Pitoma divljina

Čarobna Lika: planine, rijeke, more, doline, očuvana tradicija... Ova regija ima baš sve!

Lika za svakog ima ponešto - od aktivnog odmora do odlične gastronomske ponude
 Danijel Soldo/Cropix

Nema tog novca, ali i da ih i ima, nikad ne bih otišao odavde, govori nam 50-godišnji Jurica Kolaković. Vjerujemo mu. Uostalom, zašto ne bi? Naime, stojimo na malenom mostiću koji povezuje drvene mlinice, a ispod naših nogu žubori kristalno bistra voda. Ispred nas - prizor s razglednice, jedne od naljepših u Lici. Nalazimo se na Majerovu vrilu, jednom od izvora Gacke, rijeke koja se može pohvaliti jednom od najkvalitetnijih voda u Europi, a Kolakovićeva kuća, ukrašena crvenim cvijećem, nalazi se svega nekoliko metara od nas.

image
Danijel Soldo/Cropix

Oduvijek živi tamo, uz samo vrelo u kojem se kupao još kao mali, a divlje patke koje ga naseljavaju, taj krug intenzivne plave boje, naviknute su na njega. Hrani ih, pa su se i nama približile dok smo pričali, nadajući se besplatnom obroku. Nažalost, nismo imali ništa. Osim divljenja prema prizoru pred nama. Bio je to jedan od onih trenutaka kad imaš baš sve što ti treba.

image
Danijel Soldo/Cropix

Osim Kolakovićeve kuće, a možda već pogađate, nalazimo se u selu Sincu, još samo nekoliko njih okružuje moćno vrelo te ponornice. U vertikali je taj izvor dubok 23 metra, no proteže se ona još mnogo stotina metara kroz podzemlje, dobro skrivena od naših očiju, no opet i dovoljno javna da zauvijek obilježi ljude koji žive uz nju. Pa tako i Kolakovića.

image
Danijel Soldo/Cropix

Priča nam kako se kod tih mlinica, starih 200-njak godina, čekalo u redu za mljevenje žita. Danas, nažalost, reda više nema. Vremena su se promijenila, govori nam Kolaković, vlasnik istoimenog OPG-a. Uostalom, i Sinac je nekad imao 700 stanovnika, a danas ima 300-njak. Ni ljudi više ne uzgajaju stoku...

image
Jurica Kolaković, vlasnik OPG-a Kolaković u Sincu
Danijel Soldo/Cropix

No, unatoč promjeni, a s njom su došli i turisti, njegov mlin jedan je od rijetkih koji radi. Radio je i tog dana. Melje Kolaković razne vrste brašna. Godišnje i po nekoliko tona, od pšeničnog, raženog, pirovog do prosenog i heljdinog. "Ovo gdje se stavlja žito mi zovemo koš, a ovo dole je okance... Ovo je čekalo, a ušicom štelate da ide manje ili više žita. Ovaj tu dio je za štelanje granulacije, a imate gornji i donji mlin. Donji miruje. Tu vam pak se diže brana. Kad se digne, voda pada na lopatice i pokreće mlin", detaljno secira pokretnu sliku pred nama dok stojimo u staroj, ali obnovljenoj mlinici, dok se korito njegova mlina polagano punilo finim, samljevenim brašnom. Šest je mlinova u mlinici. Šest i vlasnika. Svaki je uvijek, tradicionalno, mlio na svom - pet, šest sati po vreći od 50 kilograma.

image
Danijel Soldo/Cropix

Da, ta Lika... Dobila nas je odmah na prvu. Ravna polja i udoline, livade prepune poljskog cvijeća, ovce i koze na ispaši, uske ceste, uređene okućnice, mir i tišina, a u pozadini uvijek neki vrh, neki greben, neko brdo, neka rijeka, neko jezero...

Za pojmove male Hrvatske mnogo je to četvornih kilometara ljepote. I za jedan dan, koliko je trajao naš posjet, apsolutno previše. No, nismo gubili ni trenutka. Hlapljivo smo pokušavali upiti sve. A upravo je "sve" ključna riječ. "Najljepša županija, imamo baš sve. Netko ima more, netko ima planine, netko doline, mi imamo baš sve", rekao nam je u jednom trenutku Ivan Radošević, direktor Turističke zajedničke Ličko-senjske županije.

