Svaki grad ima neku svoju priču, no u nekima, ona se glasnije čuje. Jedan od njih je Ogulin. Posjetili smo ga ovih dana, i to ne kao usputnu stanicu do jednog od najomiljenijih planinarskih odredišta u Hrvatskoj - Kleka - nego ciljano i smišljeno, u potrazi za nerazvikanim i nenametljivim kutcima Hrvatske koja imaju potencijal očarati.
I očarao je. Osvojio nas je već na prvu, neba ukrašenog pahuljastim, dramatičnim bijelim divovima i sunčevim zrakama koje su nas grijale dok smo ispijali kavu u njegovu središtu, na terasi hotela Frankopan, tik do starog kaštela i ponora Dobre podno njega. Na drugu je postalo još bolje. Za stol je sjela 46-godišnja Sabina Gvozdić, simpatična čuvarica brojnih priča toga grada, a s njom i drugo nevjerojatno društvo - Bernardin Frankopan, Ivana Brlić Mažuranić i njezini Regoč i Kosjenka, nesretno zaljubljeni Đula i Milan, vještice s Kleka i - kako se činilo kad nas je povela u ogulinski svijet legendi i bajki - sva druga plejada vila, zmajeva i magičnog svijeta koji se, među ostalim zahvaljujući i njoj, isprepleće sa svakodnevicom tog majušnog baroknog grada od 7000 stanovnika, odnosno 14.000 s okolicom.
Ogulinski vorteks povijesne ostavštine, bajki, legendi i prirodnih ljepota povukao nas je snažno i silovito, a priča počinje upravo u starom kaštelu. Kamenom vapnencem optočena utvrda sagrađena je 1500. godine zahvaljujući spomenutom Bernardinu Frankopanu i prijetnji turske vojske. - On misli da bi bilo dobro sagraditi jednu utvrdu ispod planina, a iznad ponora nalazi odličan strateški položaj, a to je današnji Ogulin. Utvrda se gradi jako brzo. S tri je strane bila opasana ponorom, što je Turcima uvelike otežalo bilo kakvo zaposjedanje grada. Njega nikada nijedna vojska nije osvojila - kaže Sabina, profesionalna pripovjedačica, i posjetitelje upoznaje s ogulinskom Rutom bajke, a zatim nas vodi dalje kroz prošlost, podsjećajući da se Ogulin u vrijeme Vojne krajine nazivao "ključem krajinske".
Isprva su njegovi stanovnici živjeli unutar samog kaštela, odnosno utvrde, no s vremenom, grad se počinje širiti i izvan samih zidina i varoša. Prvo se grade stanovi za časnike i škole za njihovu djecu, a nakon razvojačenja krajine, dolazi do prekretnice. Dolazi željeznica, kaže, i stanovnici, većinom vojnici, okreću se drugim djelatnostima - trgovini, obrtu, poljoprivredi. - I tako je Ogulin iz jednog vojnog mjesta izrastao u mali grad koji danas slavi bajke i bajkopisce - govori nam, spominjući zatim upravo jednu od najvažnijih osoba u našem imaginarnom društvu na kavi - Ivanu Brlić Mažuranić.
Naime, ta poznata hrvatska spisateljica rodila se u tom gradu davne 1874. godine. Nakon rođenja, u Ogulinu je provela samo godinu dana, no za vrijeme svog djetinjstva vraćala se s obitelji u taj grad. Upravo tada rodila se neraskidiva veza koja će oblikovati njezin rodni grad dandanas. - Ono što tada vidi i doživi, kao djevojčica, ostaje zauvijek u njezinoj mašti. Pa kad se uda i rodi svojih sedmero djece, od kojih pet ostane živo, ona njima počinje pisati ono što će postati najljepše hrvatske bajke, 'Priče iz davnine'. Prvo je napisala šest bajki, onda još dvije, a 'Priče iz davnine' prvi put su izdane 1916. godine - objašnjava nam Sabina koja danas posjetitelje grada vodi jednom od njegovih glavnih atrakcija, Rutom bajki. Riječ je o obilasku uz pripovijedanje tijekom kojeg spaja Ivanine bajke sa stvarnim mjestima u Ogulinu, koja su je inspirirala u njezinu književnom radu.
