Posljednja dva ljeta na godišnji odmor uglavnom sam putovala - sama. Prvi put je, kažu, najteže - pa što ćeš raditi barem dva tjedna na nepoznatom terenu, kao Pale sam na svijetu, bit će ti dosadno, nemaš s kime popiti kavu ili pivo - govorili su mi prijatelji, ali nisam se dala pokolebati i nisam požalila, jer jednom kad probaš, jednostavno se “navučeš”! I tako je, poslije istraživanja Kaprija, Žirja, Prvića, Zlarina i Krapnja, ove godine odluka pala na južnije krajeve. Čim je 2020. “pokucala” na vrata, zacrtala sam si ispuniti dugogodišnju želju - idem na Lastovo, najšumovitiji otok Jadrana (uz Mljet, naravno). Smještaj sam, nadobudno poput najveće štreberice, rezervirala već u siječnju - tada još nikome ni na kraj pameti nije bila pandemija koronavirusa koja nas je zadesila samo tri mjeseca poslije...
S obzirom na činjenicu da sam bez automobila, bilo mi je nekako logično “skučiti” se u Ublima - em je ondje lastovska trajektna luka s vezama prema Korčuli, Hvaru, Splitu i Dubrovniku, em trgovina, kafić, konoba - sve što mi treba! Iako na otoku (točnije u Pasaduru) postoji jedini hotel, tu opciju u startu sam odbacila - da budem iskrena, pribojavala sam se da ću se u takvom obliku smještaja previše opustiti, a ja sam htjela što više toga vidjeti, istražiti...
Još s katamarana, koji od Splita do Lastova plovi nešto manje od tri i pol sata, znala sam da će me Lastovo u potpunosti oboriti s nogu. Raštrkani otoci lastovskog arhipelaga već na prvu ostavljaju bez daha, a moja potraga za idealnom plažom, u koju sam krenula čim sam ostavila kovčeg u sobi, propala je nakon sat-dva sumanutog hodanja mjestom. Prošla sam ga uzduž i poprijeko, po najvećem zvizdanu, i na kraju shvatila - pa na ovom otoku sve plaže izgledaju kao da su ispale iz najljepše bajke! Ne sjećam se jesam li igdje na Jadranu vidjela toliko ježeva kao na Lastovu, što samo dokazuje koliko je ondje more čisto, a boja... Nju je teško i opisati riječima! Nema tog filtera na Instagramu koji može fabricirati te čarobne nijanse tirkizne iz koje, dok plivate, odjednom ulazite u tamnoplavu, skoro pa crnu...
Osim uređene betonske plaže Pionir, u Ublima ćete pronaći i mnoštvo malih, “divljih”, kamenitih i stjenovitih plaža - s glavne ceste samo se trebate spustiti do mora - ondje će vas dočekati preslatki molići na kojima gusta borova šuma stvara ugodan hlad - apsolutna privatnost vam je zagarantirana, a dojam potpunog zena upotpunit će umirujući zvukovi cvrčaka kraj kojih se vjerojatno nećete ni sjetiti sve one glazbe koju ste si “skinuli” za ljetno chillanje na plaži.
Dolazite li prvi put na Lastovo, pripremite se, jer prvu noć vjerojatno niti nećete spavati. Naime, za ovaj otok u sastavu Dubrovačko-neretvanske županije kažu da ima najmanje svjetlosnog zagađenja na čitavom kontinentu - sve vam je jasno - noćno nebo ondje zbog toga je čista fantazija! Zvijezde koje je nemoguće izbrojati i kojima se ne nazire kraj natjerat će vas da jednostavno legnete na plažu ili terasu i ne skidate pogled s nebeskog svoda. Nije ni čudo što su astronomi iz svih krajeva svijeta doslovce “poludjeli” za Lastovom i uvijek mu se iznova rado vraćaju - kako i ne bi uz takvu zvjezdanu kulisu!
U Ublima svakako pogledajte i jednobrodnu kršćansku baziliku Sv. Petra iz 5. stoljeća, u kojoj su svojedobno bili predvorje s trijemom, prostorije za obrede, sarkofazi i grobovi usječeni u stijenu, kapelica iz ranog srednjeg vijeka... S obzirom na to da su Lastovo prvi naselili Iliri, pa tek onda Grci, Rimljani i naposljetku Hrvati, otok ima zaista prebogatu povijest, a brojne crtice i živopisne zanimljivosti iz iste najbolje će vam ispričati srdačni i uvijek pristupačni lokalci. Ako ste istinski ljubitelj netaknute prirode i pravi avanturist u duši, iz Ubla prošetajte do kilometar udaljenog poluotoka Zaglava - mnogi ga zovu i najljepšim dijelom otoka Lastova - ondje ćete pronaći istoimeni kamp vrlo maštovitoga slogana: “Dođite i ZAGLAVite kod nas!” - sudeći po komentarima i impresijama njihovih gostiju, malo tko bi se bunio da ih uistinu zadesi takav scenarij! Jer Lastovo je otok na kojemu čovjek izgubi pojam za vrijeme, gledanje na sat i žurba jednostavno nisu opcija, u obzir dolaze samo guštanje i punjenje baterija te stvaranje uspomena koje će vas grijati u nadolazećim jesenskim i zimskim danima.
