VODA NA MARSU SAMO SKREĆE PAŽNJU S PRAVE ZAGONETKE Mars je mrtav, ali ova bi mjesta u Sunčevom sustavu mogla skrivati složeni život...

PASADENA - NASA je u ponedjeljak objavila vijest kako je sa sigurnošću ustvrdila postojanje tekuće vode na Marsu. Iako se radi o velikom i iznimno obećavajućem otkriću, istovremeno se radi i o distrakciji koja skreće pozornost s otkrića puno veće važnosti, koja se nalaze puno dalje u Sunčevom sustavu, piše Tech insider .

Postojanje tekuće vode na Marsu ukazuje na mogućnost da na tom planetu postoji neki jednostavni, jednostanični oblik života, na razini bakterija, no ta mogućnost i dalje je vrlo niska.

S druge strane, u Sunčevom se sustavu skrivaju dva planetarna topla oceana, koji bi mogli skrivati i puno veće i složenije oblike života, no trenutno se ne ulaže u njihovo istraživanje.

Radi se o ledenim satelitima dvaju najpoznatijih plinskih divova - Jupiterovom mjesecu Europi i Saturnovom mjesecu Enkeladu.

Oba mjeseca ispod ledenog pokrova skrivaju oceane koji se nalaze ispod cijele površine tih nebeskih tijela i ispunjava ih sve do krutih jezgri, stotinama kilometara dublje. Oba oceana grijana su iznutra, najvjerojatnije plimnim silama plinovitih divova oko kojih orbitiraju. Također je na oba mjeseca uočena pojava gejzira, koji dodano ukazuju da se radi o geološki živim planetima.

Mars je, znanstvenici vjeruju, geološki mrtav. Njegova željezna jezgra najvjerojatnije se ohladila i skrutila. Dok je bila vruća i tekuća, kao što je Zemljina jezgra i dan danas, njezina rotacija stvarala je magnetno polje oko Marsa, koje je štitilo površinu tog planeta od štetnog Sunčevog zračenja i njegovu atmosferu od razornog Sunčevog vjetra.

Kada je Mars ostao bez magnetnog polja, ostao je i bez većine atmosfere, pa tako i vode u atmosferi zarobljene u obliku vlage.

NASA-ino priopćenje o vodi na Marsu zapravo je tek najnovije u seriji sličnih priopćenja, koja su se razlikovala samo u tome koliko su jako znanstvenici sigurni da ima tekuće vode na crvenom planetu.

Da ima vode u krutom stanju - zarobljene u ledenim kapama - zna se već desetljećima, kao i za prisustvo vodene pare u tragovima atmosfere. Znali smo i da je na Marsu nekad bilo tekuće vode - u velikim količinama - no godinama se tragalo za dokazima o postojanju tekuće vode danas.

Prisustvo vode na Marsu bitno je jer je tekuća voda, prema svemu što sada znamo o biologiji, neophodna za postojanje života. Ipak, upitno je radi li se u ovom slučaju o vodi iz tla ili o vodi iz atmosfere. Za sada je vodeća teorija da se radi o vodi koju mineralne soli u Marsovom tlu upijaju iz atmosfere, što znači da su i dalje male šanse postojanja života, koji bi zahtijevao zalihe tekuće vode na površini ili unutar tla. Ipak, i dalje postoji mogućnost da se radi o podvodnim izvorima, premda je ta mogućnost za sada malo vjerojatna.

Europa i Enkelad, s druge strane, imaju sve preduvjete za složene biokemijske procese - trajno tekuću vodu u velikim količinama, tragove organskih molekula, te vrlo vjerojatno izvor energije za mikroorganizme u obliku podvodnih hidrotermalnih gejzira.

Takvi gejziri na morskom dnu Zemlje pružaju toplinu i kemikalije koje održavaju na životu cijele složene ekosustave, čiji su temelj termofilne bakterije.

