Azmat je izvadio mobitel, otišao u fotogaleriju pa mi pokazao snimljeni video.
- Dakle, to izgleda otprilike ovako - reče i stisne play.
Videouradak traje oko dvije minute i vješta je kompilacija svakodnevice u Astani kada se temperature spuste 40 stupnjeva ispod ništice. Ukratko, snježni armagedon.
Tada je zabranjeno izlaziti iz domova, a oni koji ipak izađu, gotovo uvijek stradavaju u prometnoj nesreći, zatrpani u snijegu ili ih pokušavaju spasiti djelatnici zimskih službi.
- Mnogi su stradali. Vjetar je toliko jak, snježni nanosi isto tako, i mnogi su izgubili život. Zato u današnja vremena, kada počne takvo vrijeme, svi dobijemo poruku na mobitel od civilnih službi da se grad zatvara, da je zabranjeno izlaziti na cestu i da svi ostanemo kod kuće. Stvarno je hladno - objašnjava Azmat dok pijemo čaj nedaleko od Trijumfalnih vrata u Astani.
A zašto mi je Azmat uopće pričao o hladnoći i smijao se kada sam naglasio da je vani zima?
Naime, Kazahstan, najbogatija i najbrže rastuća gospodarska sila Srednje Azije, privlači tijekom cijele godine, a mene je put u glavni grad ove države doveo početkom rujna.
- Najljepše vrijeme za posjet. Ni prevruće ni prehladno. Najljepše vrijeme, uživat ćeš - govorili su mi oni koji su u tom gradu ranije boravili.
Da... Ako imaš zimsku jaknu, kapu i rukavice. Naime, temperature ujutro i navečer kretale su se između 2 i 8 Celzijevih stupnjeva.
- Zima je ovdje - rekao sam te večeri Azmatu, mladiću podrijetlom iz Almatija, IT stručnjaku koji mi je bio vodič na jednu večer kroz kazahstanski glavni grad.
- Ne znaš ti što je zima. Kada temperature padnu ispod 40 stupnjeva, a zabilježeno je i do minus 60. To mi zovemo zimom, odnosno crnom zimom - objašnjava mi.
Da, hladnoća je bila prvi dojam Astane početkom rujna. Nije ni čudo da se ovo mjesto nekad zvalo Akmola. Ili u doslovnom prijevodu - bijeli grob.
Ipak, bilo bi nepravedno reći da je upravo to glavno obilježje glavnog grada Kazahstana.
Zbog rata u Ukrajini u Astanu se stiže ili preko Frankfurta ili preko Istanbula. Cijena povratne karte je između 6500 i 7500 kuna. Ako se leti preko Turske, put traje 7 sati, ako pak odaberete Njemačku, u Astani ste za devet sati. Naravno, bez čekanja leta u Frankfurtu ili Istanbulu.
I čim se približite Astani, dobijete dojam gdje se zapravo nalazi.
Naime, kada vam pilot najavi slijetanje, pogledate gdje se zapravo spuštate. Prvo što pomislite jest da ćete sletjeti u središte ničega, jer oko Astane se nalazi upravo to. Ništa. Ta izoliranost ima svoje prste u prošlosti. Za vrijeme sovjetske vlast to je bio mali provincijski grad poznat po tome što je bio zatvorenički logor, gulag za žene i djecu držanih neprijatelja.
I onda vas odjednom iznenade svjetla i blještavila prijestolnice, u čiju su izgradnju utučene milijarde dolara.
Pogledi na samu Astanu su različiti. Jedni, a pritom mislim na lokalnu i državnu vlast, zovu ga “grad budućnosti” jer su uvjereni da će u sljedećim desetljećima sve manje ljudi živjeti po selima i ruralnim krajevima te da će se sav život odvijati po urbanim središtima.
Drugi ga pak nazivaju “grad u nastajanju”, po planu uglednoga japanskog arhitekta Kisho Kurokawe koji je osmislio cijeli projekt.
Oni malo kritički nastrojeni nazivaju ga “gradom spomenikom”, jer ga je sam sebi državnim novcem sagradio bivši predsjednik Nursultan Nazarbajev.
Oni najkritičniji ga pak nazivaju “kombinacijom Kafke i Orwella, arhitektonskom fantazijom oca domovine”.
