Norveška je golema i slabo naseljena. Na tom prostoru, koji je sedam puta veći od Hrvatske, živi jedva malo više od pet milijuna ljudi. Do prije dvadesetak godina norveškim brdima hodali su većinom Norvežani i nordijski im susjedi. Društvene mreže, ponajviše, i sve te fotografije Kjeraga, Preikestolena i ostalih gotovo ikoničkih stijena iznad norveških fjordova učinile su Norvešku danas golobalno popularnom adresom.
Ipak, Norveška je grozno skupa i silno velika, toliko da, na njezinu sreću, nikada neće postati destinacija masovnog turizma. Doduše, Norvežanima je “održivi razvoj” ionako kocnept po kojem žive, a ne samo pomodna fraza, pomno razmišljaju o zaštititi prirode i jako drže do balansa, pa sumnjam da priželjkuju više turista nego što ih već imaju na svojim planinama i jezerima.
Put u Norvešku jednostavno je isplanirati iz naslonjača vlastita doma. U toj organiziranoj zemlji i njezinoj divljoj prirodi, više-manje lako se snaći i unaprijed dobiti puno bitnih informacija.
Norveška nacionalna planinarska udruga (DNT), zajednica koja broji više od 300.000 članova i 56 lokalnih udruga, na svojim stranicama nudi podatke o raznim stazama i pet stotina planinarskih domova i skloništa, karte, GPS tragove za tisuće planinarskih staza. Norveške markacije nisu ni slične onima u ovom dijelu Europe, stazu pratite tražeći crveno, veliko tiskano slovo T. I da, na nekim mjestima nisu posve uočljive, pa je ovdje dobro imati i njihove karte i GPS tragove, koje je lako naći i preuzeti na web stranicama DNT-a.
Sve planinarske kuće u dobrom su stanju, poprilično ovise o jako puno sati volonterskog rada, a princip njihova funkcioniranja za posjetitelje jasan je i precizan. Pravila su i na internetu i u kućama, pa unaprijed znate što očekivati u planinarskom domu u kojem kanite spavati.
Smještaj se može rezervirati internetom, kuće imaju numerirane sobe i krevete, pa možete birati i precizno naznačiti, dapače, točno izabrati gdje ćete leći; imaju i grupna ležišća, određen broj kreveta nije dostupan za internetske rezervacije baš da bi i oni kojima možda neplanirano zatreba zaklon od nevremena pod tim krovovima našli mjesto za sebe.
Tri su vrste planinskih kuća DNT-a - one koje nude samo smještaj (nalik na naša skloništa), kuće koje nude smještaj i hranu (bez domara, planinari se sami posluže onim što ima u kući, sve je otvoreno, čisto i dostupno) te kuće u kojima uz smještaj poslužuju hranu, koje funkcioniraju kao planinski ugostiteljski objekti nalik na neke od naših domova.
U planinarskim kućama Norvežani se, kao, uostalom, i u drugim institucijama, strogo pridržavaju reda. Spavali smo u kolibi Langavatn, do koje smo stigli posve mokri, sretni što se konačno možemo skloniti od grmljavinskog nevremena i kiše koja se povremeno pretvarala u krupu, zaleđene loptice veličine lješnjaka. Bio je početak rujna i - bez ironije to kažem - bili su to dani inače divnog norveškog babljeg ljeta. Prognoza je bila dobra, ali priroda je i za precizne norveške prognostičare katkad nepredvidljiva; vrijeme se tamo, moj je dojam, mijenja brže nego u Alpama.
U dom smo stigli u sumrak. Prvo smo požurili naložiti vatru, ugrijati se, staviti sušiti posve nakvašene gojzerice i tenisice, sva naša odjeća dala se ižmikati, posve natopljena. Sve što čovjeku treba u planinarskom domu - prijerice, drva za potpalu, šibice, svijeće, razna hrana, čiste kuhinjske krpe, vreće za smeće - uredno stoji posloženo na policama u kuhinji i ostavi, njima se možete poslužiti i platiti DNT aplikacijom. U ponudi koja se plaća su i drva. Mi, doduše, naša nismo platili jer nam je norveški planinar koji se našao tamo ustupio vrećicu drva koja je već platio, a više ih nije kanio koristiti. On je bio jedini Norvežanin te večeri u domu, pa je nizozemskom paru, Dancu koji planinari s kćeri te hrvatskim planinarima objašnjavao što god nam je ustrebalo. Nismo samo mi bili impresionirani načinom kako funkcioniraju planinarski domovi u Norveškoj, jednako su osjećali i Danci i Nizozemci.
Od drvenog poda do kuhinjskih ormarića, sve je čisto i svatko gleda da za sobom ostavi i čišće nego što je našao. Na krevetima je posteljina, koja djeluje čisto, ali ona je tu samo da zaštiti jastuke, pokrivače i madrace jer pravilo je da morate imati vlastitu vreću ili posteljinu.
