojmljive. Putem sam dodirivala hrapavo kamenje i ugodno si grebala jagodice prstiju. Iza mojih leđa nalazilo se beskrajno plavetnilo zamrljano ponekim suhim raslinjem ili zelenom krošnjom, a u daljini su se nazirali i zelenkasto sivi obrisi Cresa. S mojih strana, stara i naborana stabla maslina samo su nečujno postojala u svojoj savršenoj nesavršenosti. Ispod mojih stopala izmjenjivali su se raslinje, trava, krš, češeri, lišajevi i crvenica u različitim omjerima. Čula se samo tišina i pokoji kamenčić koji je tražio svoje novo utočište nakon što sam ga nepristojno pomaknula tenisicom.
Dolaskom na Žičevo usidrili smo se na suhozidnoj ogradi nečije vikendice i predahnuli. Gledala sam prema ljudima koji su na vrhu Obzova, najvišem vrhu cijeloga otoka i šestom po visini među hrvatskim otočjem, izgledali tek kao male pomične točkice. Jela sam nektarinu, a kapljice koje su se iz nje cijedile bile su veličine baš kao i oni. Svakim zagrizom sve je više slasnih kapi bilo na mojoj podlaktici i vodilo međusobnu utrku klizanjem do mog lakta, baš kao što će uskoro i planinari skliznuti s najvišeg krčkog vrha. Nastavkom prema vrhu Žičevo prošli smo pokraj nekoliko grmova divljih kupina i vinskih ruža. Plodovi su još bili nezreli, ali nisam se mogla oduprijeti želji da ih kušam. Divlja kupina pomalo je suha. U početku slatka, a kako okus blijedi, sve više trpka. Vinska ruža je kisela, ali puno sočnija i mesnatija, tako da ima moju preporuku.
Nismo, dakako, jeli samo bobice uz put. Štoviše, iće i piće obilježili su naš sljedeći dan na zlatnom otoku. Tako ga nazivaju ponajviše zbog autohtone sorte vina žlahtine, koja okupana sunčevim zrakama pod pravim kutom izgleda vrednije od samog zlata. Žlahtinu daje bijela sorta grožđa koja raste na istočnoj strani otoka, u Vrbničkom polju. Uzgoj ove sorte na Krku ima tisućljetnu tradiciju, a trenutačno su najpoznatiji uzgajivači Katunar i Toljanić. Samo ime žlahtine dolazi od slavenskog pridjeva "plemenit", upravo je takav okus ove sorte - obazriv prema svim okusnim pupoljcima i drugim čulima. Žlahtinu smo prvi put kušali u Kući krčkog pršuta Žužić u samom centru mjesta Vrh. Tamo smo brk omastili i domaćim pršutom čiju tradiciju proizvodnje obitelj Žužić prenosi s generacije na generaciju, a jeli smo na istome mjestu i krčki sir. U gostionici smo hodali po staklenom podu kroz koji su se nazirali pršuti koji se suše i čekaju da omaze nečija druga nepca. Htjeli smo u Vrhu pogledati još koju znamenitost, no konobar nas je razočarao kazavši da se tu nema previše toga vidjeti. Google se, na sreću, nije s njim složio te nas je po šoderu odveo do kaštela Salatić, misteriozne tvrđave obrasle bršljanom i raznim drugim raslinjem. O ovom palom dvorcu ni mještani ni internet ne znaju puno. Giorgolo u knjizi "Veglia e i suoi cittadini" bez citiranja izvora tvrdi da je riječ o posjedu krčkog plemića Loredana Balbija, čiji su nasljednici nakon njegove smrti 1931. imanje prodali nekom Vršaninu koji se vratio iz Amerike. Prema priči lokalaca, govorilo se da je jednom davno taj posjed kao nagradu za sudjelovanje u nekom ratu dobila jedna krčka plemenitaška obitelj. Navodno je u sredini bio veliki kameni stol, koji je po sredini imao ugrađene rešetke, uz koji bi navečer sjeli plemići, ćakulali i pušili i ta bi im rešetka služila kao pepeljara. Stol je onda netko odnio i na kraju je završio ugrađen pred lijevim ulazom crkve u Vrhu, gdje ga se i sada može vidjeti. U svakom slučaju, dvorac Salatić je divna kulisa za bijeg u filmove fantazije kao što su Gospodari prstenova, a iza je odmah i planinarska staza za one koji žele dalje istraživati livade i posjede bivših krčkih plemića.
