Gorski kotar

Bjelolasica: planina na kojoj ćete se garantirano zaljubiti u ljepotu prirode

Oduševila nas je Matić poljana, široka 300 metara i dugačke oko tri kilometra, s kamenim blokovima koji podsjećaju na Stonehenge
Usred Matić poljane dižu se kameni blokovi, memorijal posvećen partizanima koji su se tamo smrzli tijekom marša 1944. godine
 Martina Hrupić

"Oprez! Područje medvjeda", nijemo su nas upozoravala bijela i žuta slova ispisana na znaku iznad ilustracije medvjedice s dva mala medvjeda. "Evo ga, a mi se ništa nismo dogovorili...", prošlo mi je tada kroz glavu dok sam se prisjećala razgovora iz automobila, iz vožnje prema Tuku u općini Mrkopalj, iz kojeg smo tog pomalo tmurnog dana odlučili uspeti se na sam vrh Bjelolasice.

image
Znak nas je upozorio da smo ušli u područje u kojem obitavaju medvjedi
Martina Hrupić

Ljudi, idemo u područje medvjeda, koja nam je strategija, odzvonilo je u jednom trenutku u automobilu, negdje na pola puta od Zagreba. Razglabali smo o opcijama, što bi bilo kad bi bilo i kako postupiti u tom trenutku, praćeni zabrinutim pogledima dva psa, kao da su svjesni da će, dođe li do toga, dio odgovornosti bez sumnje pasti i na njih.

VAŽNO UPOZORENJE


Imajte na umu da uspon do vrha Bjelolasice nije za početnike (staza koju smo mi odabrali podrazumijevala je, do vrha i natrag, oko 18 kilometara te približno šest sati hoda, i uključivala više uspona, od kojih je jedan bio zahtjevan).

Ako nemate iskustva u planinarenju, obavezno budite u društvu osobe koja je iskusna i koja zna što radi. Isto tako, informirajte se o tamošnjim planinarskim stazama na pouzdanim izvorima i, ako krenete na njih, ponesite primjerenu opremu i odgovarajuće potrepštine.

Ako vas planinarenje ne zanima, ali razmišljate o šetnji poljanama Matić ili Vrbovska, do njih je moguće doći automobilom.

Za razliku od nas, oni su ubrzo sve zaboravili. Veselo su njuškali oko znaka upozorenja dok smo mi počeli glasnije govoriti.
U tom trenutku, u susretu s prvim od brojnih pokazatelja da smo kročili u divljinu, Gorski kotar nam je već dobrano pokazivao svoje adute. Ostavili smo iza sebe Tuk i u njemu ispijene šalice kave te tamošnji planinarski dom Bijele stijene, u čijem se dvorištu već okretalo pečenje, kao i jedan od prvih šumskih uspona toga dana.

Stajali smo, naime, na samom početku prelijepe Matić poljane. Široka gotovo oko 300 metara, dugačka oko tri kilometra, mamila nas je svojom travom žute boje, prošaranom zelenim borovima. Odjednom, netko je naglas spomenuo prvu asocijaciju koja nam je pala napamet kad se pred nama pokazao novi prizor: "Stonehenge!"

Naime, u središtu velike poljane redali su se golemi kameni blokovi, postavljeni u pravilnom razmaku jedan za drugim, isprva veliki, a tek mrvice u daljini.

Kamene gromade koje se izdižu iz trave spomenik su palim borcima iz Drugog svjetskog rata. Naime, s noći 19. na 20. veljače 1944. godine, 26 partizana 13. primorsko-goranske divizije smrzlo se na tom mjestu dok su marširali iz Jasenka prema Mrkoplju.
"Snažniji pomažu slabijima, borac hrabri borca - još malo, još malo, samo da izdržimo - moralo se ići. Tromo se dižu noge, vjetar, mećava, borci zaostaju, padaju, vuku se dok ne klonu. Matić poljana traži žrtve, kolona se smanjuje. Nestaje nade, nestaje boraca", glasio je jedan od stihova uklesanih u obližnji spomenički monolit, uz ime autora "Dubravko Došen, učenik 5.a". Prema informacijama Turističke zajednice Mrkopalj, pokraj tog se spomenika, djela arhitekta Zdenka Sile, dan danas, svake godine, obilježava Memorijal mira.