Zajednička ulaznica

Ako planirate višednevni posjet području Like, ovo bi mogla biti izvanredna stvar. Naime, po cijeni od 350 kuna možete kupiti zajedničku ulaznicu za čak osam lokacija Lika destinacije. To su redom: Nacionalni park Plitvička jezera, Nacionalni park Sjeverni Velebit, Nacionalni park Paklenica, Park prirode Velebit - Uvala Zavratnica, Baraćeve špilje, Pećinski park Grabovača, Memorijalni centar Nikola Tesla i Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda.

To "sve" za nas je tog dana počelo u Kući Velebita. Kad se uputite u Krasno, selo usred Krasnarskog pola na nadmorskoj visini od 800 metara, inače mjestu gdje je 1765. osnovana prva šumarija u Hrvatskoj, gdje je rođen poznati krasnarski sir i gdje, kaže, nema nijednog nezaposlenog, prepoznat ćete je odmah. Odjevena je u kvadrate različitih boja. Riječ je, objasnit će nam malo kasnije Dina Abramović Tomljanović, stručna suradnica za promidžbu Kuća Velebita, o pikseliziranom prikazu Hajdučkih i Rožanskih kukova: bijelo i sivo za stijene, zeleno za vegetaciju, plavo za nebo.

image
Jedan od holograma u Kući Velebita
Danijel Soldo/Cropix

Zabavno je to mjesto, pogotovo za lošeg vremena, kad Velebit nije blagonaklon prema posjetiteljima pa se oni s moćnom planinom druže virtualno. Naime, Kuća Velebita služi kao posjetiteljski i informativni centar, odnosno interaktivni muzej posvećen najmlađem hrvatskom nacionalnom parku - Nacionalnom parku Sjeverni Velebit (jednom od dva, uz Paklenicu, koji se nalaze u Parku prirode Velebit, koji zato i nosi nadimak "park nacionalnih parkova").

Na njezine četiri etaže nalazi se baš sve što je potrebno odraslom, ali i djetetu kako bi pobliže upoznao sve tajne 109 četvornih metara velikog nacionalnog parka, inače jednog od, kako kažu, najzanimljivijih krških područja na svijetu.
Naime, u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit do 2017. godine otkriveno je i djelomično istraženo više od 440 špilja i jama. Njih čak tri dublje su od 1000 metara, s dobro poznatim rekorderom - 1392 metara dubokom Lukinom jamom. Upravo na toj dubini, u njezinu sifonu, otkrivena je 1994. godine Meštovljeva pijavica. Bilo je to biospeleološko otkriće desetljeća.

image
Pogled na Krasno
Danijel Soldo/Cropix

Posjetitelji, naravno, ne mogu u nju, no mogu u speleolift Kuće Velebita koji, povezujući njezina četiri kata, simulira spuštanje u dubine jame, dok vani, ispred samog ulaza, stoji takozvani "buromat", mjesto za upoznavanje s najvažnijim vjetrom tog područja. Pritiskom na crvenu tipku na vlastitoj koži možete osjetiti njezin orkanski nalet, odnosno brzinu od 110 kilometara na sat.

Sama Kuća Velebita sagrađena je 2017. godine i nudi pregršt informacija. U njoj, primjerice, možete čuti glasanje noćnog leptira mrtvačke glave i zvuk umirućeg stabla kojeg izjedaju potkornjaci. Kad su 3D naočale u opticaju (a trenutno nisu zbog korone), možete letjeti kao ptica ili se zavući u medvjeđi brlog, a tu i brojne druge interaktivne igre i hologrami. Možete čak vidjeti kako bi se čovjek, kroz vrijeme, prilagodio životu u špilji.