Iako su zbog pandemije koronavirusa i nešto manjeg broja gostiju ovoga ljeta lokalne autobusne linije na otoku bile prorijeđene, mještani će vam rado izaći u susret i povesti vas do željenog odredišta. A posjet Lastovu, jedinom naselju koje nije smješteno neposredno uz more, nipošto se ne smije propustiti. Okružene pitoresknim brdima, obiteljske kuće od kamena iz 15. i 16. stoljeća bogato ukrašene tzv. fumarima (dimnjacima) postale su jedan od najprepoznatljivijih zaštitnih znakova Lastova. Legenda kaže kako su se u prošlosti stanovnici Lastova natjecali tko će imati ljepši dimnjak - ukrašavali su ih maštovitim detaljima poput životinjskih rogova, a što je vlasnik kuće bio bogatiji, to mu je fumar bio raskošniji. Neodoljiv mediteranski štih naselju daju i kamene stepenice, skalinade, koje obavijaju staru jezgru oko mjesne crkve. Inače, na otoku ima 46 crkvica, od kojih je čak 21 registrirana kao zaštićeno kulturno dobro.
A nakon gubljenja, lutanja i traženja izlaza iz slijepih lastovskih kamenih uličica (da, čak je i to šarmantno na otoku, ondje kao da ne postoji ama baš niti jedna stvar koja bi vas mogla izbaciti iz takta), vrijedi se spustiti do Mihajle, jedne od najpopularnijih plaža, te Lučice, mjesta koje broji samo 30-ak kuća. Riječ je o zaštićenom povijesnom lokalitetu i izvornom ribarskom naselju u kojem je i dandanas zabranjena svaka novogradnja, a postojeće kuće smiju se renovirati isključivo u skladu sa strogim pravilima izvorne mediteranske arhitekture - u doba masovnog turizma i sveopće betonizacije kojima iz godine u godinu sve više svjedočimo, ovo je zaista neprocjenjivo.
Na povratku u Ubli svratilo se i do Huma, vidikovca na 417 metara nadmorske visine s kojega puca fenomenalan pogled na sjeverni dio otoka, a tu je i heliodrom, s kojega se vidi čak i Italija. S obzirom na to da je Lastovo kao vojna baza sve do '90-ih godina bilo zatvoreno za strane turiste, početkom Domovinskog rata i odlaskom JNA na otoku su ostale brojne napuštene kasarne i tuneli iskopani u živoj stijeni - do jednog morskog tunela, onoga u uvali Kremena na otočiću Prežbi, moguće je doći krenete li na 30-minutnu šetnju iz Pasadura - nije previše zahtjevna, a kako bi ista prošla što bezbolnije, umjesto japanki ili sandala, radije obujte tenisice.
Logično, poslije svog tog silnog hodanja, valja nešto i pojesti, a ja sam, po preporuci prijatelja, završila u Prgovu polju, točnije u Podanju, prvom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu na otoku Lastovu. Vlasnici, obitelj Simić, bave se organskim uzgojem maslina, voća i povrća, jelovnik im se mijenja u skladu sa sezonom, ambijent je ugodan - mene su, primjerice, po dolasku dočekale kokice koje slobodno šeću dvorištem, hrvatski ovčar svako malo dolazio mi je na porciju maženja, a u jednom trenutku na još klimavim nožicama posjetilo me i samo nekoliko dana staro janje! A hrana... Mogu samo reći da bolju hobotnicu ispod peke u životu nisam jela, a domaći kruščići, nešto nalik pogačicama, pokazali su se kao čisti kulinarski hedonizam. I još jedan kao kuća velik plus za Podanje - ako nemate vlastiti prijevoz, samo ih nazovite - oni će doći po vas i vratiti vas doma nakon večere, a cijena će vam biti uključena u cijenu objeda.
I taman kad pomislite da bolje od ovoga ne može, Lastovo vas opet uspije iznenaditi. Kao šećer za kraj došao mi je nezaboravan izlet na otočić Mladine i čarobnu plažu Saplun, jedinu pješčanu na otoku. Za dan iz snova mogu zahvaliti supružnicima Ivici i Heleni Lešić, koji posljednje tri godine sa svojim obrtom Survival organiziraju izlete, uključujući i ovaj na spomenuti Saplun. Na brodu su nas počastili domaćim vinom i rakijama te nam pripremili odličan ručak - ribu na gradele - ali ono što ostaje u najljepšem sjećanju jesu njihove priče o povijesti, kulturi, prirodnom i kulturnom blagu otoka...
Tako sam, između ostaloga, čula sve o vezi ilirske kraljice Teute s Lastovom i zašto baš zbog nje na otoku nema zmija otrovnica, slušala sam i o kaukalu, pučinskoj ptici čije prodorno glasanje zvuči kao histeričan dječji plač pa nerijetko izbezumljuje i plaši turiste, a na povratku u Ubli s broda sam vidjela i spilju Medvjedinu, gdje su svojedobno živjele i sredozemne medvjedice...
Sve u svemu, nemoguće je ne zaljubiti se u otok Lastovo. Domaći ljudi na rastanku svima kažu: “Morate doći i na naš Poklad, jedan od najstarijih europskih običaja, zaštićeno kulturno nematerijalno dobro Republike Hrvatske, doživjeti autentičnu karnevalsku tradiciju i vidjeti kako otok živi zimi”. Takav poziv bit će teško odbiti, uostalom, ima još puno toga što treba istražiti na Lastovu, a i Palagruža je relativno blizu, i nju bi valjalo posjetiti... Zato Lastovu nipošto neću reći zbogom, već samo “do sljedećega ljeta, predivni otoče kristalnih zvijezda”...
