Pješačenje do crkvice Svetog Martina nad Limom na kanfanarskoj Kontradi te spuštanje "džunglama" Limskog kanala sve do dvije intrigantne špilje prava je poslastica za ljubitelje prirode i dobrih vidika. Bio je užitak hodati tih deset kilometara i otkrivati tajne ovog specifičnog područja nadomak Rovinja, kako po svom izgledu, tako i po flori i fauni. Zbog izgleda ga često nazivaju i fjordom, iako s fjordom nema apsolutno nikakve veze. Staza je lagana s nešto malo uspona. Prolazi kroz sela i predivnu, očuvanu prirodu te nudi pregršt dobrih pogleda, ali i otkriva povijest ovog kraja.
Krećem iz sela Brajkovići iznad Limskog kanala u društvu sestre Tatjane prema crkvici Svetog Martina nad Limom, "vinskog" čuvara Kontrade, kako se naziva ovaj kraj. Od Brajkovića do Svetog Martina trebalo nam je otprilike dva kilometra. Prolazimo kroz pitoma sela Kontrade: Brajkoviće, Matohance, Sošiće, Bubane te siječemo najnoviju biciklističko-pješačku stazu koja vodi starom željezničkom prugom od Kanfanara do Rovinja. Naime, u Brajkovićima je bila željeznička stanica, a tome još danas svjedoče njeni ostaci.
Prelazimo preko pruge i nastavljamo dalje prema brdu na kojem još ne vidimo crkvicu, ali vidimo dvije antene. Koja šteta - kvare vizuru tog posebnog mjesta. Dolazimo do makadamskog puta i odmah nam se s desne strane ukazuje lokva. Putem nas prati i sve ljepši pogled na Limsku dragu. Vrlo brzo smo na brdu s kojeg puca pogled na Rovinj i svetu Fumu, na čitavo rovinjsko priobalje pa sve do Puljštine. Iza svake crkvice u Istri postoji neka priča, pa tako i za svetog Martina, kojega možete vidjeti i kada se Istarskim ipsilonom približavate vijaduktu nad Dragom iz smjera Umaga prema Puli. Naime, on je putujući ovim krajem zastao da se odmori, zabio je svoj štap u Dragi i time odredio granicu do kuda može doći more.
Crkvici se ne zna godina izgradnje, možemo jedino reći da je stara. Slična je brojnima koje možemo vidjeti diljem Istre. Obnovljena je 1879. godine. Nekada je u njoj bio i drveni kip svetog Martina, ali mu je šezdesetih godina prošlog stoljeća otpiljena glava i odnesena iz crkve. Tada je sravnjena sa zemljom i crkvica Svetog Andrije iz 12. stoljeća, koja se nalazila uz samo more na Limu. Zanimljivo je da je crkvica Svetog Martina nastala na mjestu koje je bilo nastanjeno i u prapovijesti, a život se ovdje odvijao i u vrijeme Rimskog Carstva. Na to upućuju neki arheološki nalazi. Pretpostavlja se da je sagrađena na mjestu bivšeg rimskog hrama boga Marsa.
Nakon malo meditiranja u travi s odličnim pogledom koji kvare jedino dvije antene napuštamo svetog Martina. Spuštamo se kroz šumu koja djelomično podsjeća na džunglu prema Limu. Idemo, kaže mi Tatjana, u smjeru Škandališta ili Skandališća te Romualdove pećine. Riječ je o dvije pećine, ali možemo vidjeti jedino Škandališta jer je Romualdova pećina trenutačno zbog istraživanja zatvorena za javnost. Vrlo brzo smo na ulazu u Škandališta, lijep prirodni fenomen usred šume s pogledom na Lim.
Ova vrlo neobična špilja često na ovoj stazi zbog Romunaldove bude zanemarena. No, njen ulaz puno je impresivniji. Ispresijecana je raznim hodnicima i dosta je plitka. Još pod dojmom Škandališta, evo nas već na ulazu u Romualdovu pećinu, gdje su prije nekoliko godina otkrivene paleolitičke pećinske slikarije stare preko 30.000 godina, prve takve u Hrvatskoj. Međunarodni znanstveni tim otkrio je očuvane prapovijesne crteže na kojima su prikazani bizon, divokoze i ljudske figure.
Nažalost, nismo ih uspjele vidjeti. Pećina je zatvorena baš zbog istraživanja tih slikarija, koje su dosad pronađene u jugozapadnoj Francuskoj i sjevernoj Španjolskoj. Riječ je o prapočecima ljudske umjetnosti i prvim crtežima koje su ljudi radili, a njih na svijetu jako malo. Romualdovu pećinu možemo slobodno nazvati i hrvatskom Altamirom.
Inače, slikarije je prvi put primijetio direktor Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo još 2010. godine, kada je istraživao ovu pećinu. Ona je dugačka stotinjak metara i poznata je po tome što je u njoj, prema legendi, obitavao sveti Romuald oko 1000. godine te po tome što su u njoj otkriveni materijalni ostaci neandertalaca iz razdoblja srednjeg paleolitika. U to vrijeme Limski kanal nije bio potopljen morem, nego je predstavljao ušće rijeke. Ondje su obitavale prapovijesne životinje koje su u međuvremenu izumrle pa se pretpostavlja da je od tuda na stijenama pećine svoje mjesto našao baš bizon.
