Za Gorski kotar često se koristi epitet “bajkovit”. Razlog su u prvom redu prekrasne špilje, brežuljci, jezera, šume i izvori koji posjetitelja na trenutak prebace u neku bajku Ivane Brlić-Mažuranić. No to nije daleko od istine. Skoro svaka prirodna ljepota toga kraja ima iza sebe neku narodnu legendu kroz koju su naši preci pokušali objasniti njezin mistični nastanak. Jagodina stijena je tako nazvana po mladoj djevojci koja je zbog nesretne ljubavi skočila s litice i svojim padom zaustavila izvor rijeke Jezerke. Za špilju Mužekova hižica kažu da su u njoj stanovali mali “muževi” koji su iz spilje izlazili samo kako bi lokalnim žiteljima javili da je vrijeme za sjetvu. Ima tu i malo strašnijih priča. U Lokvama su vjerovali da je u jednom dijelu mjesta živio Vodenjak koji je plašio dječicu da se drže podalje od lokvarskih jezera. Za Park-šumu Golubinjak pričali su da u njoj živi div Polnoćnjak visok 14 metara koji je poslije večernjih sati krao djecu koja nisu na vrijeme otišla kući. Bilo je tu i legendi vezanih uz zagrobni život. Postoji tako vjerovanje da su u Lokvarki i drugim rječicama boravili mali likovi zvani svjećice koji su plovili rijekom kada je netko preminuo i nestali su kada se za preminulog održavala misa. Likovi tih narodnih priča su izmišljeni, no lokaliteti u kojima se priča odvija su itekako stvarni. I jednako bajkoviti kao i u starim legendama, u što smo se i sami uvjerili.
Naša priča započinje na 1035 metara nadmorske visine u Planinarskom centru Petehovac u blizini Delnica gdje smo se našli s Delničankom Jelenom Holenko Pirc, vlasnicom obrta za izlete Lynx and Fox i jednom od rijetkih turističkih vodiča u Gorskom kotaru.
- Već i ovo mjesto ima svoju priču – kaže nam naša vodičica i pripovjedačica.
Planinarski centar izgrađen je 1939. godine tako što su stanovnici Delnica na leđima nosili materijal za njegovu gradnju. Za potrebe međunarodnog natjecanja Kurikala cup 1962. izgrađena je prva žičara i skijaški tereni u Hrvatskoj, a u zimsko doba od Rijeke do Delnica vozili su specijalni vlakovi, zvani Snježni vlakovi s kojima su Riječani dolazili na skijanje. Zbog dotrajalosti skijalište i mala žičara su zatvoreni i kasnije srušeni, ali ovaj centar nije odustao od svog turističkog potencijala. Tako je danas Petehovac popularno planinarsko i sanjkaško odredište, u sklopu njega radi restoran poznat po gulašu i domaćim njokima, a i na samom vrhu se u zadnje vrijeme održava sve više vjenčanja. Zašto? Pa u prvom redu zbog fantastičnog pogleda na brojne brežuljke čiji zeleni vrhovi na prvim bračnim fotografijama izgledaju kao vječni monumenti ljubavi. No samo stotinjak metara dalje nalazi se priča o jednoj tužnoj ljubavi. To je legenda o Jagodinoj stijeni koju smo ranije spomenuli, a odnosi se na strmu liticu koja gleda na šumsko prostranstvo iz kojega izvire oštri kamen.
- U prošlosti je ispod litice bio izvor rijeke Jezerke, a kad se gradila cesta Lujzijana, lokalci su tražili da se na pojedinim mjestima sagrade mostići jer su vjerovali da će jednoga dana rijeka opet teći – priča Jelena i odmah nas požuruje dalje. Cilj je ipak u jednom danu posjetiti što više goranskih lokaliteta.