Radi se uistinu o gradu kontrasta, u kojem trenutačno živi 1,2 milijuna ljudi. To je povećanje od oko 900 tisuća ljudi u proteklih 25 godina, otkako je postala prijestolnica i sigurno da se radi o gradu koji u isto vrijeme i privlači.
To mi tvrdi i Talgat Amanbajev, predsjednik uprave nacionalne kompanije Kazahstanski turizam, kada ga pitam koliko često turisti uistinu dolaze u Kazahstan i zbog čega. Prvo će mi podastrijeti sljedeće podatke. Lani se u Kazahstanu odmaralo 6,9 milijuna turista, dok ih je prije pandemije bilo 9 milijuna. Očekivano, najviše dolaze iz Rusije, Uzbekistana i Turske, no sve je veći broj posjeta iz Njemačke, Kine, SAD-a i Velike Britanije.
- A Hrvata - pitam ga.
- 292 - odgovara Amanbajev.
Hrvatska i Kazahstan? Dok na razini vlasti imamo suradnju koja se godinama sve više razvija, dojam je da baš i nisu upoznati s našom zemljom.
- Cipar? Sirija? Grčka? Tamo negdje - češao se iza uha Azmat dok sam mu pokušavao objasniti odakle dolazim.
I kad mnogo toga nije išlo, odlučio sam odigrati na sigurno.
- Modrić? Poznato - rekao sam uz osmijeh, ali nije prošlo. Nije imao pojma o kome se radi.
No Azmat je u tom nabrajanju “kroejša, kroacia, kro” ipak razaznao odakle sam. I to po jednom drugom sportskom velikanu.
- Cro Cop? Cro Cop? Mirko Filipović! Kakvu je taj ljevicu imao! Moji prijatelji i ja smo ga obožavali - govori Azmut, koji je bio moj svojevrsni vodič po Astani.
Dakle, grad je nevjerojatno čist, unatoč brojnim gradilištima. Naime, Astana se i dalje gradi unatoč čudesima koje su razbacane po gradu. I nije jeftin, kako se činilo prije samog slijetanja.
Cijene su kao u Hrvatskoj, iako je kod nas prosječna plaća ipak veća. U Kazahstanu iznosi 670 eura, a cijene su otprilike ovakve.
Tjestenina je nešto više od dva eura za 500 grama, pet litara ulja je 12 eura, dva kilograma brašna koštaju dva i pol eura. Kazahstanska vina su između 8 i 20 eura, a tolike su cijene i onim uvoznima.
Pizza stoji 10 eura, sendvič s mljevenom govedinom i pomfritom 8 eura, koliko je i hamburger, 100 grama steaka je 7 eura. Nudi se uglavnom govedina i piletina jer Kazahstan je sekularna država s pretežno muslimanskim stanovništvom.
Pola litre pive je tri eura, kao i čaša domaćeg vina, dok je ono uvozno skuplje za euro. Oko dva eura su rakije i votke. Kava je pak oko euro i pol. Cigarete su oko 20 kuna. Pušenje u objektima je zabranjeno.
Iako su konjetina i ovčetina nacionalne delikatese, ovoga puta odlučili smo preskočiti tu poslasticu.
Cijene nekretnina kreću se do 2500 eura po kvadratu u centru, u rezidencijalnim kvartovima. Iako je dojam da u njima nitko ne živi, mnogi mi tvrde da je sve prodano. Kvartovski blokovi građeni su tako da se između tih zgrada nalaze dječja igrališta, ponekad s desetak sprava, a ponekad s velikim dječjim igralištima s golovima, koševima i atletskom stazom. Ono što u tim kvartovima također upada u oči jest da gotovo svaki blok ima svoju dječju igraonicu u zatvorenim prostorima. Objašnjenje je očekivano. Zbog hladnoće.
Ipak, ono što je ispod svake cijene jest gorivo. Pola eura za litru benzina, što ne čudi jer se radi o zemlji koja leži na mnogim nalazištima nafte i urana.
Cijene smještaja variraju. Hotel s četiri zvjezdice u centru grada stoji oko 70 eura za noćenje s doručkom, oni luksuzniji idu do 120 eura, a mogu se pronaći i znatno jeftiniji.