U pećini su viđene 44 slikarije, od kojih se ističe nekoliko crteža koji predstavljaju bizona, divokozu, shematizirane prikaze ljudi i trokute, koji mogu simbolizirati ženski spol. Potom se krenulo s iskopavanjem u podnožju stijene sa slikarijama. Otkriveni su materijalni ostatci iz gornjeg paleolitika, odnosno kremena alatka, ulomak okera i nekoliko ulomaka ugljena. Analizom radioaktivnog ugljika utvrđeno je da su ulomci ugljena stari otprilike 17.000 godina. Drugi neizravni podaci sugeriraju stariju dataciju za slikarije, otprilike 34.000 - 31.000 godina. Daljnjim istraživanjima nastojat će se odrediti točna starost stijenske umjetnosti.
Inače, na Balkanu su prapovijesni figurativni prikazi otkriveni još samo u Rumunjskoj, u pećini Coliboaia, gdje je također naslikan bizon, sličan ovom iz Romualdove pećine, i u pećini Badanj u Bosni i Hercegovini.
Pećinsko slikarstvo predstavlja najstarije sačuvane tragove ljudske umjetnosti. Znanstvenici su dugo vjerovali da je najstarije pećinsko slikarstvo iz razdoblja paleolitika bilo ograničeno samo na jugozapadnu Europu, točnije na sjevernu Španjolsku i južnu Francusku, gdje se nalaze i poznati lokaliteti Altamira i Lascaux. Nova otkrića u Istri i Rumunjskoj, međutim, pokazuju da se prapovijesne slikarije mogu naći i drugdje u Europi.
Spuštamo se još malo i evo nas već na Limu. Boje nas očaravaju kao i uvijek, iako su sada bitno drugačije nego ljeti. Na samom smo rubu kanala usred trava. Odmaramo se na velikom kamenu i fotkamo Lim. Ova potopljena krška dolina dugačka je oko 13 kilometara, a kada bi se uzela u obzir i Draga, ukupna dužina iznosila bi čak 35 kilometara. Od 1964. godine zakonom je zaštićeni geomorfološko-hidrogeološki lokalitet u kategoriji značajnih krajolika. Od 1980. specijalni je rezervat u moru.
Koliko vrijeme mijenja sve, dovoljno govori činjenica da je Limom nekada tekla Pazinčica koja se ulijevala u more. Danas je Lim mjesto poznato po plodovima mora. Ovdje možete kušati odlične kamenice i školjkaše. Pa ako vam je do morskih specijaliteta, nema druge nego put Lima.
Mi ga polako za danas napuštamo. Prelazimo cestu i makadamskim putem, odnosno stazom 211 kojom prolazi i biciklistička ruta EuroVelo 8, idemo prema gore. Strminom nas prati opojan miris jasena, divljih orhideja i drugog proljetnog cvijeća i divan pogled na Limsku dragu. Slijedimo dalje stazu 271, da bismo se digle na put 274 kojim smo prije koračale prema svetom Martinu. Na dijelu rute skrećemo da bismo pogledale duboku lokvu i suhozide koje su nedavno obnovili lovci. Idemo doma, no prije toga odlučujemo prošetati starom željezničkom trasom. Ta je povijesna pruga dugačka smo 21 kilometar prestala s radom još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, izgradnja pruge Kanfanar - Rovinj započela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan.
Za taj su se potez Austrijanci odlučili zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je u to doba bio već razvijeni industrijski gradić. Ne biste vjerovali, ali tada Rovinj nije slovio kao glavni turistički grad Istre, već kao glavni industrijski grad poluotoka s brojnim tvornicama. Naime, 1847. godine u njemu su otvoreni prvi parni mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine, 1857. imao je cementaru i uljaru, 1872. tvornicu duhana, a 1882. tvornicu stakla i tvornicu za preradu ribe. Željeznica je bila prijeko potrebna.
Trasa pruge išla je dakle iz Kanfanara uz Limsku dragu preko Okreta, Sošića i Rovinjskog Sela do zaljeva Valdibora. Na toj su trasi bile dvije postaje, dva stajališta, dva mosta, trideset i jedan cestovni prijelaz, a maksimalna brzina vlaka je bila 40 km/h. Rovinjci su tako bili direktno povezani s Bečem, a vlak je prometovao četiri puta na dan.
Uz Rovinj, tada se razvija i mali Kanfanar, koji je uz veliku stanicu dobio i svu prateću željezničku infrastrukturu. Starije se generacije sjećaju bazena s vodom na dnu Drage s jakom parnom pumpom i cjevovodom do stanice, gdje su se parnjače opskrbljivale vodom. Te su vaške danas u travi i šipražju. Danas je ondje staza Štrika-Ferata koja nas vodi sve do mosta iznad ceste koja od Bala ide za Lim. Možda dobra ideja za sljedeći izlet ovim zanimljivim i zasad neotkrivenim istarskim krajem.