Tekuće vode nema, nedaleko od kolibe nekoliko je dugačkih dasaka posloženih po močvarnom tlu što vodi do poljskog klozeta, u kojem su velika zaliha toaletnog papira, dezinficijens, svijeće, šibice...
U kući je više plinskih kuhala i zalihe plina te dvije velike kante. Vodu u njima planinari donose iz jezera nedaleko od kuće.
Norveška ima nezamislivih 450.000 jezera.
Mene je više zanimalo vidjeti njihova brda, ali brda i jezera, na sreću, često idu ruku pod ruku. Ostali smo neplanirano dan dulje u kolibi Langavatn, uz jezero Langavatn, i nakon oluje prethodnog dana željeli smo dan u kojem ćemo samo gledati u jezero i disati. Odlazak na turistički razvikan Kjerag odgodili smo za dan kasnije. Naposljetku smo se kupali; bilo je, doduše, hladno, ali previše lijepo da bih se othrvala želji da zaplivam. Više puta.
Kupanje u jezeru Langavatn iznad fjorda Lysebotn bilo mi je, od svega doživljenog, najupečatljivije norveško iskustvo, koje se ne može usporediti niti sa spuštanjem ziplineom s olimpijske skijaške skakaonice Holmenkollen u Oslu. Zato sam u Langavatnu zaplivala više puta, držala me posebna vrsta adrenalina, nestvarana ljepota krajolika i saznanje da smo tamo posve sami, uz to veliko jezero čija je površina bila mirna kao ulje, a sunce se povremeno probijalo kroz oblake. Osjećala sam kao da smo stigli do neke mitske točke, na kraj svijeta. Poslije ću shvatiti da je Norveška prepuna takvih mjesta, na kojima se smrzneš od ljepote i ushitiš od dojma da si posve sam na kraju svijeta. Iza svakog brda čeka novo gorsko jezero. Posve pusto.
Poznat je norveški koncept “allemannsretten”, pravo slobodnog kretanja, lutanja nekultiviranom zemljom, što će reći da gotovo svagdje možete legalno i kampirati. Doduše, kako se gorko nasmijao mladi nizozemski planinar s kojim smo se sprijateljili putem, a kojega smo zatekli kako posve sam kampira uz golemo jezero, “allemannsretten” je često od slabe koristi, jer Norveška je puna mjesta gdje je kampirati teško, gotovo nemoguće.
Na mnogim područjima, maknete li se od uhodanih staza i linija, potrebno je mnogo strpljenja i sreće da pronađete mjesto pogodno za spavanje. Tlo je, posebno što se više krećete dalje na sjever, često ili močvarno ili je ispod permafrost; spavaš na ledu, ne vidiš ga, ali se ispod tebe topi i hladi, pa je potrebna posebna oprema za kampiranje, a najvažnija je dobra podloga, doba zaštita od vlažnog tla iz kojeg se uvlači hladnoća.
Članovi zagrebačkog Kajak kluba Končar, koji su u Norveškoj bili također koncem kolovoza, kažu da su imali luftmadrace debljine deset do 15 centimetara te dobru najlonsku zaštitu na tlu. Tako su postigli da sve neravnine, vlagu i hladnoću jako dobro izoliraju od čovjeka koji na tome spava. To je, dodaju, puno važnije za ovo doba godine negoli topla vreća.
Mi nismo išli na sjever, planinarili smo po jugozapadnoj Norveškoj, sat-dva plovidbe od Stavangera, iznad Lysefjorda. Odlazak u norveška brda počeo je stazom koja počinje sa 4444 stepenice za koje Norvežani tvrde da su najduže drvene stepenice na svijetu. Kreću od mora, pa kad u Flørli, malo obalno mjesto, stignete brodom, nema puno prilike za zagrijavanje mišića jer je pristanište samo nekoliko koraka od točke gdje počinje strm uspon stepenicama.
Brod koji vozi iz Stavangera do Flørlija bio je krcat turistima, i samo su manjina među nama bili Norvežani. “Došao sam s bratom i zapravo se čudim, budući da živimo u Stavangeru, da dosad nijednom nismo bili ovdje. Događalo mi se da po Americi i Australiji sretnem ljude koji su mi pričali da su se popeli ovim stepenicama, a ja nisam nikad. Ovo je moj dan. Vrijeme je idealno, ali nisam u jako dobroj kondiciji i polako ćemo gore”, smijući se komentira Gaute dok hvata dah na prvom od više odmorišta.
Stepenice idu paraleno uz masivnu cijev kojom dovode vodu iz akumulacijskog jezera na hidrocentralu. Pokraj cijevi cijelom dužinom pružaju se i tračnice koje su nekad služile za prijevoz, a danas su tek podsjetnik na minula vremena.