S obzirom da oceani ispod Europe i Enkelada postoje neprekidno već milijunima godina, sasvim je moguće da se ispod ledenih površina Saturnovih i Jupiterovih mjeseca skrivaju i složeniji oblici života od bakterija.

Ipak, niti jedan niti drugi ocean za sada nisu prioritet istraživanja.

Američki Kongres ove je godine dodijelio 100 milijuna dolara za pripremu znanstvene misije na Europu . Iako se čini kao velik novčani iznos, radi se tek o trećini sredstava dodijeljenih za istraživanje Marsa.

Prave znanstvene misije do Europe ili Enkelada, misije koje bi poslale sondu ili čak podmornicu na površinu tih mjeseca, koštale bi milijarde dolara.

Prvi problem je udaljenost. Europa se nalazi oko 5,2 astronomske jedinice (AU) daleko od sunca. Enkelad čak 9,2 AU. Zemlja se nalazi točno 1 AU daleko od sunca. Mars se nalazi najviše 1,6 AU i na svojoj najbližoj točci manje je od 0,6 AU daleko od Zemlje.

Poslati bilo kakav teret na tako daleko putovanje predstavlja veliko ulaganje u skupe raketne motore i više stadija raketa. Samo mali djelić ukupne mase rakete može biti koristan teret, dakle robotska sonda. Za veću masu sonde cijena slanja na dalek put raste eksponencijalno.

Drugi je problem napajanje sondi. Solarni kolektori relativno su pouzdan izvor energije, pogotovo u međuplanetarnom svemiru gdje ne postoje oblaci, gdje u svakom trenutku mogu biti usmjereni ravno prema Suncu. No, što smo dalje od Zemlje to je Sunce manje na nebu, i manje njegove energije pada na solarne kolektore.

Dok sonda dođe do Marsa, energija koju hvataju solarni kolektori već je 2,56 puta manja nego što dobivaju na Zemlji. U blizini Jupitera, gdje se nalazi bliži od dva oceanska mjeseca, Sunce više ne pruža dovoljno energije niti za napajanje antene, a kamoli složenih znanstvenih instrumenata.

Prethodne sonde koje smo slali do plinskih divova - Voyager 1 i 2, Galileo i Cassini, kao i New Horizons koji je nedavno proletjeo pored Plutona - umjesto solarnih kolektora imali su radiotermalne generatore, koji proizvode električni napon uz pomoć radioaktivnog raspada plutonija-238. Isti izvor energije koristi i aktualni rover na Marsu, znanstveni laboratorij Curiosity.

No, plutonija-238 je sve manje. Proizvodnja je prestala pred kraj Hladnog rata i NASA je suočena s velikim problemima kod svakog pokušaja ponovnog pokretanja.

Unatoč cijeni i teškoćama, većina znanstvenika smatra kako su Europa i Enkelad iznimno bitni ciljevi za buduća istraživanja, no ta istraživanja ovise o spremnosti američke vlade i Europske unije za financiranje takvih ekspedicija.

No, čak i kada novac ne bi bio problem - realno, cijena misije na Jupiter vrijedi kao i proračun za 4-5 holivudskih ljetnih hitova - drugi je problem vrijeme.

Juno, sonda koja će u srpnju 2016. ući u orbitu oko Jupitera, na svoj je put krenula u kolovozu 2011. godine. Uz put koji će trajati ukupno pet godina, prošlo je cijelo desetljeće planiranja, priprema, dizajniranja i izrade sonde koja će u orbiti Jupitera provesti samo 15 mjeseci.

Ukoliko NASA na kraju pripremi i odluči provesti misiju na Europu, sondu u orbiti oko tog mjeseca teško je očekivati prije 2030. godine.

- Razumijemo koliko je posebna Europa. Vrijedi tog ulaganja. Vrijedi tog rizika, rekla je Louise Prockter, znanstvenica laboratorija za primjenjenu fiziku na Sveučilištu Johns Hopkins.

- Jedino se nadam da ćemo dobiti nešto od tamo dok sam još živa.