"Izgubio bi vid, pogrbio bi se, dobio ticala, postao proziran...", objašnjava Dina, dok u čudu gledamo u stvorenje nalik na čudnovatog kukca, a zatim ukazuje na još jedan od tamošnjih izložaka - originalnu opremu speleologa s jedne od ekspedicija u već spomenutu Lukinu jamu koja se nalazi u strogo zaštićenom rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi. Oprema teži čak 70 kilograma.

image
Danijel Soldo/Cropix

Zadnji kat Kuće Velebita priča priču o kulturnoj baštini. O tome kako su nekadašnji Podgorci, stanovnici naselja s primorske padine Velebita, ljeti selili sa stokom na više nadmorske visine i napasali je. Živjeli bi tada u stanovima, jednostavnim nastambama od grubo klesanog kamena i drvene šindre. Najveće takvo naselje, odnosno kompleks stanova, nalazi se u dolini Mirovo, rasprostrtoj na visini od 1350 metara. Upravo tamo su danas obnovljena tri stana i u njima se može noćiti, u grupama od sedam ili 10 osoba.

No, čak ni to nije sve. Naučit ćete, među ostalim, i sve o Zavižanu i tamošnjoj meteorološkoj stanici, najvišoj u Hrvatskoj, o ponikvama i škrapama, Alanu, Lubenovcu, legendarnoj Premužićevoj stazi, Velebitskom botaničkom vrtu (u koji je velebitska degenija 'uvezena' jer ona raste samo na Srednjem Velebitu), prostranoj dolini, popularnom izletištu i izvoru pitke vode Štirovača, koja je 1928. godine, zajedno s Plitvicama, bila proglašena nacionalnim parkom. Taj je status imala samo godinu dana.

Biciklistički raj

Sve biciklističke staze u Lici doista je teško i pobrojati. Izbora je puno i svatko može pronaći nešto, no mi smo se odlučili orijentirati na dva područja, ono Otočca i Gospića, inače površinom najvećeg grada u Hrvatskoj. Na području Otočca i rijeke Gacke biciklističke staze duge su od 30 do 50 kilometara i svaka ima svoju temu. Najkraća je, primjerice, ona koja nosi ime "Tri jezera", dok je Staza dabarskog brevijara iznimno zahtjevna - broji 37 kilometara i penje se na 795 metara nadmorske visine. Na području Gospića ima ih pak osam, a okupljene su pod zajedničkim nazivom "Putevima Velebita i velikana". Staza "Velebit" vodi primjerice starom povijesnom cestom Terezijanom, dok je vrlo zahtjevna "Štirovača" dugačka više od 100 kilometara. Ako Liku želite istraživati biciklom, na svoj mobitel možete preuzeti aplikaciju CikloLika koja predstavlja svojevrsnu bazu svih biciklističkih ruta na tom području.

image
Lika je odlična za zaljubljenike u biciklizam
Danijel Soldo/Cropix

U sam nacionalni park tog dana nismo kročili, no pohodili smo jedno drugo vrlo upečatljivo mjesto. Riječ je o jedinom takvom u Europi: pećinskom parku Grabovača na području Perušića, praktički u samom srcu "hrvatske kralježnice" kako ponekad nazivaju Liku.

image
Rijeka Lika
Danijel Soldo/Cropix

Osvježenje od vrućeg ljetnog dana alternativno bi možda potražili u miru najveće europske ponornice, Like. Dugačka 78 kilometara i izašla iz velebitske utrobe na visini od 600 metara, mamila je svojom bojom dok smo stajali u jednom trenutku na njezinoj obali, na Čojluku, kako ga zovu, dobrano zavideći grupici mladića koji su se osvježili pa odmarali na drvenim klupicama u gustoj, tog četvrtka potpuno mirnoj hladovini. No, u biti nismo imali razloga za tugu. Na nas je čekalo jedno sasvim drugačije osvježenje - ono prosječnih osam Celzijevih stupnjeva špilje Samograd.

image
Špilja Samograd u Pećinskom parku Grabovača
Danijel Soldo/Cropix

Iako nije jedina špilja u tom pećinskom parku, samo je ona uređena za posjetitelje, kao svojevrsni "centar" područja koje je 2019. godine proglašeno i značajnim krajobrazom. Naime, tamo se nalazi čak četvrtina ukupnog broja speleoloških objekata, odnosno jama i špilja, u Hrvatskoj.

image
Ivan Radošević, direktor TZ Ličko-senjske županije
Danijel Soldo/Cropix

Dakle, nakon kratkog pješačenja u društvu speleovodičice Ivane Prpić, stepenice su nas dovele do zelenilom obraslog obraslog okna Samograda. Stavili smo kacige sa svjetiljkom, napravili nekoliko koraka i pred nama se otvorio potpuno novi, hladniji, tamniji i vlažniji, no prelijep svijet.

