Hoće li hrvatski znanstveni instituti napokon postati mjesto uspjeha i inovacija?

U Ministarstvu znanosti i obrazovanja u idućih nekoliko tjedana trebali bi biti potpisani programski ugovori sa 25 hrvatskih javnih znanstvenih instituta. Tako će zaživjeti dugo najavljivano programsko financiranje koje će nekim institutima idućih godina omogućiti da naprave značajne iskorake u znanstvenim istraživanjima dok bi se neki od instituta mogli suočiti s gašenjem svojih aktivnosti.

- Programsko financiranje je novi način financiranja koji zamjenjuje dosadašnju alokaciju sredstava na povijesnoj osnovi i manji dio na osnovi rezultata. Novi način financiranja temeljen je isključivo na rezultatima, i to kroz tri komponente: temeljno financiranje, koje ovisi o broju objavljenih članaka, financiranje na osnovi izvrsnosti, koje ovisi o projektnoj uspješnosti, broju objavljenih vrhunskih članaka i suradnji s gospodarstvom, i financiranje za specifične ciljeve instituta koji se dogovaraju s Ministarstvom - rekao nam je Tome Antičić, državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja (MZO).

Bizarni načini funkcioniranja

Od 25 javnih znanstvenih instituta, njih 14 je na području društvenih i humanističkih znanosti, a samo desetak u području prirodnih i biotehničkih znanosti, dok na području tehničkih znanosti nema nijednog instituta. U tih 25 instituta zaposleno je oko 2000 ljudi, od čega 950 znanstvenika na znanstvenim radnim mjestima. Za njihovo je financiranje prošle godine MZO izdvojio 386 milijuna, od čega 346 milijuna kuna za plaće. Još 165 milijuna kuna u institute je 2018. godine došlo putem projekata Hrvatske zaklade za znanost, glavnog europskog istraživačkog programa Obzor 2020 i suradnje s gospodarstvom.

- Kao rezultat novog sustava financiranja, pojedini će instituti ove godine dobiti puno veća sredstva nego prijašnjih godina, zbog svojih izvrsnih znanstvenih rezultata. Najveće postotno povećanje tako će dobiti Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, koji će radi izvrsnih znanstvenih rezultata 2018. godine imati čak 70 posto više sredstava nego prije. Neki instituti imaju slabije znanstvene rezultate, zbog čega će dobiti i do 20 posto manje sredstva nego prije - s tim da je 20-postotno smanjenje efektivna donja granica snižavanja financiranja. Bez te granice neki bi instituti dobili samo 40 posto sredstava od iznosa u odnosu na prijašnje godine.

Ovakva vrsta financiranja u skladu je s najboljom praksom na Zapadu i sigurno će poticati izvrsnost u znanosti i suradnju s gospodarstvom. Dugoročni plan je da se u programsko financiranje uključe i plaće, što će unijeti dodatnu fleksibilnost u radu instituta i omogućiti velike pozitivne iskorake za najambicioznije među njima - pojasnio je Antičić.

Javni znanstveni instituti (JZI) posebnost su ovoga dijela Europe. Naime, u mnogim europskim zemalja znanstveni su instituti dio sveučilišta kao njihovi centri izvrsnosti. Javno financirani znanstveni instituti u načelu su osnovani kako bi se njihovi znanstvenici, slobodni od nastavnog opterećenja uobičajenog na hrvatskim visokim učilištima, u potpunosti mogli posvetiti stvaranju visokokvalitetne znantvene produkcije koja bi bila prepoznata u europskom i svjetskom znanstvenom prostoru. No, čini se da naši instituti uglavnom ne ispunjavaju takvu ulogu jer su međunarodni evaluatori došli do zaključka kako je njihova znanstvena produkcija, uz rijetke iznimke, nedostatna za veću prepoznatljivost u međunarodnom kontekstu.

