Po prvi puta snimljeni morski psi koji svijetle u mraku: Veliki su i sporo klize u morskoj tami, a onda napadaju plijen

Morski pas mrkalj (Dalatias licha) poznat je još od 18. stoljeća, no tek su ih u siječnju 2020. znanstvenici prvi put vidjeli kako svijetle u mraku. Oni nisu jedini bioluminiscentni morski psi - otprilike jedna od 10 vrsta ima tu sposobnost - ali s obzirom da mogu narasti do 1,8 metara, mrkalji su daleko najveći svjetleći morski psi, piše Guardian.

Jérôme Mallefet, biolog s Catholique Université de Louvain u Belgiji, godinama se nadao da će vidjeti svjetlećeg morskog psa. ‘To je bila jedna od mojih velikih želja, vidjeti tog velikog morskog psa kako sjaji‘, kaže.

Studije iz 1980-ih sugerirale su da te životinje u svojoj tamnoj koži imaju organe koji emitiraju svjetlost, ali nitko ih nikad nije vidio žive i osvijetljene.

Mallefetov san se ostvario 1500 km istočno od Novog Zelanda, na istraživačkom brodu za pronalaženje vrsta koje nastanjuju mračne dubine, oko 800 metara pod morem. U prethodnim istraživanjima tog područja redovito su pronalaženi morski psi mrkalji, ali Mallefet je bio prva osoba koja ih je uspjela pažljivo prebaciti u zamračenu prostoriju. Uz prigušena svjetla, vidio je da živi morski pas u mraku svijetli zeleno-plavim sjajem.

Manje vrste dubokomorskih pasa koriste svoja svjetla za preživljavanje i međusobnu komunikaciju. Neki imaju bodlje na leđima koje su osvijetljene poput svjetlosnih mačeva, upozoravajući uljeze da ih ostave na miru. Neki mužjaci osvjetljavaju svoje reproduktivne organe, a taj trik vjerojatno pomaže u privlačenju partnerica. Mnogi od morskih pasa imaju svjetleće trbuhe koji im pomažu sakriti svoje siluete od grabežljivaca koji vrebaju ispod njih u dubinama, stapajući se s plavim svjetlom s površine.

Ali morski psi mrkalji toliko su veliki da se ne moraju brinuti o skrivanju od drugih grabežljivaca.

Mallefet vjeruje da njihova svjetleća donja strana može osvijetliti morsko dno kako bi im pomogla u lovu, dok im u isto vrijeme omogućuje da se prikradu plijenu, a da ih nitko ne vidi.

To bi također objasnilo kako to da su kod mrkalja u trbuhu pronađeni morski psi koji plivaju mnogo brže. Mrkalji su među najsporijim morskim psima; pri njihovoj normalnoj brzini plivanja, trebalo bi im više od 10 minuta da prijeđu 100 metara. Ovi veliki, spori morski psi vjerojatno klize u morskoj tami i iznenada napadaju plijen koji počiva na dnu. ‘Baš kao mačka koja skače na miša‘, kaže Mallefet.

Da bi proizveli svjetlost, morski psi imaju sićušne strukture koje se nazivaju fotofori razasute po koži. U sredini svake fotofore nalaze se stanice koje emitiraju svjetlost, a leća na vrhu usmjerava svjetlost prema van. Bioluminiscenciju u morskih pasa kontroliraju hormoni.

‘Oni koriste najmanje dva ili tri hormona kako bi pokrenuli ili smanjili emitiranje svjetlosti‘, kaže Mallefet. ‘To je spor proces, a morski psi mogu svijetliti sat ili dva. ‘Jednom kad se upale, ne mogu se brzo ugasiti.‘

Jedan aspekt bioluminiscencije morskog psa koji ostaje zagonetan, jest kako točno proizvode svjetlost. Mnoge svjetleće životinje u svojim tijelima imaju simbiotske bakterije koje djeluju kao svjetleći partneri, ali nijedna takva nije pronađena kod morskih pasa. Druga svjetleća stvorenja proizvode kemikalije koje, pak, provode svjetlosne reakcije.

‘Još je uvijek misterij kako se to događa kod mrkalja‘, kaže Mallefet.