image
Ivana Prpić, speleovodičica u Pećinskom parku Grabovača
Danijel Soldo/Cropix

"Špilja je, sa svim sporednim kanalima, dugačka 345,8 metara, a sama tura za posjetitelje dugačka je 240 metara. Riječ je o, u biti, o vrlo jednostavnom špiljskom kanalu koji se sastoji od četiri dvorane, Frasova te Perušića, Karlovića i Kukuljevića dvorana. Ova posljednja najbogatija je šiljskim ukrasima pa je nazivamo i Katedrala", objašnjava Ivana. Do nje vode ručno uklesane stepenice, njih ukupno 474. Dovršene su 1903. godine povodom dolaska Khuena Héderváryja, no on na njih na kraju nikada nije kročio. Danas upravo to čini sve više i više posjetitelja.

Lički festival hodanja

Iako su ga, zbog pandemije, lani bili primorani ne održati, lički Festival hodanja ove godine, prvog vikenda u rujnu - prema najavama - ide punom parom. U subotu, 4. rujna, festival se održava u Otočcu, gdje će svi zainteresirani moći hodati trima rutama koje nose ime Gacke, u dužini od 10+, 20+ i 30+ kilometara. Idući dan, 5. rujna, festival seli u Gospić, gdje će na raspolaganju također biti tri rute, istih duljina. Te tri rute nose Teslino ime.

Špilja je, govori Ivana, impresivna, među ostalim, zbog svoje veličine. Neke od dvorana visoke su i do 35 metara, a kako sve dublje ulazite u nju, tako postaje sve bogatija. Zadnja, četvrta dvorana šepuri se, primjerice, crvenkastom bojom, balkončićima, tvorevinama nalik na orgulje... Zahvaljujući tim ukrasima, koji u Samogradu u prosjeku rastu brzinom od jedan do dva milimetra godišnje, a koji su stari najmanje 100 tisuća godina, doista nalikuje na bogato ukrašenu bogomolju.

image
Ulaz u špilju Samograd
Danijel Soldo/Cropix

Posebitost Samograda su također čak dva špiljska mosta, nastala kada je voda ispunjavala cijelu špilju i svojom snagom lomila bazne stijene. Današnji mostovi tek su njihovi ostaci. Inače su, pojašnjava, rijetkost u špiljama, a ovdje, na kratkoj relaciji, postoje čak dva.

Duboko u unutrašnjosti Samograda, gdje se ulaz čini kao tek mala, plavkasta rupica na dnu prostrane špiljske cijevi, potpuno smo uronili u svijet neobičnih prizora. Kaskade, u kojima se preko zime zadržavaju mala jezerca vode, špiljski koralji i zavjese, svjetlucanje kalcita, špiljske zavjese i saljevi, oni koji nalikuju na vodopad i oni koji izgledaju poput kupola.... Tu je i najstariji zapis ljudskog prisustava u samoj špilji. Naime, ispod kapice jednog od ogromnih stalagmita nalazi se očuvani zapis austrijskih časnika koji datira iz 1835. godine.

"Pametno su se potpisali ispod kapice jer bi u suprotnom njihov zapis prekrili novi slojevi", kaže Ivana, a zatim svojom baterijom oslikava niz drugih čuda prelijepe špilje. Tu su krila, pa jedno namrgođeno, ljuto lice, Snjeguljica i sedam patuljaka, pa čak i smajlić, visoko gore pri samom stropu... Samograd je stvoren za maštu.

Iako se tamo, te na poučnim stazama Grabovače, lako zadržati cijeli dan, mi smo odlučili upoznati još jedan nevjerojatni svijet, onaj jednog genija. Naime, potegli smo do Smiljana i Memorijalnog centra Nikole Tesle.