image
U kamen uklesani stihovi posvećeni tragediji na Matić poljani
Martina Hrupić

U oštrom kontrastu s uklesanim riječima, te se subote, kad smo mi koračali njome, Matić poljana činila pitomom i mirnom, jesenski predivnom. Povremeno obasjana suncem, protezala se uz nas, tek povremeno pokazujući ožiljke koje su joj rovanjem zadale divlje svinje dok smo mi grabili makadamskom cestom, sve do račvanja koje će nas odvesti ponovno u šumu, put novih markacija, sve do samog vrha Bjelolasice.

image
Martina Hrupić


Na putu smo se kratko zaustavili kod planinarske kuće Janjčarica, smještene na visini od 1236 metara. U trenutku našeg boravka bila je zatvorena, a klupice i stol ispred nje zjapile su prazne. Imali smo pogled samo za sebe - sunce je nakratko obasjalo hrbat Bjelolasice, najviše planine Gorskog kotara, koja se u tom trenutku činila previsokom i predalekom za već umorne mišiće.

image
Žuta trava Matić poljane prošarana je zelenim borovima
Martina Hrupić

No, nismo stali. Grabili smo dalje pa u jednom trenutku prošli pokraj još jednog čuda prirode - Vrbovske poljane, udaljene od Begovog Razdolja, najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj, samo sedam kilometara. Hvale se u Mrkoplju da se na njoj, pošto leži na visini od 1240 metara, dulje zadržava kvalitetan snijeg, čak i u mjesecima kad ga nema u okolnim područjima.

Njezina smirujuća ravnica bila je tek lijepa misao koju smo prizivali u pomoć kad smo nešto kasnije potezali prema vrhu, vrlo strmim usponom. Malo hodanja i boli, pa stanka, pa sve iznova, sporo i teško, sve dok debeli sloj lišća ispod naših nogu nije postao išaran stijenama, i dok nas nije obavio nježni sloj izmaglice. Bili smo nadomak hrpta Bjelolasice, Kulskih njivica, a to znači i samog vrha - Kule i njezinih 1534 metara.

image
Završni dio staze koju smo odabrali bio je zahtjevan - uspinjali smo se strmom uzbrdicom
Martina Hrupić

Dočekao nas je obavijen maglom koja je skrila sve ono što mnogi opisuju kao jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj, s kojeg se vide čak i Alpe. No, i bijela zavjesa je imala svojih čari. Travnati hrbat, prošaran biljkama koje su dale svoje, izgledao je kao s nekog drugog planeta, tajanstveno i misteriozno. Sunce se na kraju nije pokazalo, a ni bijela koprena nije popustila - tek bi se ponekad, čisto nakratko, ukazale naznake onoga što nam je taj dan ostalo skriveno i što smo poželjeli vidjeti jednom u budućnosti.

image
Martina Hrupić

Zadržali smo se kratko, uživajući u zadovoljstvu ispunjenog pothvata, a zatim - srca velikih poput kuća - krenuli na dugi put natrag, do sigurnosti Tuka i njegovih 875 metara nadmorske visine. Vratili smo se taman kad je mrak počeo gutati to mjesto, umorni i ispunjeni. Dok smo prepričavali dojmove, iz mraka kafića izmilio je čovjek u šeširu i čizmama s mamuzama. Zveckale su u pravilnom ritmu, a zatim je pokraj kafića protutnjao, pod svjetlima, automobil Hrvatske gorske službe spašavanja. Počinjala je intervencija, otrežnjujući podsjetnik da planinu nikad ne treba shvaćati olako. Doista smo mali pred njezinom ljepotom i moći.

ZANIMLJIVOSTI O MRKOPLJU I OKOLICI...

