Sve do prije deset, petnaest godina, državna cesta D1, poznata i kao lička magistrala, bila je jedini pravac kojim su stotine tisuća domaćih i stranih turista stizali do svojih omiljenih jadranskih destinacija. Vozili su u dugim kolonama, nekada i frustrirani zbog žege. Poput osnovnoškolaca na izletu koji otvaraju sendviče čim autobus krene, turisti bi ogladnjeli već nakon Karlovca i Slunja, gdje uskoro počinje bajkovita regija - Lika. Nije tu bilo velikog turizma, nije bilo ni potrebe jer, vjerovalo se, osim Plitvičkih jezera, turiste malo toga zanima. Lokalno se stanovništvo stoga orijentiralo na otvaranje restorana, pa ih je u jednom trenutku bilo na svakih nekoliko stotina metara. Zamamni mirisi pečene janjetine ili odojka vabili su putnike da zastanu i okrijepe se prije nego što nastave put.
Stati na ručak u Lici bio je gotovo imperativ, nešto što se mora učiniti pri putovanju na more.
Izgradnjom autoceste do Splita, a naknadno i do Ploča, promet se tom cestom drastično prorijedio. Zbog toga je, očekivano, pao i broj ugostiteljskih objekata. Janjad se više ne vrti na svakom koraku uz cestu, nema prometnih gužvi koje bi nervozne turiste primorale da stanu u prvi kafić i smire živce uz hranu i piće.
Ličko-senjska županija najveća je hrvatska županija, ali često ju prati i tužan epitet najnerazvijenije regije, s malo, i to uglavnom staračkog stanovništva. Bilo bi stoga logično očekivati da će autocesta još više izolirati to prekrasno područje. Stoga smo se nemalo i vrlo ugodno iznenadili kada smo u trodnevnom obilasku Like shvatili da je ona apsolutno novi turistički hit! Ugostitelji su se promijenili, unaprijedili, te sada umjesto janjetine i odojka, gostima nude usluge elitnog smještaja, kakvim se ne bi posramili ni brojni luksuzni hoteli, a popratni sadržaji dovoljni su da se u Lici ostane danima, istražujući prirodne ljepote, baveći se sportom ili naprosto guštati u vrhunskim delicijama.
U Lici se događa uistinu zanimljiva priča. Tri značajna središta, lička "metropola" Gospić, grad Korenica i Općina Udbina, udružili su snage kako bi privukli goste u svoj kraj. Osmislili su čak i vlastiti brend "Lika je lik", odnosno lijek, a to netaknuta priroda ovog šumovitog i brdovitog područja svakako jest. Na njihov smo poziv pristali na čak trodnevno pješačenje obroncima i planinskim vrhovima, u sklopu planinarske manifestacije "Tri dana - tri vrha" i uvjerili se kako Lika itekako ima što ponuditi te bi uskoro mogla postati okosnica hrvatskog kontinentalnog turizma.
Prvi dan - Korenica. Novinari možda jesu zaljubljenici u adrenalin i razne aktivnosti, ali nismo baš na glasu kao najbolji planinari, što smo dokazali i prilikom uspona na Mrsinj.
Nedovoljno poznato, ali vrlo zanimljivo brdo Mrsinj nalazi se iznad Korenice, na prijelazu između Male Kapele na sjeveru i Ličkog sredogorja na jugozapadu. Prema jugu spušta se do prijevoja Ljubova (980 m). Glavni hrbat Mrsinja proteže se u smjeru sjever - jug, s nekoliko podjednako visokih vrhova. Na sjevernom dijelu je vrh i tvrđava Mrsinj Grad (1112 m), a na južnom dijelu najviši vrh Mrsinja, Nikina plasa (1268 m) i nekoliko nižih južnih vrhova (Jelina greda 1177 m i Metlica 1163 m).