- Recimo, u bajci 'Regoč' Ivana vjerno opisuje svoj rodni zavičaj i to malo tko zna. Bajka 'Regoč' vjerno opisuje Ogulin jer ona glavne likove - Regoča i Kosjenku - smješta u Đulin ponor, odnosno Legengrad, stari slavenski hladni grad u kojem samo piri studen vjetar... Tu Regoč broji svoje kamenje. Sam je, div, velik, ništa ne zna. Tisuću godina on broji kamenje i izbrojio je 30 zidina i petora vrata legenska. Ali, jedne lijepe ljetne večeri s oblaka silazi s vilama sestricama jedna mala vila Kosjenka i ona ukrade najživljeg, najluđeg vranca, malenog, ali ljutog kao vatra i onda leti zemljom... Vidjela je doline, planine, ali najviše joj se svidjelo kad projuriše kraj jednog kraja gdje bijaše velika gora, na njoj divna šuma, a pod gorom dva zlatna polja kao dvije zlatne marame i na njima dva bijela sela kao dva bijela goluba - priča Sabina, vraćajući nas nakratko u stvarnost: "To su sela sa svakog kraja rijeke Dobre koja prolazi ovim krajem, a ispod čarobne planine Klek" pa ponovno "odlazi" do vrata Legengrada koja su odjednom privukla vrckavu Kosjenku. Ona na njih, govori nam, baci svoj vilinski veo i zbaci se s konja, a unutar zidina upozna Regoča, sprijatelji se s njime i nagovori ga da krene s njom istraživati svijet. Prije toga, pomoću malog biserka, koji je njoj, nestašnoj, dala majka da ga iskoristi u slučaju potrebe, stvori mali košić svoje veličine, koji je taman pasao na Regočevo uho te krenu u pustolovinu. Samo je njoj dala biserak, naše mame nas poznaju - istaknula je Sabina. Prvo su krenuli u podzemlje. - Njemu, do nje, nikad nije palo napamet da ide gledati što ima dolje. I razbije on nogom zemlju i propadoše oni dolje i tako kreće ta avantura koja traje 55 minuta pripovijedanja - govori nam uz smijeh Sabina, a onda nas vodi do tog Legengrada, odnosno Đulina ponora koji dominira središtem Ogulina.
Preciznije, stojimo u renoviranom i info tablama načičkanom Đulinu vrtu nasuprot kaštela, na jednom od vidikovaca s ogradom iznad samog 40 m metara dubokog ponora Dobre i gledamo u njegove strme padine i stijene, tamno grotlo koje se otvara pred nama i veliko kamenje koje bi, sasvim se slažemo, mogao pobrojati samo div.
- Mislim si, kako je Ivana to znala... Pa nije valjda bila dolje... Kaže, a tamo samo studen vjetar piri, ne čuje se ništa nego vjetrovi kako šume i vode kako šušte, a mi što dublje, veći mrak, crni mrak kakvog ima samo pod zemljom. Išla sam prošle godine dolje, baš je onako kako je ona opisala u bajci - govori nam.
No, nije to sve. U stijeni tik iznad goleme tamne špilje, nazire se lik. Vidite li ga, pita nas Sabina, pa ponovno uranja u još jednu legendu.
- U jednoj od plemićkih obitelji u doba kad je mjesto ustanovljeno, živjela je djevojka koja se zvala Đula. Njezini su roditelji željeli da se ona uda za plemića, no njoj se ta ideja nije svidjela. Onda u grad stiže vojska, među njima mladi i naočiti vojnik Milan i oni se zaljube. Ali, on mora u bitku s Turcima i pogine kod mjesta Tounj, a ona zbog nesretne ljubavi, kažu, dolazi do balkončića i baca se u ponor - prepričava, objašnjavajući da je lik koji vidimo u stijeni upravo Milan koji gleda gdje je nestala njegova Đula. Pretpostavlja se, dodaje, da je Bernardin Frankopan, uz pomoć svojih suradnika, spretno smislio tu klasičnu legendu o nesretnoj ljubavi kako bi gradu, kako tvrdi, "dao malo mote". Pomislili smo kako možda čak nije ni trebao. Za to se već pobrinula priroda.