Tijekom vožnje do sljedeće destinacije predstavlja nam sadržaj Gorskog kotara. Govori o biciklističkim i planinarskim rutama “Delnice Bike and Hike” gdje svi polaznici putem GPS-a mogu pratiti svoje putovanje. O ljepotama Park šume Japlenški vrh i ukusnim “wild burgerima” od veprovine koji se mogu pojesti u restoranu Lovački dom, zatim o fotosafariju na velike zvijeri koji se organizira u NP Risnjak pa onda još i o ribolovu te raftingu na Kupi. Vjerujem da bi se ovom popisu dodalo još niz drugih aktivnosti, no stigli smo na odredište i vrijeme je da nastavimo naš pohod.
Sljedeća destinacija je Zeleni vir, ali nas Jelena vodi malo dužim putem uz rijeku Curak gdje smo se prvi put uvjerili zašto Gorski kotar nazivaju bajkovitim mjestom za odmor.
Naime, bilo je kao da smo ušli u Rivendell, drevnu šumu iz Gospodara prstenova u kojoj žive vilenjaci. Ispred nas je staza posuta smeđim lišćem i ona je jedini dio koji izgleda kao da je oblikovan ljudskom rukom, odnosnom nogom. Sve ostalo je čista priroda koja obuzima sva osjetila. Prvo zvuk - cvrkutanje ptica, žubor rijeke i komešanje kamenja pod cipelama. Potom miris medvjeđeg luka i divlje lijeske koji vas prati cijelim putem te na kraju pogled gdje u potpunosti dominira zelena boja. Na drveću, oko staze, u rijeci, ma svagdje. Jedino se nebo odupire dominaciji zelenog raja. Dok upijamo trenutak, Jelena se spušta na koljeno i ubire biljku s poda. I pojede je.
- To je praseće zelje, probajte – daje i nama jedan te smo na kraju uspjeli i okusiti samu prirodu. I okus je odličan.
- Jako puno biljaka iz šume je veoma ukusno ili korisno za različite prirodne masti. Medvjeđi luk odličan je za salatu ili pesto, kao i radič ili tratinčica. Od trputca se može napraviti odličan lijek za kašalj, a od bujadi jastučić za uklanjanje bolova – kaže Jelena, no upozorava da se biljke ne smiju uzimati u prekomjernoj količini te da se ne beru ako se ne poznaje šumski biljni svijet jer se neke od navedenih biljaka mogu zamijeniti naizgled sličnim, ali otrovnim vrstama. Nakon kratke šetnje zelenim rajem dočekao nas je asfalt. Naime, do Zelenog vira može se doći i autom iz Skrada, no toplo preporučujemo našu varijantu dolaska.
Zeleni vir inače je dom velikog broja lokaliteta i znamenitosti. Na ulazu je odmah skradska munjara, najstarija kontinentalna hidroelektrana u Hrvatskoj, koja će 2021. godine obilježiti stotu godišnjicu rada. Nedaleko je izletište “Zeleni vir” u sklopu kojega je mali restoran, kojemu je najveći specijalitet štrukla od malina. Samo izletište sjecište je puteva, a na kraju svakoga od njih skriva se dragulj prirode. Mi smo prvo išli lijevo, prema izvoru Zeleni vir.
Prva atrakcija dočekala nas je odmah iza hidroelektrane gdje se nalazi slapić i potok u sredini kojega je šljunčani otočić. Voda je boje smaragda, i to zbog mahovine koja se nalazi doslovno svagdje – na zemlji, kamenju, drveću. Ipak, prava je atrakcija nešto dalje i, da bi se došlo do nje, valja se potruditi. Pod trud podrazumijevamo uspon po planinarskoj stazi, no ništa što dječica starija od pet godina ne bi mogla svladati. A nagrada na kraju puta je veličanstvena – slap visok 70 metara! Naše divljenje prekida Jelena koja kaže kako je jedan turist iz Izraela rekao da ovo mjesto izgleda kao Plitvice u malom. Opis s kojim ćemo se itekako složiti.
Ulazimo u hlad moćnih vapnenačkih stijena i odmah nas obuzima hladnoća. Prolazimo kroz blistavu vodenu zavjesu izazvanu lomljenjem kapljica slapa o stijene i dolazimo do izvora po kojemu je lokalitet i dobio ime.