Na kamenitim izbočinama na istaknutom dijelu padine s istočne strane, nalaze se ostaci srednjovjekovne utvrde "Mrsinj Grad" (1112 m). Osim obrambene svrhe, utvrda Mrsinj Grad imala je i crkvenu namjenu. Bila je prvo upravno središte gdje su stolovali biskupi Krbavske biskupije (od 1185. g.), a poslije se biskupsko središte preselilo u Udbinu.
Put do utvrde katkad je težak, naročito u kišnim uvjetima, zbog kojih smo morali paziti na mokre i skliske stijene, no svakako se isplati. Dolaskom do vrha pruža se spektakularan pogled, a zrak čisti gradskim smogom i nikotinom natopljena pluća. Ipak, potpisnik ovih redaka napravio je početničku pogrešku. Tako sam na put krenuo natašte, ujutro, čak prije jutarnje kave. Zadnjih pet metara do vrha, a trebalo je doslovce samo zakoračiti preko jedne omanje stijene, primila me drhtavica i omaglica. Odmah su to vidjeli marljivi HGSS-ovci, koji su nas pratili te su mi dali vodu i energetsku pločicu, a gospođa Branka izvadila je pljosku sa svojom, domaćom ličkom šljivovicom. Ne znam što od toga je upalilo, ali za nekoliko minuta bio sam kao nov i spreman za spust. Motivacija je bila velika - u podnožju nas je čekao ručak. I to ne bilo kakav. Restoran La ursula diči se svojim specijalitetima, autohtonim za ovo područje. Gladnim planinarima (i onima koji će to tek postati) poslužili su gulaš od medvjeda, veprovine i srnetine, s domaćim njokima.
Mislili smo da je dovoljno sportskih aktivnosti za jedan dan, no prevarili smo se.
- Idemo, spremajte se! Počinje turnir u airsoftu! - glasila je poruka.
Airsoft klub Lika prikazao nam je svoje vještine, a i sami smo se okušali u tom sportu nalik paintballu, gdje smo uspjeli pogoditi ravno niti jednu limenku. Ipak, vrijedilo je pokušati.
Na jednu stvar se u Lici čovjek mora naviknuti, a to je da će posvuda biti rakije i štrudli. Gdje god smo došli, bilo je upravo tih dviju nezaobilaznih specijaliteta ovog kraja. No, OPG Plitvička štrudla posebna je priča, gdje se u jednom danu zamota i po 300 komada štrudli, i to s kombinacijama file kakve dosad nismo viđali, od klasičnih s jabukama, do višnje, maline, sira, maka, oraha, pa sve zajedno... A svaka se topi u ustima. Dostupne su, govore nam, i u nekim trgovinama.
U Vili Angy - posebna priča. Nalaze se samo deset metara unutar Nacionalnog parka, ali ipak dovoljno "duboko" da se ne smiju zvati hotel. Nepravedno, zaključujemo, jer Angy je hotel u pravom smislu te riječi, a diči se kraljevskim doručkom, zbog kojeg i s upalom mišića od planinarenja vrijedi ustati.
Posjetili smo i Plitvice Village u Bjelopolju, gdje je luksuzni resort koji zasjenjuje i brojne obalne objekte sličnog tipa svojim luksuznim uređenjem.
Drugog dana - šok. Stižemo u Udbinu, gdje doznajemo da se radi o naselju koje ima najviše sunčanih dana u Hrvatskoj, prema najnovijim ispitivanjima možda i više od Hvara, koji uvijek u svojim brošurama ističe taj podatak. Polazak na Ozeblin.
Bajkovita atmosfera ove staze očaravajuća je. Lagana sumaglica dala je vizuru koja kao da je proizašla iz nekog fantasy filma, a posebno je iskustvo proći u desetak, petnaest minuta dugoj šetnji kroz polje medvjeđeg luka. Ovaj put bolje smo se pripremili te se opskrbili vodom i energetskim pločicama, zbog čega je uspon bio značajno ugodniji. Učimo.