Ponor Dobre u tom samom centru grada prilično je impozantan prizor koji svjedoči o upornoj, tisućljetnoj upornosti rijeke. U trenutku kad smo ga mi gledali, rijeka se činila ukroćena i plaha, no to nije uvijek slučaj. Razina vode u određena doba godine dobrano raste, a i samo je šire područje grada, smješteno na krškom terenu, koje diktira raspoloženja dviju rijeka ponornica, već spomenute Dobre i Zagorske Mrežnice, sklono poplavama. Zadnja velika bila je prije 10-ak godina.
Đulin ponor isto je tako samo naznaka onoga što se skriva u ogulinskom podzemlju koje su istraživali Kosjenka i Regoč. Naime, ispod cijelog grada proteže se masovni špiljski sustav. Dosad istraženi prolazi protežu se u dužinu od 16 kilometara, od kojih onaj glavni - prikladno - prati smjer glavne i najduže ulice u Ogulinu, one Bernardina Frankopana. Taj špiljski sustav nosi ime Medvedica, a o njemu svjedoči i poučna staza čije su table rasprostranjene središtem grada.
Odmah do Đulina ponora, preko sadašnje Stare ceste, odnosno Rudolfine (najkraćeg puta do mora za Ogulince do Novog Vinodolskog, u trajanju od oko sat vremena, ali i, kako kaže Sabina, najzavojitijeg u Hrvatskoj, stoji pak već spomenuti kaštel.
Samo zdanje dobro je očuvano jer nikada nije bilo napušteno, no "živa" je samo jedna od njegove dvije branič kule. Nekadašnji varoš, krcat drvenim kućicama u kojima se teško živjelo jer se "nije vidjelo ni sunca ni mjeseca", danas je zamijenila zelena trava na kojoj stoji osnova pozornice (glavne scene tijekom sada već tradicionalnog Ogulinskog festivala bajki), a pokraj nje podsjetnik da obližnji Klek treba shvaćati ozbiljno - velika stijena s imenima desetak planinara koji su ostavili svoje živote u, kako zovu tu planinu, kolijevci hrvatskog planinarstva.
Na suprotnom kraju nekadašnjeg varoša stoji pak nešto mnogo veselije - Ivanina kuća bajki, malen, ali simpatičan multimedijalni centar stvoren za djecu koji, kako objašnjava Sabina, slavi bajke i bajkopisce iz cijeloga svijeta.
Tijekom vikenda nije loše najaviti se, upozorava Sabina, zbog potencijalnih gužvi i grupa. Vikendom je dobro najaviti se, zbog radnog vremena, i u Zavičajni muzej grada Ogulina, koji je u samom kaštelu. - Muzej ima prilično bogat postav. Proteže se na tri kata, a velik dio opusa posvećen je upravo planinarstvu, s presjekom povijesti alpinizma u Hrvatskoj. U njemu je i spomen-soba Ivani Brlić Mažuranić, ali i arheološki, etnološki postav - objašnjava, a zatim nam priča kako je Ogulin dobio ime. - Kažu da se Bernardin, kada je završena gradnja utvrde, popeo na branič kulu, pogledao, sišao, postrojio vojsku i rekao 'to nije dobro, treba sve ogoliti'. Ogoliti što? Evo, vidimo stabla, vegetaciju, a trebalo ju je ogoliti kako bi se vidjelo ide li neprijatelj ili, rjeđe, prijatelj. I onda je sve ogoljeno, i otud ime mjestu, od glagola oguliti - kaže Sabina i vodi nas dalje, do obližnjeg parka kralja Tomislava.
