SASVIM OBIČNA ŽENA KOJA NIŠTA NE ZABORAVLJA 'Mnogi to nazivaju talentom, ali za mene je to teret. Svakoga dana kroz glavu mi prolazi cijeli moj život'

Zove se Jill Price (51), radi kao honorarna suradnica na televizijskim i filmskim scenarijima, a živi s roditeljima u Kaliforniji. Naizgled vrlo obična žena srednjih godina svojevrsni je medicinski fenomen.

Jill Price sjeća se svakog detalja svakog dana svoga života od svoje 14. godine i prva je osoba u svijetu kojoj je dijagnosticirana hipertimesija (od grčke riječi thymesis, što znači izvanredno sjećanje) ili HSAM (highly superior autobiographical memory). Uz slučaj Jill Price, o kojoj smo prvi put u Jutarnjem pisali prije osam godina, u svijetu je dokumentirano još šezdesetak primjera ljudi s ekstremnim autobiografskim pamćenjem, a o čemu je britanski Guardian prije nekoliko dana objavio zanimljiv esej.

Nevjerojatno pamćenje

Da Jill Price ima nevjerojatno autobiografsko pamćenje, njezini roditelji i prijatelji znaju od njezina djetinjstva. No, znanstvenici su za njezinu neobičnu sposobnost doznali prije oko 17 godina, točnije u lipnju 2000., kada je Jill Price poslala e-mail dr. Jamesu McGaughu (85), profesoru neurobiologije na Sveučilištu California.

“Mnogi to nazivaju talentom, ali za mene je to teret. Svakoga dana kroz glavu mi prolazi cijeli moj život i to me izluđuje”, napisala je Jill Price u mejlu dr. McGaughu, poznatom svjetskom znanstveniku koji je karijeru posvetio proučavanju pamćenja i učenja.

James McGaugh, koji se unatoč poznoj dobi još bavi znanošću, dobro se sjeća dana kad mu se javila Jill Price. Njezin mejl ga je toliko zaintrigirao da je odmah pozvao Jill na razgovor i testiranje. Tijekom testiranja Jill je trebalo samo 10 minuta kako bi se točno sjetila na koji je dan padao Uskrs u razdoblju od 1974. do 2000. godine, što je ona toga dana radila i što se dogodilo u svijetu.

McGaugh i njegovi suradnici Larry Cahill te Elizabeth Parker zatim su Jill postavljali pitanja iz knjige “Dan po dan u 20. stoljeću”, zbirci najvažnijih događaja popularne kulture u prošlom stoljeću. - Što se dogodilo 16. kolovoza 1977. - pitao je McGaugh.

- Elvis Presley je umro u svojoj kupaonici u Gracelandu. Bio je to utorak - rekla je Jill Price.

- Kad je umro Bing Crosby - pitali su znanstvenici.

- U petak, 14. listopada 1977., na igralištu za golf u Španjolskoj - spremno je odgovorila Jill Price. Točno je odgovorila na sva postavljena pitanja, osim, činilo se, jednog.

- Kad je počela iranska talačka kriza - pitao je McGaugh.

Nakon kratke pauze, Jill je odgovorila da se to dogodilo 4. studenoga 1979.

- Ne, pogriješili ste. To je bilo 5. studenoga - rekao je McGaugh.

No, Jill je ostala pri svome pa su naknadnom provjerom u drugim knjigama McGrath i njegovi suradnici otkrili da je Jill bila u pravu.

Tijekom pet godina istraživanja McGaugh i njegovi suradnici mnogo su puta razgovarali s Jill i podvrgnuli je nizu psiholoških, neuroloških i fizioloških testova kako bi razotkrili pozadinu neobične memorije te žene. Pokazalo se da njezina memorija nije fotografska. Primjerice, kad su joj nakon nekoliko sati razgovora znanstvenici rekli da zažmiri i opiše kako su odjeveni, ona se nije mogla sjetiti. Nadalje, pokazalo se da Jill ima prosječnu memoriju kad je riječ o pamćenju riječi, brojeva, činjenica i priča. Uostalom, u školi je bila prosječna učenica.

Naposljetku, McGaugh i njegovi suradnici objavili su u veljači 2006. u časopisu Neurocase znanstveni rad “A Case of Autobiographical Remembering” u kojem su opisali slučaj Jill Price ne navodeći njezin identitet nego kao pacijenticu A. J.

Senzacija

No, njezin je slučaj zainteresirao medije, ponajprije one u Kaliforniji, pa je tako 12. ožujka 2006. objavljen prvi novinski članak o hipertimesiji.

- Od toga dana moj život više nije pripadao samo meni - prisjetila se Jill Price dana kada je postala medijska senzacija. Iako je u početku davala intervjue ne otkrivajući svoj puni identitet, naposljetku je ipak posustala i 2008. objavila autobiografiju “The Woman Who Can’t Forget”.

