Približavamo se nepovratnoj točki preokreta, znanstvenici upozoravaju na crni scenarij: ‘Prijeti im izumiranje!‘

Zakiseljavanje oceana približava se kritičnom pragu, osobito u regijama na višim geografskim širinama te predstavlja sve veću prijetnju morskim ekosustavima, upozoravaju znanstvenici Potsdamskog instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena (PIK) u izvještaju Planetary Health Check (PHC) koji je predstavljen u ponedjeljak.

- Naša ažurirana dijagnoza pokazuje da vitalni organi Zemljinog sustava slabe. Ulazimo dublje u zone rizika koje ugrožavaju funkcije održavanja života, povećavajući vjerojatnost prelaska nepovratnih prijelomnih točaka – rekla je na online brifingu koautorica izvještaja dr. Levke Caesar, klimatologinja s Potsdamskog instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena Jedan od najhitnijih problema istaknutih u izvještaju je zakiseljavanje oceana, koje je prvenstveno potaknuto porastom razine ugljičnog dioksida u atmosferi zbog emisija fosilnih goriva. Ako se sadašnji trendovi nastave, znanstvenici predviđaju da bi zakiseljavanje oceana moglo premašiti sigurne granice u sljedećih nekoliko godina.

Zakiseljavanje oceana je pojava povećanja kiselosti (smanjenje pH) u oceanskoj vodi zbog apsorpcije atmosferskog ugljičnog dioksida. Riječ je o globalnom problemu, ali su učinci najizraženiji u Južnom i Arktičkom oceanu (Sjeverno ledeno more). - Arktički led se otapa, čime se bitno smanjuje albedo, odnosno refleksija dolaznog zračenja i povisuje temperatura mora, no također se i povećava površina kroz koju se ugljikov dioksid pohranjuje u more. Stoga je porast kiselosti mora u tom području višestruko veći nego u ekvatorijalnim i umjerenim geografskim širinama – objašnjava dr. Ivica Vilibić, oceanograf Instituta Ruđer Bošković (IRB).

- Otapanje ugljikovog dioksida u moru općenito nastaje zbog porasta njegove koncentracije u atmosferi, pa se dio pohranjuje pri površini mora i strujama transportira u dublje dijelove oceana. Problem nastaje činjenicom da je biljni i životinjski svijet, naročito neki, npr. koralji, odnosno organizmi koji u sebi imaju karbonatne spojeve, osjetljiv na promjene kiselosti mora, kao i na promjene temperature mora, i jednostavno u nekom trenutku ugiba, ako nema mogućnosti za migraciju ili nekakve mehanizme prilagodbe. Zapravo, ako gledamo povijest Zemlje, najveće izumiranje vrsta se vjerojatno dogodilo upravo zbog naglih i ekstremnih promjena u kiselosti oceana i atmosfere, primjerice tzv. Veliko izumiranje prije više od 252 milijuna godina – pojasnio je dr. Vilibić.

Oceanograf Ivica Vilbić

Tom Dubravec/Cropix/Cropix

Izvještaj Planetary Health Check temelji se na dugogodišnjim istraživanjima o klimatskim točkama preokreta (tipping points), kritičnim pragovima čijim prelaskom dolazi do velikih, ubrzanih i često nepovratnih promjena u klimatskom sustavu. Znanstvenici su 2008. godine definirali devet klimatskih prekretnica, no 2022. godine su taj broj „tipping points” povećali na 16.

Pritom studije pokazuju da se približavamo pet ili šest klimatskih točaka preokreta uključujući: nestanak ledenog pokrova Grenlanda, nestanak ledenog pokrova zapadne Antarktike, slabljenje i eventualni nestanak duboke oceanske cirkulacije najsjevernijeg dijela Atlantika, umiranje koraljnih grebena - posebice u tropima, naglo topljenje permafrosta u sjevernim krajevima kao što su Sibir i Aljaska te nagli gubitak leda Barentsovog mora. To približavanje točkama preokreta rezultat je ubrzanog globalnog prizemnog zagrijavanja koje sada iznosi preko 1,2 Celzijeva stupanj u odnosu na početak industrijske revolucije.

Dr. David Armstrong McKay sa Sveučilišta u Exeteru i prvi autor prije dvije godine rekao je za BBC da se određena destabilizacija koja prethodi slomu klimatskog sustava već počinje primjećivati u polarnim krajevima. Zbog klimatskih promjena Grenland i Antarktika trenutačno gube led šest puta brže nego prije 30 godina, a grenlandski ledeni pokrivač kontinuirano se smanjuje posljednjih 25 godina. Promjene bi imale značajne, dugoročne učinke na život na Zemlji. Kolaps grenlandskog i zapadnog antarktičkog ledenog pokrova, na primjer, doveo bi do neumoljivog porasta razine mora mjerenog u metrima tijekom idućih stoljeća. Otapanje permafrosta oslobodilo bi goleme količine ugljikovog dioksida ometajući napore da se ograniči zagrijavanje. Zaustavljanje, pak, oceanske cirkulacije u sjevernom Atlantiku (AMOC) moglo bi utjecati na globalne temperature i dovesti do naglog zahladnjenja u velikom dijelu Europe.