Nekad goleme, gorostasne lipe visoke i do 30 metara, inače zaštitni znak grada po kojem on miriše u vrijeme cvatnje, danas su zamijenila mlađa stabla napuljske lipe. Gledano iz zraka, staze u parku formiraju oblik križa i vode do tamošnje crkve, glavne i najposjećenije u Ogulinu, župne crkve Uzvišenja Svetog Križa. Crkva je sagrađena od 1781. do 1785., u baroknom stilu, izvana je posvećena svetom Ćirilu i Metodu, a u svojoj je unutrašnjosti nedavno otkrila neočekivanu tajnu. Naime, ispod slojeva žbuke, konzervatori su prije godinu dana otkrili fresku koja se rijetko nalazi u crkvama diljem Hrvatske - onu koja prikazuje samog Boga, i to u društvu dva anđela koji drže baldahin.
Kod glavnog od ukupno pet oltara u crkvi stoji pak golemi svijećnjak. Izrađen je, objašnjava nam Sabina, od starog kovanog novca, dijelom iz te crkve, dijelom iz Istre, a koji se nije upotrebljavao. Njegovih sedam razina opisuje postanak svijeta. Nekada je ovdje, nastavlja, stajala i stara kamena, izlizana krstionica. Upravo u njoj je 1874. godine krštena Ivana Brlić Mažuranić, tri tjedna nakon rođenja.
- U to doba je bio običaj da krsne kume daju ime djetetu koje se krsti, tako da je Ivana zapisana kao Joana Emilija Kornelija Henrieta Mažuranić - dodaje, pokazujući u strop, u freske-medaljone koje prikazuju zgode iz Isusova života. Stare su oko 130 godina, a njih je izradio ukrajinski umjetnik Ahmetov. Na samim zidovima pak naznake da crkva skriva još tajni - male pukotine u kojima se naziru slikarije koje tek treba otkriti svijetu. Za jednu od njih smatra se da prikazuje kralja Tomislava i da bi mogla imati veze s Otonom Ivekovićem koji je poznat po historijskim prikazima, dodaje Sabina i otkriva još jednu zanimljivost - kip Marije Magdalene koja drži lubanju u ruci. To uvijek zapne za oko djeci pa je pitaju: "Zašto teta drži lubanju". - Znamo da je ona bila kamenovana i onda je Isus rekao: Tko nema grijeha, neka prvi baci kamen. Ova lubanja je znak njezine prošlosti - objašnjava.
U neposrednoj okolici Crkve, u središtu Ogulina sve je blizu i nadohvat ruke, udaljenosti od spomenutih atrakcija broje se doslovno u desecima metara, nalaze se - osim umjetničkih metalnih instalacija vezanih uz legende i bajke te informativnih instalacija izrađenih od pleksiglasa kojima su sam grad i njegova okolica prošarani - još tri skulpture, odnosno spomenika. Prvi je posvećen kralju Tomislavu po kojem park nosi ime, a koji je podignut na tisućitu obljetnicu Hrvatskog kraljevstva. Drugi je vrelo Cesarovac, spomenik vodi kojom se napaja grad. - Tu vodu čuvaju, tamo gdje ona izvire u selu Turkovići, vile planinkinje. One imaju bijele duge haljine i crne kose. Imamo raznih vrsta vila i to možemo pročitati u bajkama Ivane Brlić-Mažuranić, no ove su bile planinkinje, i one tu vodu šalju ovdje. Kaže se da će žena koja se tu napije vode uvijek biti mlada, lijepa i vesela, a da će se momak koji se napije te vode oženiti s Ogulinkom - priča Sabina. Dječaci navodno nisu sretni kad to čuju. - Počnu pljuvati vodu. No, čemu sad tako, smirite se... Tu se toliko dečki napilo vode, da vi nećete stići na red, veća je lista nego za magnetsku rezonancu - šali se Sabina.
Na kraju, i možda najvažnije, na samom rubu parka stoji bista Ivane Brlić-Mažuranić, postavljena tamo na 100. obljetnicu njezine smrti. Nijema, a opet tako živa, mirno gleda u centar grada koji je toliko voli i u kojem su bajke doslovno postale stvarnost.
