Oprostite, što se to ovdje događa? - drugi dan boravka u Istanbulu pitam recepcionara hotela u kojem sam odsjela.
U predvorju muškarci odjeveni u opatice.
Jedan zapomaže na turskom dok ga nose na nosilima, okružuju ga popovi, djelatnici hitne pomoći u panici jure stepenicama.
"Ah, ma sve je u redu, to samo snimaju neku komediju...", kroz smijeh mi odgovara recepcionar pa ukaže da se pomaknem malo udesno i prestanem govoriti jer upravo počinju snimati novu scenu.
Zadivljeno promatram iza ugla i tek tada ugledam cijelu sliku - razvučeni kabeli, kamere, profesionalna rasvjeta, a iza recepcije poslužena zakuska za glumce kako bi se u predahu od snimanja opustili i okrijepili.
Uopće nema potrebe pitati zašto su za snimanje odabrali baš moj hotel.
Büyük Londra, ili za strance Grand Hotel de Londres, kultni je istanbulski hotel iz vremena Orient Expressa te danas, vrlo vjerojatno, posljednji koji je zadržao uređenje iz doba kad je ova popularna željeznica stigla do Turske. Na sreću ljudi poput mene, još ga nije stigla sudbina restauracije po mjeri modernog putnika, te se u njemu, baš kao u vrijeme mojeg boravka, snimaju serije, filmovi, pa čak i muzički spotovi, a oni koji nisu imali priliku u njemu boraviti dio interijera mogu vidjeti u poznatom njemačkom filmu "Gegen die Wand", koji se, između ostaloga, snimao u Büyük Londri.
Sagrađen je 1892. godine i definitivno nije najstariji, ali je jedan od najstarijih istanbulskih hotela u kultnom kvartu Pera, koji je u vrijeme početaka turističkog razvoja Istanbula po svemu bio najzapadnjačkiji kvart, a Büyük Londra vrlo brzo stekao status jednog od najpoznatijih hotela.
Za one kojima takve sitnice dodatno začinjaju putovanje, treba reći kako boraveći u Grand hotelu de Londres mogu maštati o tome leže li na krevetu kojim se tijekom tri tjedna, koliko je u njemu boravio 1922. godine, koristio američki pisac Ernest Hemingway dok je za novine Toronto Daily Star izvještavao o napretku turskih nacionalističkih snaga. Tu je i misteriozna priča o američkom bankaru koji je iz domovine prebjegao prvo u Grčku, a potom stigao do Istanbula ponijevši sa sobom 198 milijuna dolara navodno stečenih nelegalnim putem. Legenda dalje kaže da se u hotelu ipak cjenkao te cijenu sobe s pet spustio na samo dvije i pol lire, a potom tamo dočekao i uhićenje, iako njegovi milijuni, unatoč detaljnoj potrazi, nikad nisu pronađeni.
Priznajem, nije mi trebalo dugo da potpuno padnem na legende i priče koje prate povijest ovog smještaja, a u kombinaciji s njegovim autentičnim uređenjem iskustvo boravka u Büyük Londri savršeno je zaokružilo odmor u Istanbulu, koji je već sam po sebi bio predivan.
Hotel danas, naravno, nema gotovo ništa od tog sjaja kojim je mamio putnike s kraja 19. stoljeća, ali to je ionako bilo jasno već iz njegove cijene s obzirom na to da je na Booking.comu za dvokrevetnu sobu s doručkom početkom lipnja potrebno izdvojiti oko 60 eura, što se učinilo i više nego prihvatljivim.
Lokacija odlična - Beyoğlu, nekoliko koraka od poznate ulice Istiklal i odmah do odličnog restorana Ficcin u kojemu spravljaju jela čerkeske i anatolijske kuhinje zbog kojih vrijedi pričekati u redu.
Hotel je od 1892. godine do danas već dosta prekriven patinom i nije bilo izgledno da će takav autentični interijer sve ove godine preživjeti netaknut, no osjećaj nakon prelaska praga je i dalje nevjerojatan, kao da si sjeo u vremeplov i vratio se stoljeće unatrag, u vrijeme Agathe Christie (ne, ona nažalost nije odsjedala ovdje, nego u susjednom hotelu Pera Palace) po kojoj se danas u Büyük Londri naziva i jedan tip sobe. Recepcija je prilično mala i, pretpostavljam, skraćena kako bi zgrada dobila prostor za dizalo, a centralni dio zauzima veliki salon s ogromnim francuskim prozorima, kaktusima, šarenim tapetama, tepihom te tri krletke s papigama koje gosti svakodnevno dolaze pozdraviti.
Tu je i bar koji, nažalost, u vrijeme našeg boravka nije radio, ali se zato piće može popiti na krovnoj terasi na petom katu zgrade odakle puca prekrasan pogled na Bospor i Istanbul.
Sobe su kao i ostatak hotela već malo dotrajale, ali čiste i za taj novac sasvim pristojne, jedino je za sve one kojima smeta buka preporučljivo tražiti neku koja nema pogled na glavnu cestu. Naime, na njoj se promet odvija dan i noć, no to nije glavni problem - samo nekoliko zgrada niže na jednoj krovnoj terasi nalazi se noćni klub s kojeg muzika - uglavnom tehno - trešti svaku noć do ranih jutarnjih sati, osim ponedjeljkom. Meni nije smetalo pa bih tako premorena od istraživanja Istanbula svaku večer zaspala pored otvorenog prozora kao beba, no onima koji su osjetljivi na buku preporučujem da zatraže tišu sobu, ako ona postoji.
Ako bih morala izdvojiti neku zamjerku, to bi se odnosilo na doručak, koji je vrlo basic. Recimo, nema kajgane, voća ni ičeg slatkog izuzev turske nutelle. Umjesto salame poslužuju nešto što sliči na narezani mesni doručak dok je izbor sireva dosta dobar. Prvo jutro to me malo razočaralo, no stvar bi brzo pala u zaborav kad bih iz doručkovaonice, smještene u podrumu hotela, izašla u salon i sjela u jednu od fotelja.
Možda baš istu u kojoj je onih dana sjedio Hemingway?