- Zeleni vir ime je dobio po mahovini koja izvoru daje zelenu boju – kaže Jelena i pokazuje odmah prema stijenama unutar spilje. Izgledaju kao bore, a na pojedinim mjestima kao da se ocrtavaju i ljudska lica u stijenama. Nešto nalik na drvo života iz “Igre prijestolja”.
Vrijeme je da se vratimo do izletišta i krenemo na desnu stranu prema Vražjem prolazu, mjestu koje su još u 19. stoljeću nazvali “izletištem za hrabre izletnike”.
Odmah na ulazu čuje se žubor potoka Jasle, koji je tisućama godina izjedao kamen da bi napravio prolaz koji zapanjuje snagom vodene stihije i divljinom vrletnih stijena. Nad njim su na metalnim nosačima usječenim u stijenu napravljeni mostići i stepenice na kojima se polako ulazi u unutrašnjost. Što se dublje ulazi, to priroda više daje do znanja da je ona ovdje suvereni vladar. Potok postaje sve glasniji, staza strmija, a tu su i divovske bukve koje stoje kao čuvari pokraj puta. I onda dolazimo do samog Vražjeg prolaza, koji je potpuno opravdao svoje ime. Kompleks mostova vodi nas preko brzaca koji praktički urlaju na nas. Sunca nema, a jedan pogrešan korak izvan staze će vas odmah kazniti teškim ozljedama. No, uz strahopoštovanje, tu je i osjećaj zahvalnosti što imate priliku biti u samom srcu netaknute prirode. Na kraju Vražjeg prolaza nalazi se Muževa hižica, špilja bogata sigama na kraju koje je jezerce. Prema nekim navodima u tom je jezercu, približno u isto vrijeme kad i u Postojnskoj jami, pronađena čovječja ribica.
Još malo i na kraju smo našeg putovanja. Odlazimo kratko u Fužine, gdje ručamo u hotelu Bitoraj. Na dnevnom su meniju teletina i janjetina ispod peke te medvjeđi gulaš, a menadžer Andrej Kauzlarić upoznaje nas s ostalim goranskim specijalitetima.
- Tri glavna specijaliteta su gulaši od divljači, prvenstveno jelena i medvjeda, zatim klasični goranski ručak uz domaću kobasicu ili krvavicu te za desert štrudla od borovnice “Bitoraj” koju smo zaštitili pri Zavodu za intelektualno vlasništvo Hrvatske, no htjeli bismo da ona postane i zaštitni znak Gorskog kotara – kaže Kauzlarić.
Kroz razgovor dolazimo do još dva nezaobilazna specijaliteta ovoga kraja. Prvi je riječna pastrva, a drugi su žablji krakovi koji su posebno popularni u Lokvama. Upravo je to i naše sljedeće odredište, odnosno, točnije, lokvarsko jezero. Jelena nas vodi do Gorskog raja, jednog dijela ovog umjetnog jezera koje je nastalo kad je rijeka Lokvarka zaustavljena u radnim akcijama, koje su trajale od 1952. do 1955. Jezero je prekrilo nekadašnju zelenu dolinu s naseljem i tri pilane te nekoliko kilometara Lujzijane, a kada se jezero isušuje radi čišćenja, mogu se i dalje vidjeti ostaci starog potopljenog naselja. Eto, na kraju u ovu priču možemo uključiti i priču o legendarnoj Atlantidi, gradu ispod vode.
Što se tiče samog jezera, ono vrvi sadržajem. Može se kupati ili ploviti na splavu, a oko jezera se nalazi i šetnica duga 11 kilometara. Na obali se nalazi i restoran “Eva”, gdje se mogu pojesti dobri žablji kraci ili pak lovačka pašteta, a svake se godine u Lokvama održava i Žabarska noć s popularnim natjecanjem u žabljim skokovima za koje neki natjecatelji svoje žabe treniraju tjednima.
Polako se dan bliži kraju, no naša vodičica Jelena i dalje predlaže nove destinacije – Golubinjak, špilja Lokvarka i Vrelo, Kuća prirode “Kotač” na Lujzijani... Sve samo razlozi da se u budućnosti još jednom uroni u bajku zvanu Gorski kotar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....