Konac travnja doba je kada u Kopačkom ritu čekaju da se snjegovi počnu obimnije topiti na Alpama, da Dunav donese vodu. Još ako je proljeće na sjeveru Europe kišno, Dunav će se i dodatno napuniti, pa kada potom vodeni val stigne do Baranje, čamcem se ovuda može u sve pore velike močvare.
Dok gledam površinu vode u prirodnom kanalu što vodi prema jezeru Sakadaš, pada mi na pamet Heraklit, njegovo uvjerenje da je na svijetu stalna jedino - mijena, jer krajolik Kopačkog rita mijenja se stalno, promjene vodostaja čine da uranjaju i izranjaju dijelovi kopna, valovi na nekim mjestima produbljuju teren, stvaraju bare. Taloži se materijal koji nosi rijeka pa stvara povišena tla, takozvane grede, priroda ovdje stalno radi nove mozaike bara i greda. Skupa s količinom vode dolaze i odlaze i neke od životinja, drugačije se kreću, zadržavaju u drugim dijelovima parka.
Koncem svibnja i u lipnju, kada se podeblja tok Dunava, ovdje je najljepše. Zazelene šume i livade, a vode je puno. Kada je vodostaj visok pod vodom je 15.500 hektara. Golemi rit omeđen je s istoka širokim koritom Dunava, s juga nešto užom Dravom.
Čamac klizi prema Sakadašu, voda je još niska, nećemo stići od Kopačkog, najvećeg jezera, srca močvare. Čamcem upravlja Mate Balog, čovjek koji je ovdje kući. Iz Kopačeva je, mađarskog sela od petstotinjak ljudi, smještena uz rub Kopačkog rita. S ritom je rastao, do devete godine, kada ga je rat potjerao u Mađarsku. U Pečuhu je završio osnovnu, srednju školu i fakultet, bio je prvi inženjer zaštite okoliša kada se vratio u Baranju. Čovjek je koji poznaje sve pore Kopačkog rita.
U Kopačevu je nekad bilo više od dvije stotine ribara. I njegov je djed, kazuje Balog, ovuda ribario, u vremena kad je ribolov u ritu bio dopušten. Na području današnjeg parka, pričaju u Kopačevu, ulovljen je som od 180 kilograma. Somovi su i danas najveće ribe ovog mrijestilišta.
Ispred nas jato kormorana pliva u vodi. Zarone, pa kljunom brzo hvataju ribu pod vodom. Ne mogu je, doduše, dolje, pod vodom i gutati. Glave punih kljunova izbace na površinu pa žvaču plijen, dijelovi padaju iz kljuna, ostaju plutati na vodi.
"Tu sada često doleti orao i uzima ono što je ostalo, pokupi ribu i ode. Jer, ako je na vodi jato kormorana, velika je šansa da ćete vidjeti i orla, oni prate kormoransko jato, znaju da su u lovu i da će i za njih ostati nešto plijena", govori Balog.
Orao štekavac zaštitni je znak Kopačkog rita. Raspon njegovih krila doseže do oko dva i pol metra. Ako mu je rep bijel, znači da je riječ o odraslom orlu, takav imaju samo oni stariji od tri godine. U prirodi živi po petnaest, dvadeset godina. Balog zaustavlja čamac, zavesla kratko unazad, na vodi pluta orlovo pero.
"Ovo rijetko nađemo, možda dva puta godišnje. Jest da je sedamdeset parova orlova, ali i površina je velika. Imamo 23.000 hektara ", objašnjava.
Ptica je na sve strane. Sad im je vrijeme gniježđenja. Plovimo pokraj jednog od otočića. Na njemu je par visokih topola srebrenaste kore. Krošnje su im pune kormorana. Poredali se kao na jelci božićni ukrasi. Grakću. Glasni su. Tlo otoka je golo, kormorani u izmetu imaju kiselinu koja isušuje vegetaciju.
Kopački rit najveće je prirodno mrijestilište srednjeg Dunava, zato ga toliko vole močvarne ptice, u njemu je uvijek obilje hrane za njih. Doduše, ako je zima duga i hladna, dogodi se da kormorani odlaze na Dravu i Dunav u potrazi za ribom. No, ne zadržavaju se tamo dugo.
Bijele vrbe dominiraju ritom. Paše im voda, mogu biti i po pola godine pod njom. Mnoge na sebi nose tragove dabrova koji duboko dube u njihovu koru.
Osim kormorana, koji nisu ptice selice, ovdje je u svako doba godine i sivih čaplji. Tu je njihova u nas najveća kolonija.
Na livadi što je zovu Vartibara, nedaleko od kanala u kojem plovimo, iznenada ugledamo krdo od pet, šest divljih svinja. Da smo na obali, morali bismo pripaziti kuda hodamo, u ovo se doba prase, a krmače mogu biti opasne, vrlo protektivne kada čuvaju mlade.
Brodovi u ovo vrijeme plove umjetnim kanalom prema Dravi, naš čamac pak klizi prirodnim putem prema Dunavu, prema Kopačkom jezeru do kojega, unaprijed znamo, nećemo stići. U umjetnom je kanalu, za razliku od ovog prirodnog, vode i za najnižih vodostaja. Napravljen je nakon velike poplave u ovom kraju, 1965. Nasip koji također datira iz tog vremena od nove poplave brani pola Baranje.
U Kopačevu i danas pričaju da je za te poplave 1965., kada je cijelo selo bilo pod vodom, u vrijeme dok još nije bio nasipa da ga čuva od bujica, u jednom svinjcu, kada se povukla voda, nađen som od četrdeset kilograma. U svinjac ga je, pretpostavljaju, privukao amonijak, tamo je zaglavio, pa kad se voda povukla nije mogao van.
U svibnju Kopački rit ponovo dobiva sadržaj više. Posjetiteljima nakon dugo vremena otvaraju novoobnovljeni kompleks dvoraca Tikveš. Unutra je multimedijalni postav, i djeci, ali i odraslima zanimljiva kombinacija eksponata koja govori o prirodi, ljudima i povijesti od početka dvorca do Titova lovišta i kasnije.
Jedan od eksponata, primjerice, pokazuje kako rijeka stvara teren, tamo je i pijesak koji posjetitelj može rukama moderirati i koji dok ga moderira boja reljef, pokazuje 3 D sliku krajolika. Postav Tikveša pun je interaktivnih kutaka, vuče na sudjelovanje, nudi informacije i znanje kroz komunikaciju.