Mark Z. Jacobson, profesor građevinarstva i okoliša na prestižnom Sveučilištu Stanford, u prosincu 2015. godine objavio je u časopisu Proccedings of the National Academy of Sciences (PNAS) studiju koja je pokazala da bi se do 2050. godine sve energetske potrebe u 50 američkih saveznih država mogle zadovoljiti iz obnovljivih izvora, vode, vjetra i Sunca. Studija je izazvala veliku pozornost u američkoj javnosti te su je neke savezne države uzele kao platformu za svoje energetske strategije. Nadalje, u ožujku ove godine senator Bernie Sanders, poznatiji kao protukandidat Hillary Clinton za demokratskog predsjedničkog kandidata na prošlim američkim izborima, Jacobsonovu je studiju preuzeo kao polazište za zakon o 100 posto čistoj energiji.
No, u lipnju ove godine PNAS je objavio rad interdisciplinarnog tima od 20-ak znanstvenika predvođenih matematičarem Christopherom Clackom koji su kritizirali Jackobsonovu studiju i doveli u pitanje njezinu metodologiju. Clackov je tim, među ostalim, zaključio da je Jackobson precijenio maksimalni učinak hidroenergetskih postrojenja kao i nacionalne kapacitete skladištenja energije iz obnovljivih izvora.
Pravna bitka
No, u jesen ove godine Mark Jacobson krenuo je u pravnu bitku te podigao tužbu za klevetu protiv američke Nacionalne akademije znanosti (NAS), izdavača časopisa PNAS te Christophera Clacka, ali ne i ostalih suradnika na radu. Jacobson traži i deset milijuna dolara odštete od Akademije jer smatra da mu je objavom Clackova rada u PNAS-u grubo narušena reputacija. No, ovaj je slučaj izazvao veliku raspravu u američkoj akademskoj zajednici.
- Različitost inženjerskih modela koji stvaraju osnovu za dugotrajne energetske projekcije trebalo bi slaviti, a ne parničiti oko toga. Stavljanje ovog spora na sud, bez obzira na ishod, korak je prema devalvaciji rasprave temeljnih inženjerskih pretpostavki - izjavio je za Nature Daniel Schwartz, direktor Instituta za čistu energiju Sveučilišta Washington u Seattleu.
- Rasprave poput ove najviše štete znanstvenoj zajednici koja je već predmet parnica klimatskih skeptika - rekao je David Adelman.
Pobijedio skeptike
Uistinu, u SAD-u nisu rijetke parnice između znanstvenika i klimatskih skeptika. Najpoznatija se veže uz klimatologa prof. Michaela Manna s Državnog sveučilišta Pennsylvania i jednog od glavnih aktera afere Climategate. Ta je afera buknula 2009. godine kada je u javnost prodrlo više od 1000 e-mailova koje su britanski znanstvenici sa Sveučilišta East Anglia razmjenjivali s Mannom. Neke od hakiranih poruka ili njihove dijelove klimatski skeptici u javnosti su predstavili kao ključni dokaz da se manipuliralo s podacima i da znanstvenici nemaju dokaze o globalnom zagrijavanju, pogotovo da je ono prouzročeno ljudskom djelatnošću.
Michael Mann našao se na meti napada klimatskih skeptika predvođenih National Competititive Institute i National Review koji su ga optužili za znanstveno nepoštenje te usporedili s osuđenim zlostavljačem djece. No, Michael Mann izašao je iz tog “rata” kao pobjednik: ne samo da je opovrgnuo insinuacije o znanstvenom nepoštenju nego je dobio i sudsku parnicu protiv klimatskih skeptika.
Ipak, analitičari kažu da je Jacobsonov slučaj različit jer se u razvijenim akademskim zajednicama rijetko događa da jedan znanstvenik tuži drugoga zbog kritika i osporavanja rezultata rada. Alan Townsend, direktor Instituta za arktička i alpska istraživanja Sveučilišta Colorado u Boulderu, smatra da je Clarkova skupina u svom radu koristila teške riječi, ali da to nije bilo izvan granica znanstvene komunikacije.