Tijekom proteklih deset godina mediji su u nekoliko navrata svjedočili i o bizarnom načinu funkcioniranja nekih instituta. Primjerice, u Jutarnjem listu smo u proljeće 2011. godine objavili reportažu iz jednog instituta na području humanističkih znanosti čiji istraživači danima nisu dolazili na posao, ali je za njih postojala evidencija kao da su svaki dan uredno na poslu. Svjestan problema oko naših javnih znanstvenih instituta, ali i naših, najvećim dijelom neintegriranih sveučilišta, te 2011. godine HDZ-ov ministar znanosti Radovan Fuchs planirao je reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja na temelju tri zakona (tzv. Fuchsovi zakoni), no ta je reforma “zaustavljena”.

­- U vrijeme dok sam ja obnašao dužnost ministra, nakon što smo proučili nekoliko modela uspješnih reformi u više zemalja, poglavito EU, proveli smo analizu sustava i pristupili izradi novih zakonskih rješenja koja su trebala biti preduvjet da bi se promjene u sustavu javnih znanstvenih instituta, ali i visokog školstva mogle početi provoditi - prisjetio se Fuchs, ministar znanosti u Vladi Jadranke Kosor.

Nedovoljna politička podrška

- Do toga nije došlo u prvom redu zbog nedovoljne političke podrške u donošenju novih zakona. Neki od gorljivih protivnika donošenja tih zakona iz akademskih krugova nakon nekoliko su godina izjavljivali da je šteta što to tada nije napravljeno. Zbog tog nedonošenja zakona jednostavno nisu postojale zakonske pretpostavke za kvalitetnim promjenama, pa do njih do danas nije niti došlo. Kao što se vidi, tema restrukturiranja javnih znanstvenih instituta, odnosno potreba za promjenama u području znanosti i visokog obrazovanja kontinuirano je predmet rasprava, ali u tom dijelu više-manje nije došlo do nekih značajnih promjena - dodao je Fuchs.

Nakon što je Vladu Jadranke Kosor krajem 2011. godine zamijenila Vlada Zorana Milanovića, u resoru znanosti i visokog obrazovanja nije se odustalo od restruktiranja znanstvenih instituta.

- U mandatu ministra Jovanovića pokrenuta je strukturirana međunarodna evaluacija naših javnih znanstvenih instituta koja je trebala rezultirati njihovim restrukturiranjem. Ta je međunarodna evaluacija zatim provedena i zaključena u mandatu ministra Mornara. Uvažavajući heterogenost situacije u raznim javnim znanstvenim institutima te jasno evidentirajući veličinu, značaj i visoku razinu rezultata Instituta Ruđer Bošković, evaluacija je jasno pokazala da pojedini instituti ne ispunjavaju svoju temeljnu društvenu ulogu definiranu njihovim osnivačkim aktima te strateškim dokumentima RH i samih instituta.

Kod mnogih instituta su evidentirani i deficiti u učinkovitom korištenju ljudskih i materijalnih resursa, niska razina znanstvenog rada, niska razina internacionalizacije rada i privlačenja sredstava iz europskih i drugih kompetitivnih fondova te, ovisno o području djelovanja instituta, i niska razina društvenog i/ili gospodarskog utjecaja - prisjetio se Saša Zelenika, zamjenik ministra znanosti tijekom mandata Željka Jovanovića (2011. - 2014.)

Zelenika smatra da su loši rezultati međunarodne evaluacije hrvatskih instituta malo koga iznenadili jer su slični rezultati dobiveni i redovitim postupcima reakreditacije instituta koje provodi Agencija za znanost i visoko obrazovanje (AZVO).

- Preporuke međunarodnih eksperata su stoga išle u smjeru potrebe međusobnog spajanja nekih instituta s ciljem postizanja sinergijskih učinaka i učinkovitijeg korištenja postojećih resursa, odnosno pripajanja pojedinih instituta srodnim visokim učilištima, čime bi se resursi i znanja prisutni na javnim znanstvenim institutima mogli učinkovitije koristiti i u obrazovanju naših studenata. Kako to često biva, rezultati evaluacije su završili u ladicama nekoga od državnih dužnosnika tadašnje postave Ministarstva, gdje od tada, u nedostatku političke volje praktički svih političkih postavki u posljednjih pet godina, skupljaju prašinu - istaknuo je Zelenika.

