Kad razmišljam o putovanjima, energija me najčešće vodi prema avanturističkim lokacijama. Prema mjestima o kojima se ne priča često, prema točkama koje su skrivene, a opet dostupne za spajanje. Vuče me prema središtima koja slučajno pronađeš. Suptropski arhipelag u Atlantskom oceanu i autonomna portugalska regija bila je ovogodišnja siječanjska lokacija koja je partnera Gorana i mene oplemenila iskustvom divljenja te nam još jednom potvrdila da je Zemlja planet koji moramo poštovati.
Otok vječnog proljeća, otok vrtova ili biser Atlantika samo su neki od nadimaka koji opisuju otok Madeiru. Udaljen oko 500 kilometara od afričke obale, oko 1000 kilometara od europskog kontinenta ili 90 minuta letom od glavnog portugalskog grada Lisabona, čudo je prirode koje se veličinom može usporediti s dva Krka. Njegova pejzažna veličanstvenost i geološka dramatičnost nude toliko izbora na tako maloj površini da se istraživanje svih njegovih lica čini nestvarnim.
Od četiri otoka u portugalskom otočju, naseljena su samo dva - Porto Santo i kraljica Madeira koja već nekoliko godina zaredom nosi titulu najbolje portugalske turističke destinacije. Madeira je, osim zbog prirodnih ljepota, poznata i kao dom Cristiana Ronalda koji, sudeći prema razvijenoj infrastrukturi, nije zaboravio svoje korijene. Istoimena zračna luka bila je naša prva destinacija koja nesebično postaje vrijedna spomena. Smještena na istočnoj strani otoka, u gradiću Santa Cruzu, vlasnica je jedne od najopasnijih avionskih pista na svijetu. Jaki atlantski vjetrovi i blizina planina te oceana pilotima predstavljaju izazove pri slijetanju. Svaki pilot, za dopuštanje slijetanja na otok vječnog proljeća, mora proći posebnu obuku za pristup pisti koju podupiru i podižu 70 metara visoki stupovi što izranjaju iz oceana. Premda nas je otok pozdravio kišom, sivilom i izrazito niskim oblacima, pista nam nije pokazala zube, nego je odmah viknula "dobro došli" i "vratit ćete nam se opet". Na drugi ljubazni uzvik nismo dugo čekali. Zaposlenici aerodroma pokazuju zavidno meteorološko znanje. Nismo niti stigli upaliti telefone, a osoblje nas je već informiralo o prognozi za sljedećih nekoliko dana.
Plan je jednostavan. U pet dana želimo istražiti cijeli otok, a za to nam je potreban automobil. Uspoređujući cijene, shvatili smo da razlike s hrvatskim rent-a-car cjenikom ne postoje. Naš treći suputnik uskoro je bio spreman jurnuti prema glavnom gradu Funchalu.
Funchal, u kojem trenutačno živi oko 100 tisuća stanovnika, dugi je niz godina imao jednu od glavnih kruzerskih luka neprimjetno smještenu uz sam centar. Ulaz u luku dokumentiran je kao jedan od dva najspektakularnija na svijetu. Za boravka svjedočili smo smjeni desetak kruzera iz kojih američki turisti preplavljuju grad. Žamor, ulični svirači, biciklisti, trkači, skejteri i niz kafića dio su svakodnevice. Grad je smješten u velikom prirodnom amfiteatru. Ispred sebe komunicira s oceanom, a u pozadini ga grle planine mirisnih vrtova gdje cvijeće cvjeta cijelu godinu, kao i beskrajne plantaže banana te kuće koje su poslagane poput ribljih ljuski.
Stari dio Funchala pun je vrhunskih restorana i zalogajnica te luksuznih manjih hotela. Naša je baza bio hotel Catedral. Lociran je u samom srcu otočne metropole pokraj katedrale Nossa Senhora da Assunção, sagrađene u gotičkom stilu krajem 15. stoljeća. Voditeljica hotela je Maria. Odrješita, glasna i organizirana gospođa koja nam pri samom dolasku u hotel objašnjava kako se kuha kava na njihovu nimalo modernom aparatu. Odmor je u hotelu nakon kraćeg leta trajao kratko. Kiša je prestala, sunce je zasjalo i istraživanje je krenulo. Destinacija koju želimo posjetiti je bilo koji lokalni restoran, dok stranu svijeta ne biramo. Spontano i jednoglasno odlučujemo krenuti prema zapadnoj strani otoka i restoranu A Poita, udaljenom 50-ak minuta automobilom. Restoran slovi kao jedan od najboljih ribljih restorana. Dočekuje nas vlasnik i vodi do jedinog praznog plastičnog bijelog stola. Naručujemo riblje delicije i prvi put u našoj povijesti hranjenja dobivamo dobronamjerni komentar da smo naručili previše. Nakon toga je taj komentar postao svakodnevica. Sretni i siti po snažnom pljusku odlazimo do plantaže minijaturnih banana. Madeira je bila veliki izvoznik tog slatkog voća sve dok Europska unija nije donijela direktivu da se tako male banane ne mogu izvoziti.
