Pazi se galebova. Pohlepni su, žele hranu i pokušat će je dobiti po svaku cijenu. I stvarno, nekolicina njih uporno nas je nadlijetala, prateći budnim okom svaki naš pokret dok smo raspakiravali hranu za piknik. Nasreću, nismo bile jedine potencijalne mete. Sličan prizor - sunčevim zrakama opijenih, gladnih ljudi izvaljenih na travi ili granitnim stijenama, koji su odlučili uživati u predivnom sjevernjačkom ljetnom poslijepodnevu - bio je posvuda oko nas: tamo u Finskoj, u Helsinkiju, odnosno Helsinškom arhipelagu koji krasi Suomenlinna, nekadašnja morska utvrda s UNESCO-vim pečatom i kompleksom protegnutim na šest otoka.
Suomenlinna, koja je nekada trebala čuvati grad od ruskog ekspanzionizma, a danas je voljeno izletište lokalaca i “must do” stvar na listi posjetitelja, na momente izgleda kao Tolkienov Hobbiton. Krovovi tamošnjih zdanja nerijetko su zamaskirani u travu, skriveni među topovima i katakombama te nude savršen izlet iz inače, u vrijeme našeg posjeta, nenametljive helsinške košnice. Iznad nas, osim galebova, letjeli su dronovi drugih izletnika, pokraj otoka šutke je prolazio gorostasni kruzer Viking Linea, a sunce je grijalo najljepše na svijetu, onako kako samo ono umije, dok se ne izbori za prevlast na komešavom, često nepredvidljivom i tmurnom finskom nebu.
Kad to sunce napokon zasja, a Finska bilježi zavidan broj dana godišnje bez sunca te čak 120 kišnih dana, tvrdoglavo je i ne da se. Ljetni dan nema kraja. Za kontinentalca, naviknutog na zalaske u osam sati, najsjeverniji europski glavni grad te općenito jedan od najhladnijih glavnih gradova na svijetu, neobičan je izazov.
Sve je sasvim normalno dok ne otkuca pet ili šest sati poslijepodne, a onda vrijeme kao da stane. Zalazak ne stiže, u 23 sati uvečer, dok vam već svaka stanica u tijelu govori da je vrijeme za krevetac, vaš je mozak i dalje zarobljen u kasnom poslijepodnevu. Vani je dan, nebo je tek mrvicu tamnije, sna ni na pomolu. Vani se, po ulicama grada, pale ulične svjetiljke, sasvim nepotrebno, a spas pružaju tek rolete i tamne zavjese.
Helsinki, unatoč privremenoj nesanici, jednostavno rečeno, opija. U finskom velegradu koji ne računajući okolno metropolitansko područje, broji samo 650 tisuća ljudi, definitivno se može disati. Prošaran je parkovima i zelenilom, kanalima kojima patroliraju guske i patke, oazama ugode poput javnih sauna, višekilometarskom obalom i šetnicom uz nju, u biti stotinama međusobno povezanih otoka nad koje se većinu dana nadvija dramatično nebo koje samo naglašava ljepotu tamošnjih zdanja.
Primjerice, katedrale Uspenski, najveće pravoslavne bogomolje u zapadnoj Europi. Ili pak Helsinške katedrale, jedne od najpoznatijih građevina u gradu, iz sredine 19. stoljeća, koja se na postolju od masivnog stepeništa nadvija nad Senatski trg. Na tim stepenicama s jedne strane fotografu poziraju budistički svećenici. Malo dalje, niže dolje, prema centru samog trga, održava se prosvjed Ujgura, muslimanske manjine u Kini. “Ujgurska borba”, stajalo je na plakatu koji su prosvjednici odjeveni u svijetlo plave boje pokazivali prolaznicima, držeći i manje transparente, primjerice onaj s porukom “Kina, prestani uzimati ujgurske organe”.