1. Mrkopalj slovi kao hrvatska “kolijevka skijanja”. Naime, upravo je ondje davne 1913. godine otvoreno prvo skijalište, a godinu dana kasnije održalo se prvenstvo Hrvatske u skijaškom trčanju na sedam kilometara. Godine 1934. izgrađena je i prva skakaonica, a 1936. održano je međunarodno natjecanje u skijaškim skokovima. Na njegovu području planinarska društva imaju skijaške sekcije, a, kako je navedeno na stranicama turističke zajednice Mrkoplja, barem svaki drugi Mrkopaljac bio je njihov član. Uz sve to, iz Mrkoplja je i prva hrvatska olimpijka, nordijska skijašica Nada Birko Kustec.

2. Mrkopalj se prvi put spominje 1477. godine, a 1785. postaje, poveljom Franje Josipa II., privilegirani kraljevski grad, s grbom i pečatom.

3. Općinu Mrkopalj čine: Mrkopalj, Begovo Razdolje, Tuk, Sunger, Brestova Draga i Bukovac Sungerski. Begovo razdolje smješteno je na 1078 metara nadmorske visine te je najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj (jedino koje se nalazi na visini višoj od 1000 metara).

4. Bijele i Samarske stijene, jedini prirodni rezervat u Primorsko-goranskoj županiji, smještene su u središnjem dijelu Velike Kapele. U njihovim se pukotinama snijeg ponekad zadržava i cijele godine. Bijele stijene prvi put su otkrili lugari Jakov Mihelčić i Ivan Karlović iz Begovog Razdolja kada su slijedili trag medvjeda.

5. Burni Bitoraj i njegov vrh Bitoraj, visok 1386 metara, ime je dobio po čestoj i jakoj buri.

6. Pilarova ledenica, jama dugačka 50 metara, nalazi se nedaleko od Mrkoplja, a karakteristična je po ledu koji se u njoj zadržava cijele godina. Voda koja kaplje sa stropa stvara prozirne sige ledenice.

7. Šumski predjel Krune, odnosno jedinica Široka draga koja je pod Šumarijom Mrkopalj, dom je najstarijeg živog bića u regiji. Radi se o najmanje 2000 godina staroj tisi. Preživjela je jer raste na nepristupačnom terenu.

8. U mrkopljanskom području nalaze se “fajeri”, kameni ostaci vijadukta iz 1732. godine. Riječ je o kamenim blokovima u obliku krnjih piramida koji se nalaze na dijelu prvotne trase Karolinske ceste između Brestove Drage i Slavice. Uz taj se vijadukt, napravljen na strmom usponu, veže tragična priča. Njegov projektant je, osim kamenih blokova, zamislio i drveni pod i ogradu, no ona nije spriječila da četiri konja koja su vukla tešku kočiju s putnicima krajem 18. stoljeća skliznu sa zaleđenog vijadukta. Svi su poginuli, a Weiss se kasnije ubio.

9. Godine 1789. u Mrkoplju je došlo do pošasti kuge i pomora stoke. Narod se molio Gospi za pomoć i zavjetovao se da će joj, ako nedaća prestane, sagraditi novu kapelicu. To se i dogodilo, a u Mrkopalj su se počeli slijevati hodočasnici. Zbog toga je Papa Grgur XVI. 1843. svima dodijelio potpuni oprost od grijeha. Uvjet za oprost bili su ispovijed i pričest. Mrkopalj i danas svake godine, treće nedjelje u rujnu, slavi proštenje.

10. Ako ste u Mrkoplju, pokušajte probati krumpiricu ili kamusnicu, mrkopaljsku štrdulu od borovnica, mrkopaljski želudac (slani ili slatki) te mrkopaljski podmetaš. Uz ovo posljednje jelo veže se zanimljiva legenda. Prema njoj, jedne snježne večeri jedan je velikaš sa svitom došao u jednu goransku kuću kako bi se sklonio od zime. Domaćica je u kući imala samo malo kuhanog kupusa i kobasica, ni približno dovoljno da nahrani sve ljude. Onda se dosjetila da u kupus ukuha kukuruzno brašno, koje je prelila skuhanim čvarcima i češnjakom, te mu pridodala kobasice. Tako im je “podmetnula” jelo koje se navodno svima dopalo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. listopad 2024 12:48