image
Memorijalni centar Nikola Tesla u Smiljanu
Danijel Soldo/Cropix

Upravo tamo imali smo prilike namirisati ozon koji nastaje nakon paljenja njegova transformatora, inače napona od milijun volti, i prošetati prostorijama kojima je i on trčkarao do svoje sedme godine života. Naime, nekadašnja kuhinja i dnevna soba, spavaća soba i ured Nikolina oca Milutina, paroha u smiljanskoj parohiji, kao i pravoslavna crkva Svetog Petra i Pavla koja stoji uz samu kuću, datiraju još iz 1765. godine, no i dan danas pričaju priču o Nikolinom životu i postignućima. U njoj, kao jednom od objekata multimedijalnog centra otvorenog 2006. godine, na 150. Teslin rođendan, doznajemo nevjerojatne detalje o njegovim vizijama, fobijama, opsesijama. Odgovor na pitanje - o onim najzanimljivijima, kao da je stvoren za ovo naše, pandemijsko doba.

image
Sanja Kolak, vodičica u Memorijalnom centru Nikola Tesla
Danijel Soldo/Cropix

"Nije se volio rukovati s ljudima zbog straha od virusa i bakterija. Uvijek je nosio rukavice koje je, kad bi se ipak rukovao, odmah bacao. Nije volio dirati ni ljudsku kosu. Rekao je da bi taknuo čovjeku kosu samo pod prijetnjom revolvera. Nije volio ni kamfor... Isto tako, fascinantne su njegove opsesije. Brojao je korake dok je hodao, brojao je zalogaje, gutljaje dok bi pio, izračunavao volumen juhe u tanjuru... Sve je moralo biti djeljivo s brojem tri", objašnjava Sanja Kolak, vodičici u Centru.

Dok izlazimo iz kuće u kojoj je Tesla živio, Sanja nam pokazuje prozor s kojeg je Tesla, koji je imao viziju da ćemo jednog dana letjeti kao ptice, skočio te polomio nogu i ruku. Nije to bila ni približno jedina njegova "prognoza". Najavio je da ćemo letjeti u svemir, bežično komunicirati, pa čak i uspostavljanje poretka u kojem će žene jednog dana zavladati svijetom.

Lika će, nakon ceste sira, dobiti i cestu krumpira

Maksimalno ćemo pojednostaviti - nećete ostati gladni. Namirit ćete se bez obzira volite li meso ili ribu, slatko ili slano ili pak povrće, a izbora je doista mnogo. Navest ćemo samo neke, tek da vam malo zagolicamo nepce. Naime, na vašem tanjuru bi se mogle naći tradicionalne ličke police od krumpira, lički pršut, kobasice, hladetina (dželadija ili žuica), čvarci (žmare), kavijar od pastrve, kruh ispod peke, veprovina, janje na ražnju... I, naravno, sir, vrlo vjerojatno lički škripavac (kravlji polutvrdi sir od obranog mlijeka), od kojeg se primjerice sprema tradicionalni kolač presnac, ili pak onaj krasnarski. A kad smo već kod sira, Lika ima i svoju cestu sira. Svake godine raste, trenutno se na njoj nalazi čak 24 proizvođača, a u planovima je i cesta krumpira. Za slodokusce tu je primjerice lička palačinka punjena pekmezom od šljive i prepržena na maslacu i krušnim mrvicama te posuta šećerom.

image
Danijel Soldo/Cropix

U Centru se nalazi i replika jednog od Teslinih laboratorija. "Tesla je imao 12 laboratorija, od kojih je devet bilo u New Yorku. Ovakav, ali deset puta veći, bio je u Colorado Springsu. Antena je služila za hvatanje munja i on je ciljano išao tamo zbog podneblja, zato što su tamo bili česti udari groma. Smatrao je da jedna munja u sebi ima toliko struje da bi, kad bi je uhvatio i spremio, mjesecima mogao napajati cijeli jedan grad električnom energijom. No, Colorado Springs je svako malo ostajao bez struje, svako malo je sve izgaralo, pa su ga potjerali... Imao je on puno više transformatora, proučavao je visoke frekvencije, napone, pripremao se za taj svoj najveći pothvat na Long Islandu, a to je bežični prijenos struje", objašnjava Sanja, a zatim i sami postajemo dio eksperimenta. Daje nam neonske lampu u ruku i gasi svjetlo.

image
Danijel Soldo/Cropix

"Kad uključimo transformator, on oko sebe stvara magnetsko polje. Mi imamo magnetsko polje i kad držimo lampu dolazi do tzv. skin effecta, struja ide po vanjskom dijelu kože i vaše tijelo služi kao prijenosnik za struju i lampe se pale. Plin neon se ionizira u magnetskom polju i svijetli", govori nam. Tesla je transformator, objašnjava nam nakon što su iz njega prestale sukljati male munje, a lampe se ugasile, patentirao 1891. godine. I da, samo usput rečeno, izumio je i neonsku rasvjetu....