Nakon zelene plantaže putujemo prema Cabo Girão, na najvišu morsku liticu Europe. Dolazimo do vidikovca na 580 metara visine čiji stakleni pod pruža nevjerojatan pogled na obalu Madeire, Funchal i grad Camara de Lobos. Nakon opčinjenosti odlučujemo se za povratak prema hotelu lokalnim putevima, otkrivajući dušu otoka.
Spontanost je odlika naše veze. Nakon doručka krećemo u posjet botaničkom vrtu nastalom 1960. godine, koji se prostire na 35 tisuća kvadratnih metara. Udaljen tri kilometra od centra Funchala, do njega dolazimo žičarom. Vrt otkriva mješavinu skladnih oblika i kontrastnih boja više od 2500 egzotičnih biljaka. Četiri sata provodimo u otočnim vrtovima, vraćamo se na razinu mora te lutamo. Autocesta nas vodi kroz središnji dio otoka, a putem se nijanse svakim trenutkom mijenjaju. Iz gradske kulise dolazimo do šumovitog kraja u kojem vodopadi izviru iz svake stijene. Odmaramo se u gradiću Sao Vicente. Oko nas su planine, a mi nismo sigurni jesmo li u Norveškoj ili na Madeiri. Put tu ne staje. Vozimo se uz sam rub otoka. Gumama dodirujemo ocean. Spuštamo se u gradić Seixal s oko 600 stanovnika, a diveći se prizorima dolazimo do Porto Moniza - šarmantnoga gradića poznatog po prirodnim vulkanskim morskim bazenima. Odlazimo u restoran Sea View i degustiramo lokalnu kuhinju.
Najviši vrh otoka Madeira je Pico Ruivo, a do njega se dolazi pješice. Spomenula sam kako je spontanost vrlina našeg odnosa, a upornost je druga. Jedan od najljepših pogleda u mojem 32-godišnjem životu dogodio se upravo tamo. Nepredvidivi vremenski uvjeti najviši vrh mogu učiniti izrazito opasnim. No, sreća prati hrabre. Obasjani suncem na 1818 metara visokom vrhu Pico do Arieiro krećemo prema najvišoj točki otoka. Tijekom planinarenja ne znamo jesmo li na filmskom setu ili se uistinu nalazimo iznad oblaka. Ne prestajemo fotografirati. Pogled nam govori: Ne želimo otići odavde. Nakon osvajanja vrha skrećemo na nepoznatu cestu i ulazimo u Parque Natural do Ribeiro Frio. Vožnja uskom cestom koja ne dopušta mimoilaženje izranja osjećaj spokoja, mirnoće i zadovoljstva. Puštamo Song For Zula i stapamo se u zauvijek. Zaustavljamo se u rađaonici oblaka i vraćamo se prema Funchalu, otkrivamo njegov noćni život i kulinarsku ponudu.
Na zapadu, na sjeveru, u središtu. Sad je vrijeme za istok, za spuštene prozore i sunce. Trideset minuta dijeli nas do Canicala, ribarskog sela koje je do 1982. godine bilo portugalsko središte lova na kitove. Potresna ribarska povijest obilježila je ovo mjesto. Dvadeset stupnjeva, pogled u ocean i lokalni ribari koji nekoliko metara od nas igraju domino. Ispod nogu nam se motaju psi lutalice koji žele podijeliti ručak. Pogled s restoranske terase seže sve do najistočnije točke otoka. Ne znamo u što gledamo. Palimo navigaciju i otkrivamo da je pokraj nas jedan od najvećih prirodnih rezervata Ponta de São Lourenço. Koliko ljepote u jednom danu možemo upiti? Vozimo se kratko do vidikovca Baía d'Abra i otkrivamo obalu izvijena oblika, nastalog vjetrom i morem. Jedinstveni krajolik priča neku novu otočnu priču. Dan provodimo u mirisima divljeg cvijeća, zlatno-zelene panorame i planinarenju do samog zalaska sunca. Povratak u hotel je sjeverozapadnom rutom. Neplanirano se spuštamo u gradić Santanu. Izlazimo iz automobila i obećavamo si da u Ponta de São Lourenço moramo doći ponovno.
Novi dan i nova kratkotrajna kiša. Danas želimo ploviti oceanom. Pronalazimo agenciju koja nudi promatranje kitova i dupina. Valovi su nemilosrdni. Vrijeme se pogoršava. Organi nam poskakuju u gliseru za čijim su kormilom iskusni lokalni turistički šarmeri. Kitove ne pronalazimo, a s dupinima Delphinus delphis razmjenjujemo pozdrave. Skupa vožnja gliserom traje dva sata. Smrznuli smo se, ali na kopno pristajemo sretni jer smo bili na dohvat otoka Desertas, arhipelaga u koji smo se zagledali nakon izlaska iz zračne luke. Nakon vodenog safarija vozimo se prema ribarskom selu Paul do Mar do kojeg se prije 70-ih moglo isključivo brodom.
Mirisom otočne kuhinje oprostili smo se s vječnim proljećem. Madeira je putovanje na koje nismo bili spremni jer nas je osjećaj iznenađenja zatekao svakim novim pogledom. Zapanjujuća priroda, vrhunska hrana, srdačnost lokalaca i kontakt s oceanom dovoljni su razlozi da Madeiri oprostimo i to što u pet dana avanture nismo popili finu kavu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....