Nakon nedavne afere oko potencijalno kancerogenog mlijeka ili, pak, nedeklariranog konjskog mesa, u središtu javne pozornosti ponovo se našao problem krivotvorene i otrovne hrane koji je, nažalost, sastavni dio ljudske povijesti, piše Slobodna Dalmacija.
Smrdljivo mlijeko krava koje su Amerikanci u XIX. stoljeću hranili otpadom i otrovni bomboni iz Londona, samo su neki od strašnih priča iz knjige “Prijevara: Tajna povijest krivotvorenja hrane” britanske povjesničarke hrane i novinarke dr. Beatrice D. Wilson koja, među ostalim, piše za “The Sunday Telegraph” i ”The New Yorker”.
Ova knjiga objavljena je 2008. i još uvijek nije dostupna hrvatskoj javnosti. Jedna od najstrašnijih priča iz ove knjige svakako je priča o mlijeku koje su nesavjesni proizvođači krivotvorili, i još uvijek ga krivotvore, na najodvratnije moguće načine.
Iz povijesne perspektive gledano najbezbolniji i najmanje opasan način krivotvorenja mlijeka bio je onaj iz Londona početkom XIX. stoljeća kada je u njega ulijevana voda. Da bi zamaskirali prijevaru, kao i činjenicu da je voda iz rijeke Temze već tada bila toliko zagađena da nije bila dobra za piće, pohlepni su trgovci u mlijeko dodavali brašno, mrkvin sok i žutu boju. Zato ne treba čuditi da u tadašnjem Londonu vrhnje često nije bilo napravljeno od mlijeka nego je riječ bila o bućkurišu od vode, mljevene riže, škroba i mljevenog palminog korijena.
Otprilike u isto doba, u New Yorku se odvijala smrdljiva mliječna prijevara povezana s političkom korupcijom. Naime, mlijeko je u ovu rastuću metropolu dovoženo vlakom s obližnjih farma u okrugu Orange, gdje je trinaest tisuća krava držano u gusto nabijenim štalama i, radi kapitalističke ekonomičnosti, hranjeno otpadom iz lokalne pivovare i destilerije alkohola. Takvo dobiveno mlijeko, koje je prodavano pod etiketom “Čisto domaće mlijeko”, bilo je toliko vodenasto da se od njega nisu mogli praviti ni sir ni maslac i jako je zaudaralo po alkoholu. Stoga su ga stanovnici New Yorka nazivali “poškropljena splačina”.
Kada je korumpirana gradska politička elita pod pritiskom javnosti ipak bila prisiljena provesti istragu, sve je uspješno zataškano jer je istražitelj s vlasnicima mljekare, destilerije i pivnice popio čašicu viskija i u izvješću napisao kako je “nakon opširne istrage utvrdio da je mlijeko dobro i pogodno za djecu”. Stanje se popravilo tek desetljećima kasnije kada je u gradu uveden oštriji sanitarni nadzor.
No, sve je ovo sitnica prema užasnom i opasnom krivotvorenju mlijeka koje je 2004. otkriveno u Kini. U zemlji koja teško uspijeva prehraniti brojno stanovništvo svojih gradova, krivotvorine hrane postale su ozbiljna industrija koja u svojih 140 tvornica od šećera, škroba i nešto malo proteina proizvodi jeftino i krivotvoreno dječje mlijeko opasno za zdravlje. Naime, djeci koja bi konzumirala ovo mlijeko počela bi rasti glava, dok bi tijelo zakržljalo, zbog čega je uslijedila smrt.
Slično mlijeku, u prošlosti kao i danas, problematično je i meso. Primjer toga je strava i užas mesne industrije u Americi krajem XIX. i početkom XX. stoljeća koju je razotkrio pisac Upton Sinclair u romanu “Džungla” u kojem je opisano kako su se pokvarenome mesu dodavale kemikalije boraks i glicerin da bi izgledalo svježije i bilo da bi ga se zatim upotrijebilo za izradu kobasica u kojima je bilo svih mogućih otpadaka, pa čak i mesa štakora.
No, najstrašnija je bila činjenica da je u mesnim prerađevinama bilo i mesa nesretnih radnika koji su upali u velike tvorničke kazane i koje se nitko nije potrudio spasiti.
Ova knjiga izazvala je toliki šok u javnosti da je tadašnji američki predsjednik Theodore Roosvelt naredio opširnu i objektivnu istragu koja je pokazala da su svi podaci koje je Sinclair iznio točni. Izuzetak je bilo stradavanje ljudi, koje se nije moglo dokazati jer se mesna industrija pobrinula da udovice nestalih doseljenika koji su činili većinu radne snage, otpremi u staru domovinu.
Vrlo slična je i priča o “kebab-mafiji” iz Njemačke koja je razotkrivena 2006. kada je kod jednog distributera pronađeno 120 tona trulog mesa koje je trebalo “reciklirati” kroz brojne balkanske pečenjarnice. O razmjeru zločina svjedoči činjenica da je razotkriveni distributer odmah počinio samoubojstvo.
No, krivotvorenje mesa danas se zbiva na sasvim zakonit i legitiman način kada se, u gusto nabijenim uzgajalištima, još uvijek živim pilićima ubrizgavaju arome i hormoni koje će njihovo meso učiniti ukusnijim i skratiti ciklus uzgoja sa oko četiri mjeseca na oko šest do osam tjedana. Rezultat svega je činjenica da današnja standardna industrijska piletina ima za trećinu više masti nego prije tri desetljeća, odnosno da piletina nije tako dijetalna kako to misle mnogi kupci.
Pokušaji Europske unije da svoje potrošače, kroz proizvode zaštićenog podrijetla, zaštiti od opasnog mesa nije uvijek uspješan. Primjer toga je zaštićena svinja s Korzike koja se uzgaja na slobodi oko dvije godine i koja se hrani lavandom, ružmarinom, kestenima i žirom i čije meso zbog toga ima duboku biljnu aromu.
No, to nije moglo spriječiti nesavjesne trgovce da jeftinu svinjetinu iz Kine pokušaju prefabricirati i prodavati kao “izvornu” korzikansku svinjetinu. Da bi se zaštitili od ove nelojalne konkurencije, Korzikanci su bili prisiljeni stvoriti rigorozan sustav u kojem svaka domaća svinja ima rodoslovlje koje dokazuje da je riječ o izvornom i zaštićenom proizvodu, a ne o krivotvorini.
Uz krivotvoreno mlijeko i pokvareno meso, u povijesti su se posebno opasnim pokazale kemijske intervencije na vinu. Još su stari Grci i Rimljani vinu dodavali grožđice, u prahu ili u gustom sirupu, kako bi ga ojačali, dali mu bolji okus i pridonijeli njegovu čuvanju. Osim toga dodavali su gips, glinu, ružino lišće i morsku vodu.
Gali su vinu dodavali timijan i ružmarin. No, Rimljani su otišli korak dalje, pa su u vino stoljećima dodavali oko 2,5 posto olova. Ako se s olovom pretjeralo, što se znalo dogoditi, dolazilo je do neplodnosti, koja je bila česta u elitnim rimskim obiteljima, do želučanih tegoba, sljepoće, paralize pa čak smrti. Slična praksa nastavljena je i kasnije kada su nesavjesni francuski proizvođači vina kvasinu “obogaćivali” olovom i prodavali kao vino. Ili su otpadni vinski mošt ispirali vodom, zatim takvom bućkurišu dodavali crvenu anilinsku boju za tekstil i prodavali ga kao vino, piše Slobodna Dalmacija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....