Helsinki jako dobro spaja to staro i novo. Jedan od primjera inovativnosti i modernog dizajna, kojim se Finska može pohvaliti, jest i Kapelica tišine Kamppi, smještena u centru grada, ispred Kamppi šoping centra. U tom drvenom zdanju neobičnog, zaobljenog, gotovo izvanzemaljskog oblika, ne održavaju se misna slavlja. Kapelica tišine je utjelovljenje svog imena - predah od bučne ulice u koju se mogu skloniti svi koji žele malo mira, svi koji žele sjesti na klupu, razmisliti.
Takav Helsinki, kojem inače tepaju “Bijeli grad sjevera” ili, još poetičnije, “Kćer Baltika”, danas je jedan od najbrže rastućih gradova Europe. Smješten u Finskom zaljevu, nasuprot estonskog Tallinna, osnovan 1550. godine od strane Gustava 1. od Švedske, upravo kako bi mu bio pomorska trgovačka konkurencija, meka je, pogotovo u to sjevernjačko ljeto, za brojne posjetitelje.
Mile po ulicama i trgovima (koji se zimi ne zaleđuju zbog sustava grijanja), sjede u bezbrojnim kafićima i restoranima ili na klupama uz šetnice i po parkovima, troše novac u šoping centrima, izležavaju se uz bazene brojnih javnih sauna. I jedu, naravno. Primjerice, uz samu obalu na otvorenoj, od napasnih galebova mrežom zaštićenoj tržnici ili pak onoj staroj, natkrivenoj, još jednom od zaštitnih simbola grada. Nudi se sve i svašta. Od prženih ribica i ribljih filea te haringa do neograničenih količina borovnica i drugog voća te slastica i kobasica od sobova. Prodaje se i rogovlje, za 20 eura po komadu, i lisičje krzno.
Naravno, i pije se, često već od prijepodnevnih sati, na terasama brojnih barova rasutih po gradu, na koje možete naići gotovo na svakom uglu. Finci, govore mi svi, zbilja vole alkohol. Slabije vrste, poput piva ili cidera, u biti pića s do 5,5 posto alkohola, od devet ujutro do devet sati uvečer mogu se kupiti u normalnim prodavaonicama ili dućanima na benzinskim postajama (od kojih neke po novom odustaju od ljudskog faktora pa se benzin naručuje i plaća preko aplikacije). Sve žešće vrste, odnosno sav jači alkohol, prodaje se u za to specijaliziranim prodavaonicama.
Za razliku od alkohola, čiju distribuciju država drži na oku, električni romobili su pak potpuno pušteni s lanca. Ima ih posvuda, voze ih baš svi, uz pomoć aplikacije na mobilnim uređajima. Jedan euro za pokretanje, 15 centi za svaki prijeđeni kilometar. Čini se da su trenutno čak popularniji od samih bicikala. Te romobile ili bicikle, ako niste za javni prijevoz, vozit ćete po savršeno čistim ulicama. Nema odbačenog smeća, niti su fasade neoklasicističkih građevina kojima se grad hvali, kao ni starinskih drvenih kuća s limenim krovovima, išarane grafitima.
No, ulična umjetnost svako malo promili svoju glavu. U centru grada njezino je mjesto na brojnim razvodnim kutijama nakalemljenima uz stambene blokove. Svatko se može prijaviti da oslika neku od njih. Dosad ih je oslikano oko 400, većinom nevinim motivima iz prirode, pretežno životinja, primjerice mačaka ili ptica.
Kad je riječ o kvaliteti života, Helsinki, inače jedna od najprometnijih putničkih europskih luka, kotira nevjerojatno dobro. Navodi ga se kao jednog od najboljih svjetskih gradova za život, čak i unatoč sjevernjačkoj zimi. Nju pak, pričaju nam, treba izdržati. Pitamo ih kako se drže kada ljetni dani s do 18 sati svjetla zamijene duge noći? “Većinom smo u kućama, a onda, kad dođe proljeće, izađemo van, vidimo susjede i šalimo se: ‘I vi ste još živi’”, govori nam jedna od stanovnica grada koji nas je, svojom ležernim šarmom, zelenilom i uređenjem, natjerao da zažalimo što smo kupili povratnu kartu.