Grad je u večernjim satima poprilično pust, što ne mora biti loše jer u miru možete prošetati do arhitektonskih čudesa.
Recimo, Khan Shatyr. Trgovački centar koji podsjeća na šator s nevjerojatnom ponudom svih europskih i svjetskih brendova, plažom i pijeskom iz Maldiva na drugom katu. Nevjerojatno velik, može primiti i do 10 tisuća ljudi, ali ako u njemu potražite primjerice dres kazahstanske nogometne reprezentacije, ostat ćete kratkih rukava.
- Samo preko interneta - odgovarali su nam u sportskim dućanima.
Za ulaze u muzeje, džamije i nacionalne palače najbolje je uzeti city pass. Ta karta stoji između 20 i 30 eura i omogućava besplatan ulaz u većinu znamenitosti.
Amanbajeva pitam što se najviše posjećuje u Astani, kaže mi kako top deset lokacija ide ovim redom. Nur Alem, muzej energije budućnosti koji se nalazi u staklenoj kugli na osam katova koja je izgrađena 2017. za Expo. Drugi na listi je spomenik Bajterek, pa zabavni i trgovački centar Kan Shatyr. Zatim slijede Palača mira i pomirenja izgrađene za kongres religijskih vođa koji se svake tri godine održava u Astani, Sultanova džamija, Centralna džamija u Astani, zgrada Opere, kazalište Astana Ballet, Palača nezavisnosti i Nacionalni muzej Republike Kazahstan.
Nismo ih obišli sve.
Toranj Bajterek je zapravo vidikovac visok 100 metara, na čijem se vrhu nalazi osmatračnica koja simbolizira drvo života sa zlatnim jajetom ptice Samruk, mitske kazahstanske ptice koja donosi sreću. Pomalo smiješno, tamo na vrhu nalazi se otisak ruke bivšeg predsjednika Nazarbajeva. Nije bez razloga. Naime, ako stavite svoju ruku na njegovu, možete zaželjeti želju i ona će se ostvariti. Da, ima i toga. Unatoč tome, pogled je impresivan. Vrlo blizu tornja je Predsjednička palača sa zlatnom kupolom, nedaleko je Nacionalni muzej koji svojom monumentalnošću podsjeća na sovjetska vremena.
Ono što je uistinu impresivno su džamije. Ušli smo u onu tek izgrađenu koja je otvorena krajem kolovoza. To je Nur-Sultan, s plavom kupolom.
Ušli smo u vrijeme molitve, a vodič nam je kratko objasnio da je trenutačno otvorena i za žene koje mogu biti prisutne u prizemlju, prostoru za glavnu molitvu.
- Kasnije će žene biti na prvom katu - govori mi.
Podaci o džamiji uistinu su nevjerojatni.
- Može primiti 235 tisuća vjernika, ima prostorije na deset hektara, a kupola je visoka 90 metara. Minareti se uzdižu do 130 metara - objašnjava mi.
Kazahstan, pa tako i Astana još su uvijek u tranziciji, u potrazi za vlastitim identitetom kojim će još više brendirati svoju zemlju. Prije svega turistički. Amanbajev kaže da trenutačno u državi postoje brojne inicijative kojima se još više želi probuditi turističke destinacije. Primjerice, uveli su projekt Kids Go Free koji će građanima Kazahstana pomoći da si priušte troškove kupnje zrakoplovne karte za dijete kao dio kupljenog turističkog paketa.
- Glavni cilj programa je potaknuti rast izdataka za obiteljski odmor u zemlji. Riječ je o potpuno novoj mjeri koja će dati značajan poticaj domaćem turizmu. Namjera je uvođenjem programa proširiti paket-aranžmane i učiniti dostupnijim obiteljske odmore, posebice na velikim udaljenostima. Besplatne letove dosad je iskoristilo 1200 djece. Troškovi svih putovanja koje prodaju turoperatori iznose 350 milijuna tenga (oko 6 milijuna kuna) istovremeno - navodi.
Astanu vrijedi posjetiti upravo zbog kontrasta koje nudi. Bez obzira na crnu zimu koja tek slijedi i traje do travnja. Jer ljudi su sušta suprotnost. Otvoreni, gostoljubivi i topli.