Čim je priča o pacijentici A. J. objavljena, u ured dr. Jamesa McGaugha počela su stizati pisma i mejlovi ljudi koji su bili uvjereni da i oni imaju hipertimesiju ili znaju za nekoga tko ima takvo izvanredno pamćenje. Tada su kalifornijski znanstvenici doznali da Jill Price nije prvi slučaj hipertimesije opisan u znanstvenoj literaturi. Naime, 1871. godine u časopisu Journal of Speculative Philosophy opisan je neobičan slučaj tada 54-godišnjeg Daniela McCartneyja, slijepog muškarca, koji se mogao sjetiti svakoga dana svoga života počevši od dobi od devet godina.

Među desecima ljudi koji su ga kontaktirali, McGaugh je tijekom dvije godine dijagnosticirao još tri slučaja hipertimesije, i to kod radijskog voditelja Brada Williamsa, Ricka Barona, nezaposlenog čovjeka iz Clevelanda (umro je od raka prije pet godina) i stand up komičara Boba Petrella. Sva trojica su bila spremna uključiti se u istraživanje hipertimesije koju je McGaugh preimenovao u HSAM. - Hipertimesija je zvučala kao neka venerična bolest - kazao je McGaugh.

Idućih godina otkriveni su još neki slični slučajevi pa su 2012. godine neuroznanstvenici Aurora LePort i Craig Stark objavili studiju baziranu na 11 ispitanika s HSAM-om. Pokazalo se da između tih ljudi i osoba koje imaju prosječno pamćenje postoje neurofiziološke razlike u dijelovima mozga koji su povezani sa stvaranjem autobiografske memorije.

Referentne točke

Znanstvenici su spoznali da ispitanici sortiraju pamćenja kronološki ili prema kategorijama (primjerice, prisjećaju se svakog Božića godinama unatrag). Čini se da ta struktura zasnovana na datumima pomaže ljudima s hipertimesijom da organiziraju svoja uspomene, pri čemu datumi služe kao referentne točke. Zanimljivo, istraživanja pokazuju da su ljudi koji imaju prosječno pamćenje loši u vremenskom smještanju događaja kojih se prisjećaju: primjerice, nemaju osjećaj je li se nešto dogodilo prije dva tjedna ili dva mjeseca.

Nadalje, svih 11 ispitanika izjavilo je da uživaju u ponavljanju sjećanja u svojim mislima, pri čemu im je izazov pamtiti dane i događaje. Primjerice, kada Jill Price suši kosu fenom, kroz glavu joj prolaze sjećanja na svaki 4. listopada kojega se može sjetiti. Kad Bob Petrella zapne u prometu, odmah se priseti svih najboljih subota koje je imao u lipnju ili se pokušava sjetiti svakoga dana od 2002. godine.

Znanstvenici su primijetili da većina ispitanika pokazuje neki oblik opsesivnog ponašanja. Tako Jill Price od 10. godine svakodnevno vodi detaljan dnevnik o svojim aktivnostima služeći se skraćenicama i simbolima te pišući tako zgusnuto da je tekst nečitak svima osim njoj. Jill, nadalje, čuva sve plišane životinje koje je ikad dobila, a posjeduje i 2000 videosnimki te niz audiosnimki iz svoje prošlosti. Ona, također, čuva svaki TV program od 1989. godine.

Anksioznost

Kada se vraća iz trgovine, Bob Petrella koristi antibakterijske maramice kako bi očistio namirnice.

Znanstvenici su, također, otkrili kod Jill Price i Boba Petrelle specifične trenutke u životu koji su pokrenuli njihovu sposobnost da pamte događaje s izvanrednom jasnoćom. Kod Petrelle je to bio trenutak kad je imao sedam godina i uživao je igrajući se s prijateljem u dvorištu. Sljedećeg dana Petrella je pozvao prijatelja da se ponovno igraju, ali igrali su se samo nekoliko minuta prije nego što im je postalo dosadno. Petrella je tada shvatio da nikad ništa ne ostaje isto, te da je važno da zapamtiti stvari prije nego što se promijene. Kod Jill Price je okidač bilo traumatično sjećanje u dobi od osam godina kad su se njezini roditelji odlučili preseliti iz mjesta South Orange u New Jerseyju u Los Angeles.

Anksioznost, koja je kod nje nastupila zbog razdvajanja od sredine u kojoj je provela rano djetinjstvo, postala je moćna snaga u njezinu životu. Jill se tijekom života praktički nije razdavajala od roditelja, s kojima je živjela čak i tijekom svoga dvogodišnjeg braka. Iako je silno željela sretan brak i majčinstvo, tu želju nije uspjela ostvariti. Naime, nakon što se udala u 37. godini imala je spontani pobačaj, a suprug Jim iznenada je umro od moždanog udara.

Autobiografsko pamćenje

I Jill Price i Bob Petrella ističu kako se nadaju da proučavanje njihova izvanrednog autobiografskog pamćenja može pomoći istraživanjima čiji je cilj naći lijek za demenciju.

“Očekujem da će znanstvenici naći lijek za Alzheimerovu bolest. Rekla sam dr. McGaughu: ‘To je sada na redu, idi. Učini ono što moraš učiniti... Bez pritiska, ali jednostavno moraš pronaći lijek za Alzheimerovu bolest’”, rekla je Guardianu Jill Price.