U sumrak stižemo na OPG Bariša, gdje na Bariša Dejanović dočekuje, a s čime drugim, nego domaćom šljivovicom i suhomesnatim proizvodima. Na njegovom jedinstvenom imanju više je od 400 grla autohtonih hrvatskih krava buša. Nedaleko je i OPG na kojem gledamo 1750 ovaca kako pasu u nepreglednoj dolini. Sve odlazi u Zadar, a vlasnici se zagonetno smješkaju kada ih pitamo završi li dio te ličke janjetine na meniju kao "paška". Kažu samo - naša je ionako ukusnija.
Novi dan, novi vrh. Ovaj put Oštra. Primjećujemo kako nazivi tih planinskih vrhova i brda ne zvuče nimalo ljubazno - Mrsinj, Ozeblin, Oštra... Ali, nema mjesta strahu, sada smo već iskusni planinari pa nakon uspješnog svladavanja i tog posljednjeg, trećeg vrha, s ponosom uzimamo magnetiće i kapu kao dokaz da smo uspjeli. No, uzbuđenjima nije kraj. U centru Gospića novootvoreni je adventure park Likos. Od zip linea do kajakarenja, penjanja po stijeni... Sve je omogućeno onima koji su se dovoljno odvažiti zaputiti se u Likos, kao i u obližnju Rizvanušu, gdje je još jedan adrenalinski park koji se diči najvećom ljuljačkom u Hrvatskoj. Sjednete li na nju, uskoro ćete se naći na visini od čak petnaest metara, a u Pustolovnom parku Rizvan City, tu je i niz drugih sadržaja koji će natjerati da vam krv brže procirkulira.
Umorni, ali sretni i zadovoljni, sjedamo s našim domaćinima na debriefing. Načelnik Udbine Josip Seuček, direktorica Turističke zajednice Grada Gospića Maja Strilić i stručni suradnik Turističke zajednice Plitvička jezera Boris Luketić, zadovoljni su u kojem se smjeru razvija turizam ovog kraja. Svjesni su, kažu, da se on uvelike oslanja na Plitvička jezera, koja su i u svijetu prepoznata kao pravi turistički biser. No, gostima se iz dana u dan nudi sve više toga, u što smo se imali priliku i sami uvjeriti, a to se prepoznaje po porastu broja noćenja. Nekad tranzitna "cesta janjaca i odojaka" postala je punokrvni turistički raj, zahvaljujući prije svega upornosti, ali i marljivosti svih ljudi koji su prepoznali da se i u Lici od turizma živjeti može.
- Prošle godine imali smo 15 tisuća, a ove godine 31 tisuću noćenja. Prošle godine bilo je čak 10 tisuća domaćih posjetitelja, a ove godine imamo ih najviše iz naših susjednih država, daje nam usporedbu Luketić.
Direktorica TZ grada Gospića Maja Strilić kaže kako je do udruživanja tri općine došlo odmah nakon odobrenja Ministarstva turizma.
- Cilj je bio da pokušamo usmjeriti goste i na druge općine, da ponudimo novi turistički proizvod i radimo na promociji zajednice. Gradu Gospiću udruživanje, napominje, donosi samo dobre stvari. "Zajedno smo u ovih godinu dana izdali i promotivni film, a udružili smo se pod nazivom "Lika je lik" - u Lici to znači kako je Lika lijek, rekla je.
U slučaju Udbine, načelnik općine Seuček naglašava kako im je udruživanje u takav projekt pomogao, ali i kako postoji velika želja i nada za otvaranjem vlastite turističke zajednice. U Udbini, prekrasnom, a najmanje poznatom dijelu Like, zaključuje, može se posjetiti Crkva hrvatskih mučenika, mnoštvo OPG-ova, te kuće za odmor, kojih je u posljednje vrijeme sve veći broj.
Zaključno, Lika je uistinu novi veliki turistički biser Hrvatske, a čini se kako će gosti sve više dolaziti diviti se toj netaknutoj prirodi u dosad nepravedno zapostavljenoj regiji.