U tavanskom dijelu njegove kuće koji smo netom prije toga obišli (i gdje stoji upozorenje da su izlošci opasni za ljude s elektronskim pomagalima, primjerice pace makerom), nalaze se pak replike nekih od njegovih najvažnijih izuma. Nakupilo ih se tijekom njegova života čak 700, no patentirao je samo neke - njih 112 u SAD-u, sedam u Kanadi i 29 u Velikoj Britaniji.

image
Memorijalni centar Nikola Tesla u Smiljanu
Danijel Soldo/Cropix

Često nismo svjesni, govori Sanja, da mnoge stvari koje danas koristimo u kućanstvu nose upravo Teslin "pečat". Primjerice, elektromotor motor na izmjeničnu struju u svim kućanskim aparatima ili pak daljinski upravljač. Naime, upravo je on stajao iza prvog predmeta na daljinsko upravljanje - broda podmornice. Kad je demonstrirao sustav, njegovi suvremenici su mislili da se radi o prevari. Ili telepatiji. Tko bi ih krivio, Tesla doista kao da je imao magične moći.

"Njemu je duhovno bilo iznad materijalnog, što je danas nažalost obrnuto. Da je htio, mogao je biti najbogatiji čovjek na svijetu koji tih novaca ne bi mogao potrošiti ni za sto života, ali njega to ništa nije zanimalo. Bio je čovjek otvorenog uma i rekao je da ono što najviše usporava ljudsko kretanje jest neznanje", zaključuje Sanja.

image
Danijel Soldo/Cropix

Ta njezina izjava lagano je nagovještavala kraj našeg boravka u Lici. No, otišli smo u velikom stilu, s vidikovca na Baškim Oštarijama, okupani posljednjim sunčevim zrakama tog dana. S jedne strane, bili su ogoljeni Pag i morsko prostranstvo, s druge velebitski vrhovi i zeleni proplanci. Lika doista ima sve.

image
Danijel Soldo/Cropix

Legendarno utočište za medvjede

O utočištu za medvjede Kuterevo u istoimenom selu već se toliko toga zna da vas opće poznatim informacijama nećemo gnjaviti. U trenutku našeg posjeta utočištu u njemu je bilo devet medvjeda različite dobi, starosti od dvije i pol do 45 godina, koji su se svi mudro skrivali od ljetne žege. Bili su tamo, naravno i volonteri, kao i nadasve osebujni voditelj utočišta Ivan Crnković-Pavenka, koji ih je, kako smo razgovarali, a oni dolazili svojim poslom uporno predstavljao. Njemačka, BiH... Države su se samo redale, no nas je zanimao odgovor na iduće pitanje. "Jel' teže s ljudima ili životinjama", upitali smo ga. "Bez životinja teško je razumjeti ljude", glasio je njegov odgovor, a zatim je pobliže pojasnio čime se bave. On to naziva "vježbanjem selotvorbe", mjesta u kojem mladi mogu upoznati nešto drukčije (kako kaže "drugojačije"). Što se tiče samih medvjeda, radi kojih tisuće ljudi hrle u Kuterevo, Crnković kaže da ta životinja "žari nečim, ima svoju vlastitu karizmu". Prema njegovu mišljenju, u Hrvatskoj se nalazimo na izvoru ostatka prirodne divljine u Europi, u kojoj tri velika sisavca - medvjed, vuk i ris (ali i onaj četvrti sisavac, dodaje) - imaju pravo živjeti. "Civilizacija i divljina ovdje imaju taj suživot koji je prihvatljiv za obje strane. Ova priroda i ovaj čovjek ovdje, u toj prirodi, jest zalog, najjači resurs kojeg imamo", govori te dodaje kako je potrebno naučiti biti ponizan prema divljini.

image
Medvjed u Utočištu za medvjede u Kuterevu
Danijel Soldo/Cropix
image
Ivan Crnković Pavenka, voditelj Utočišta za medvjede u Kuterevu
Danijel Soldo/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:24