- Kritike vas mogu teško pogoditi, mogu vas natjerati da pobjesnite, pogotovo ako ste uvjereni da su vaši kritičari nisu u pravu. Ali dokažite tijekom znanstvenog postupka da su pogriješili. Ili se povucite korak natrag i iskreno razmotrite jesu li to zaslužili - izjavio je Alan Townsend.
Slučaj su komentirali i hrvatski znanstvenici.
- Ni u kojem slučaju nisam za to da sudovi ispituju istinitost ili neistinitost znanstvenih istraživanja jer se na taj način derogira jedan od temeljnih principa znanosti, a to je sloboda istraživačkog rada. Naravno, vrlo je moguće, a često se i događa da ‘znanstvenici’ svoje interese uspiju progurati i u vrhunske časopise. No, to bi se trebalo rješavati u okviru znanstvene zajednice, kroz sam časopis, druge časopise ili tijela koja ispituju znanstvenu čestitost. Ako vrhunski časopis nema razvijene mehanizme i procedure za takve situacije, kada postoje proturječna istraživanja, onda to nije vrhunski časopis, bez obzira na impakt faktor ili sličnu reputaciju - rekao je dr. Ivica Vilibić, klimatolog s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu te predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (OEZV O).
- Baš danas sam čuo jednu priču iz paleoklimatologije, gdje dvoje kolega nisu međusobno komunicirali godinama jer su imali različite modele za
isti događaj, a riječ je o krateru Chicxulub koji je nastao udarom asteroida prije 65 milijuna godina kad su nestali dinosauri. U konačnici, znanstvenici su ipak ljudi - istaknuo je Vilibić.
Slično misli i prof. Ivica Puljak sa Sveučilišta u Splitu.
- Ozbiljne znanstvene rasprave i kritike ugrađene su u same temelje znanosti, a rekao bih i u same temelje modernog društva.
Znanost počiva upravo na modelu argumentiranih kritika i rasprava te pokušaja opovrgavanja teorija i ideja. Mi kažemo da prava znanstvena teorija ili ideja mora imati mogućnost biti opovrgnuta i to na sljedeći način: mora imati takva predviđanja, koja, ako se ne dokažu eksperimentom, ukazuju na to da teorija ili ideja nije ispravna. U suprotnom teoriju koja nema predikcije koje je mogu oboriti ne smatramo pravom znanstvenom teorijom - istaknuo je Ivica Puljak te kao primjer naveo poznatu Teoriju struna.
Puno predikcija
- Ta teorija ima tako veliki broj raznih predikcija i može se prilagoditi ako se neka od njih pokaže neispunjenom, da je praktički ne možemo oboriti. Stoga je smatramo teorijskim modelom u začetku svog razvoja, a ne pravom znanstvenom teorijom. Meni je teško zamislivo da bi se znanstvene rasprave rješavale na sudovima.
Naravno, nitko ne može uskratiti pravo bilo kome da tuži nekog drugog, ali mislim da bi znanstvenici trebali svoje rasprave ograničiti na znanstvene časopise te argumentirati svoje stavove čvrstim dokazima utemeljenim na podacima - naglasio je Puljak.
- Časopisi koji provode recenzije članaka vode računa o svojoj reputaciji te najkvalitetniji među njima ulažu jako puno napora da ozbiljno procijene je li neki članak dovoljno dobar da bude publiciran u njihovom časopisu. Zato i imamo više i manje kvalitetne časopise, a kvaliteta je sigurno povezana s ozbiljnošću procesa recenzije. Ako bismo naše rasprave o znanstvenim idejama i teorijama prebacili na sudove, bojim se da bi to nagrizlo same temelje znanstvenog procesa te bi imalo jako negativne posljedice na razvoj cijelog modernog društva. Zato se nadam da je ovo ipak izoliran slučaj, a potajno se nadam i da će sud odlučiti, naravno ako je to moguće, da ja cijela tužba usmjerena na krivu adresu, kako bi u budućnosti obeshrabrio slične slučajeve - zaključio je Ivica Puljak.