Nakon turističkog posjeta, na glavno jelo dana uputili smo se u konobu Nada u Vrbniku, gdje smo jeli šurlice, zaštitni znak krčke gastronomije. Šurlice su omiljena bodulska tjestenina duguljastog oblika koja se stanjuje prema svojim krajevima. Kombinirali smo ih s janjećim raguom, a osim toga jeli smo i tartar od tune te medium rare ramstek. S aperitivom, smokovačom i lozom te neizostavnom žlahtinom večera nas je koštala 500-tinjak kuna. Hrana i ambijent bili su odlični, ali mjesto je ispunjeno gungulom i nedostaje mu mirnoće. Osim toga, kruh poslužuju u papirnoj škarnicli. Objasnili su nam da je to tipičan način posluživanja ove sezone i trend koji su odlučili slijediti, ali nama je ipak nedostajala dobra stara drvena posuda za kruh obložena bijelim platnenim ubrusom. Konoba Nada je, pak, veoma poznata po svojoj terasi s pogledom na prekrasno vrbničko more i još ljepše litice. Oni sretnici koji se nađu tamo tijekom zalaska sunca posebno su nagrađeni, ali do tog mjesta nije niti najmanje lako doći. Naime, gosti doslovno kampiraju ispred terase, čekajući da se oslobodi mjesto za koju Instagram fotku, a i svi su stolovi na gornjoj terasi s pogledom na more danima unaprijed rezervirani. Tako da ne dolazite tamo usred sezone ako niste spremni čekati ili ako nemate mjesto s vlastitim imenom na lageru. Ipak, Vrbnik nas je daleko najviše oduševio od svih mjesta na Krku, i to ponajviše zbog pogleda s litica koje se strmoglavo spuštaju prema moru. Taj zamamni prizor oduzima dah, nevažno bili iza vas parkiralište, terasa konobe ili romantični parkić. Svaka lokacija uz takav pogled postaje posebna.
Zadnji dan proveli smo u potrazi za presnacem - tradicionalnim desertom kvarnerskog kraja koji se priprema od ovčjeg sira i tijesta. Kažemo potrazi jer je kolač bilo gotovo pa nemoguće pronaći. Razlog leži u tome što se priprema od mladog ovčjeg sira koji je dostupan u pravilu početkom lipnja, no mještani su nam otkrili da i dalje postoje nekoliko mjesta gdje se može probati. Na našu nesreću, nisu nam znali reći koja su ta mjesta. Ponovno je umjesto lokalaca radio Google koji je otkrio dvije lokacije - Kušaona Magriž u Lakmartinu i konoba Intrada u Malinskoj, ali obje su nam bile malo previše udaljene za naš ukus. Već smo mislili da ćemo otići bez da probamo presnac, kada nas je jedan vlasnik vinarije u Vrbniku (tako je, ponovno smo otišli tamo) iznenadio dvjema informacijama. Prvo, presnac poslužuje konoba Luce u mjestu. I drugo, presnac je moguće kupiti u svim pekarama Vrbnik na otoku. Njegove upute odlučili smo odmah testirati te smo se zaputili u konobu Luce gdje, doista, ima presnaca! Pojeli smo svaki po komad i, uistinu, bilo ga je vrijedno tražiti jer je desert odličan. Ujutro, prije polaska za Zagreb, otišli smo i do pekare Vrbnik te si uzeli jedan kalup presnaca. Da se nađe za put, odnosno dok se opet ne vratimo Krku, otoku koji nas je zaintrigirao i razgalio srca. Uostalom, imamo još dobar dio kontinenta za istražiti.