Pas je čovjekov najbolji prijatelj, ali laboratorijski miš zasigurno je naš najveći saveznik u borbi protiv bolesti. Iako se miševi se koriste u biomedicinskim istraživanjima od 17. stoljeća, kada ih je William Harvey koristio za svoje studije o reprodukciji i cirkulaciji krvi, danas nijedan ozbiljan znanstveni laboratorij ne može funkcionirati bez tzv. knockout miševa, iz kojih je uklonjen određeni gen od interesa kako bi se precizno definiralo što taj gen radi. Knockout i srodne tehnike dovele su do stvaranja mišjih modela ljudskih oboljenja uključujući kardiovaskularne bolesti, Alzheimerovu bolest, cističnu fibrozu i tumore. Prvog knockout miša kreirali su 1989. godine Mario Capecchi, Martin Evans i Oliver Smithies, koji su za to dobili Nobelovu nagradu za medicinu 2007. godine. - Omogućio nam je da točno definiramo što gen radi u životu organizma - istaknuo je u razgovoru za Nature Mario Capecchi, profesor emeritus sa Sveučilišta Utah.
Gestapo odvodi majku u Dahau
Podsjećanje na prvog knockout miša stvorenog prije 35 godina, prilika je da ispričam izvanrednu i nadasve inspirativnu životnu priču o Mariju Capecchiju koji je kao dječak bio beskućnik, kradljivac i član dječje ulične bande.
Mario Capecchi rođen je 1937. godine u Veroni kao plod burne ljubavi buntovne američke pjesnikinje i ljevičarske aktivistica Lucy Ramberg i talijanskog vojnog pilota Luciana Capecchija. Lucy Ramberg bila je kći bogate američke slikarice Lucy Dodd Ramberg i poznatoga njemačkog arheologa Waltera Ramberga. Njezina veza s Lucianom Capecchijem nije potrajala, a dvije godine nakon Marijeva rođenja, njegov je otac nestao tijekom jedne vojne operacije u Sjevernoj Africi. Prekretnica u Marijevom životu dogodila se 1941. godine kad je njegova mama kao ljevičarska aktivistica odvedena u koncentracijski logor Dachau. - Kad sam bio vrlo mali, moja je mama prodala mnogo svoje imovine i dala gotovo sav svoj novac obitelji na selu koju je poznavala jer je bila svjesna da će je prije ili kasnije pokupiti Gestapo. U proljeće 1941. godine Gestapo je uhapsio moju mamu pa sam otišao živjeti s tom obitelji na selu. Sjećam se da sam promatrao što rade žene na farmi i pomagao im – prisjetio se Capecchi u prošlogodišnjem intervju za Thought Economics.
No, nakon godinu dana obitelj je potrošila sav novac, a dječaka, koji još nije bio napunio pet godina, istjerala iz kuće.
- S četiri i pol godine počeo sam živjeti na ulicama Bolzana: nitko mi nije mogao dati hranu, pa sam morao krasti. Sjećam se kako sam, lutajući cestama između Bolzana i Verone, susreo jednu bandu dječaka koji su, također, bili prepušteni sami sebi. Lutali smo u potrazi za hranom, a da bismo preživjeli, bili smo prisiljeni krasti po seljačkim kućama, ali i u trgovinama gradova kroz koje smo prolazili na svom putu prema jugu. Tražili su nas, a mi smo se skrivali u praznim bačvama i štalama. Nisam imao djetinjstvo, nisam se igrao, svaki dan je bio preživljavanje. Uvijek sam se selio na drugo mjesto na tjednoj ili mjesečnoj bazi – ispričao je Capecchi. Jednom prilikom završio je u sirotištu. - To je bilo gore nego biti na ulici. Imali su malo ili nimalo hrane. Ustajali komad kruha toliko tvrd da ga niste mogli slomiti zubima, zdjela tople vode u kojoj je bila cikorija. Često su ljudi koji su vodili sirotište mazohistički tukli djecu kako bi održali disciplinu. Nije bilo načina da se preživi u sirotištu. Jedini izlaz bio je bijeg pa sam pobjegao... Bio sam itekako svjestan rata. Sjećam se da bi bacali te podmukle bombe, dizajnirane da izgledaju kao igračke, tako da bi ih djeca podigla i odmah bi im raznijele ruke – rekao je Capecchi.