Nakon izlaska iz broda pustila sam većinu ljudi da ode ispred mene. Nisam potegnula do Norveške da bih fjordove gledala u gomili turista. Godila mi je samoća. Nisam mnogo razmišljala o tome hoće li 4444 stepenica biti naporno; dok smo pripremali put, za mene je to bio samo podatak o jednom dijelu višednevnih planinarskih staza kojima smo kanili proći. Naivno sam se iznenadila kad mi je oko petstote postalo teško. Većina tih stuba uska je i strma. Povukla sam se na pristanište kojih je puno s desne strane stepenica, izvukla iz ruksaka poznatu norvešku pločicu brunosta (norveškog smeđeg sira) sa slanim integralnim vaflima.
”Zapravo je izvrsno napraviti pauzu, jer inače i ne vidiš koliko je lijepo to što je iza tebe”, razmišljam pragmatično dok gledam fjord koji se pruža pod nama. Sljedećih pet stotina stepenica, dok se tijelo nije zagrijalo, napravili smo još kratke dvije pauze, a potom odlučili planinariti i više nismo stajali do vrha, do jezera koje čeka na kraju stepenica.
Te 4444 stepenice samo su makretinški dobar uvod u golemo prostranstvo koje se stere gore - u kraj bez drveća, zemlju granitnih stijena i stotinu jezera. Izlila sam ono malo vode što mi je ostalo u bočici i natočila pitku iz jednog od potoka na koji smo naletjeli za desetak minuta. Vode je tamo na sve strane i gdje god da zagrabiš, sve je čisto i pitko, što jako olakšava višednevna planinarenja, a ruksak čini bitno lakšim. Norveška je globalno pri vrhu po zalihama pitke vode. Ovdje, dok gledam sve te potoke i jezera, a iz svakog možeš zagrabiti i piti, osjećam koliko su Norvežani bogati. Ne zbog nafte.
Bili smo u području gdje su i Kjerag i Preikostolen na nekoliko sati ili dan hodanja. Ipak, Preikostolen (engleski naziv Pulpit Rock) naposljetku smo preskočili. Činjenica da tamo godišnje dođe 300.000 ljudi nije ga u mojim očima učinila privlačnim, a i brodom smo se provezli točno ispod njega - gledala sam minijaturne ljude kako stoje na toj svjetski poznatoj stijeni, uglačanog i ravnog vrha velikog kao četvrtina nogometnog igrališa, koja se strmoglavljuje u Lysefjord.
Dan kad smo krenuli na Kjerag puhao je oštar vjetar. Hodali smo više sati po granitnom kamenju, vjetar me s ruksakom ljuljao, u jednom trenutku i bacio na pod. Nisam putem razmišljala hoću li se, kad dođemo, odvažiti stati na Kjerag, taj veliki kamen, zaglavljen između dvije okomite stijene što se uzdižu više od tisuću metara iznad Lysefjorda. Putom kojim smo mi stigli do Kjeraga nismo sreli nikoga, no kad smo se približili, na zadnjem kilometru dolazilo je mnogo ljudi iz smjera Øygardsstølena, parkirališta iznad mjesta na kraju fjorda Lysebotna.
Većinom su to bili stranci. Pred Kjeragom je red. Velika grupa veselih Španjolaca. Grci. Danci. Norvežani. Vjetar toliko puše da niti ne pomišljam stati na Kjerag. Ne skidam ni ruksak, osiguranje od same sebe, da mi ipak ne bi palo na pamet zakoračiti na kamen koji stoji nad liticom. Od nas više desetaka koji smo u tom času bili tamo, na kamen je stao samo jedan Španjolac.
Zadržali smo dah, jedna je žena zapljeskala, pobojala sam se da će ga taj šum trgnuti, poremetiti mu koncentraciju, i odahnula sam kad je naposljetku skočio natrag na sigurno. Doduše, Norvežani su mi pričali da - nezamislivo, ali - nikada nitko nije pao s Kjeraga.
”Eto, imat će fotografiju s Kjeraga!” komentira Španjolac do mene, sretan zbog hrabrosti prijatelja. Norveška, kako i svaka lijepa zemlja, kao i svaki radošću oplemenjen život, izgleda bolje negoli na razglednicama, fotografija s Kjeraga je možda zgodan podsjetnik, ali Norveška je zemlja za dolazak bez fotoaparata, u kojoj treba isključiti kameru, a uključiti sva čula. Jer, kad sam iz Osla krenula kući, znala sam da najviše računam na ono što iz Norveške nosim u sebi. Na hodanje golim stopalima po granitnom kamenju, na borovnice koje sam u izobilju jela putem, na ugodnu toplinu koja mi je strujala tijelom nakon što sam poslije kupanja omotana jedino u ručnik hodala oko jezera Lysebotn.