Dječak u bolnici
U svibnju 1945. godine američki su vojnici oslobodili zatočenike iz logora Dachau među kojima je bila i Marijeva mama Lucy. Iako na rubu fizičkih snaga i psihički slomljena, Lucy se uputila u Rim kako bi našla sina. Više od godinu dana tragala je za Marijem i našla ga je u jesen 1946. godine u bolnici u gradu Reggio Emilia gdje je mjesecima ležao iznuren od tifusa i gladi. - U početku je nisam mogao prepoznati, prošlo je pet godina, i oboje smo se promijenili. Imao sam tifus kao i sva djeca na madracima oko mene. Svi smo bili goli, uzeli su nam odjeću kako ne bismo pobjegli – prisjetio se Capecchi.
Tri tjedna kasnije majka i sin otputovali su u Philadelphiju gdje je živio Lucyn brat Edward Ramberg, fizičar koji je predavao na Princetonu. Lucy Ramberg nikad se nije oporavila od trauma iz Dahaua, pa su o dječaku brigu uglavnom vodili ujak i njegova žena Sarah. - Mama se nikada psihički nije oporavila od boravka u koncentracijskom logoru, pa su o meni brinuli ujak i ujna.Primili su me kao malu ‘životinju’ bez društvenog odgoja i pretvorili me u ljudsko biće. Prošlo je mnogo godina prije nego što sam mogao govoriti o svom djetinjstvu i ranim godinama. No, moja mama nikad nije pričala o svojim iskustvima iz Dachaua i nikad nisam saznao što je sve prošla – rekao je Capecchi. Iako mu se nije bilo lako socijalizirati u Americi, Mario Capecchi vješto se služio svojom "uličnom inteligencijom" te je ubrzo postao lider u svome razredu. Uvijek je branio slabiju djecu od zlostavljača. Nije bio posebno ozbiljan učenik, ali je zato volio sport, posebice nogomet i bejzbol. Diplomirao je kemiju i fiziku na koledžu Antioch u Ohiju, a doktorirao biofiziku na Harvardu gdje je radio u laboratoriju nobelovca Jamesa Watsona. No, 1973. godine napustio je Harvard jer mu nije pružao dovoljno intelektualne slobode te prešao na Sveučilište Utah u Salt Lake Cityju. Tamo je 1980-ih počeo baviti se genetskim manipulacijama na miševima što mu je donijelo Nobelovu nagradu 2007. godine.
Pronađena polusestra
Tada je njegova neobična životna priča dobila novi nastavak jer se Capecchiju iz austrijskog grada Villacha javila stanovita Marlene Bonelli, za koju se ispostavilo da je njegova izgubljena polusestra. Naime, nakon odlaska u rat Marijeva oca Luciana, Lucy Ramberg imala je vezu s jednim Brazilcem njemačkog porijekla. U vezi je 1939. godine rođena djevojčica Marlene, a nekoliko mjesecu kasnije Lucy je u strahu od uhićenja djevojčicu povjerila prijateljima Maxu Bonelliju i Luise Linder koji su je usvojili. Marlene je nakon 30 godina srela svog biološkog oca, a za majku je mislila da je skončala u logoru Dahau. Bila je uvjerena i da je njezin polubrat Mario mrtav sve dok na vijestima nije čula da je dobio Nobelovu nagradu. Javila se redakciji dnevnih novina Dolomiten, koje na njemačkom izlaze u Bolzanu, i ispričala priču. Novinari su zatim u Bolzanu organizirali susret nobelovca i njegove polusestre koju ne samo da nikad nije vidio nego nije ni znao da postoji.
- Vidjevši njene slike znao sam da je moja sestra. Bila je ista moja majka koja je umrla 1987. godine – rekao je Capecchi tada novinarima.
Iako na pragu 87. rođendana, Mario Capecchi i dalje je aktivan istraživač te objavljuje znanstvene radove. - U djetinjstvu nikad nisam imao etičku dilemu oko onoga što se događalo, radilo se o čistom preživljavanju. Djeca koja su preživjela bila su ona koja su bila dovoljno pametna da stalno dobivaju obrok, uglavnom bi jela voće, povrće i jaja. Morao sam naučiti biti strpljiv, proučavati ljude... gledati ih... Gledate njihove obrasce pokreta... i onda shvatite kako nabaviti svoj sljedeći obrok. Jednom sam ukrao prekrasne kruške. Hodao sam s njima ulicom, trgovac je trčao za mnom i vikao: ‘Ukrao si mi kruške!’ Pogledao sam ga i rekao: ‘To je nemoguće! Da sam ti ukrao ove kruške… nikad me ne bi vidio!’ - prisjetio se Mario Capecchi. O njegovom čudsenom životu 2022. godine snimljen je film "Hill of Vision" redatelja Roberta Faenze.