Unatoč neuspjelim pokušajima proteklih saziva MZO-a, tim ministrice Blaženke Divjak odlučan je u namjeri da restrukturira javne znanstvene instutute.

- Za malu zemlju kao što je Hrvatska, i za mali znanstveni utjecaj koji ona ima, 25 instituta definitivno se čini kao prevelik broj. Brojni instituti imaju jako mali broj znanstvenika i bave se sličnom tematikom. Konsolidacija instituta u takvom slučaju itekako ima smisla i Ministarstvo radi toga planira napraviti poteze u tom smjeru. Kao osnova za spajanje instituta može se koristiti međunarodna evaluacija. Na žalost, na evaluaciju koja je bila napravljena nije se pravodobno reagiralo jer je krajnji rok bio prije više od tri godine, tako da nismo imali zakonsku osnovu za izdavanje dopusnica. Zbog toga MZO u suradnji s AZVO-om pokreće novi proces međunarodne evaluacije. Uz to, osnova nekih odluka bit će i rezultati programskog financiranja. Dakako, svaka odluka donijet će se u suradnji s institutima - naglasio je Antičić.

Svake godine nakon objava relevantnih svjetskih rang-lista, na kojima naša sveučilišta ne stoje dobro, u dijelu akademske zajednice čuju se ideje o potrebi spajanja instituta sa sveučilištima. Tada se ističe primjer Sveučilišta u Beogradu, koje je nakon pripajanja znanstvenih instituta znatno odskočilo na rang-listama. No, naši su sugovornici jako neskloni takvoj ideji u sadašnjim okolnostima.

- Međunarodni evaluatori najviše razine stručnosti smatraju da bi se veći broj javnih znanstvenih instituta trebao međusobno spojiti i/ili pripojiti visokoškolskih ustanovama. S obzirom, pak, na to da je većina instituta smještena u Zagrebu, to bi značilo njihovo pripajanje Sveučilištu u Zagrebu, koje je svojom veličinom, u sadašnjem stadiju neintegriranosti, već teško upravljivo, pa bi takva akcija, čak i kada bi za nju bilo političke te volje involviranih i na stani instituta i na strani Sveučilišta, teže polučila željene učinke. Bilo bi stoga svrhovito evaluirati mogućnost sinergijske integracije više instituta te stvoriti pogodan zakonski okvir za korištenje znanstvenika s instituta i njihovih znanja u visokoškolskom obrazovanju bez stvaranja dodatnih troškova za sustav - ustvrdio je Zelenika.

Besmisleno pripajanje

- I dalje duboko vjerujem da bi implementacija modela zaključivanja programskih ugovora bilo kvalitetno rješenje. Ono što se danas spominje je model programskog financiranja, što nema nikakve veze s programskim ugovorima kao takvim. Instituti mogu biti dio sveučilišta ako za to postoje jasna opravdanja. Ako se to radi samo zbog toga da bi se znanstvene publikacije instituta mogle pripisati nekom sveučilištu, čime bi međunarodna vidljivost takovog sveučilišta bila bolja, a sve bi drugo ostalo isto, to bi bilo krivo - rekao je Fuchs.

- Ali, ako bi ulazak nekog instituta u sastav sveučilišta rezultirao, primjerice, boljom i većom znanstvenom produkcijom, to bi itekako bilo opravdano. Ne smije se, međutim, smetnuti s uma da je oko 70 posto javnih znanstvenih instituta u Zagrebu. Mislim da pripajanje javnih instituta pojedinim dislociranim sveučilištima iz više razloga ne bi baš bilo opravdano - dodao je Fuchs.

Državni tajnik Antičić, pak, smatra da je pripajanje instituta sveučilištu samo kako bi se poboljšala njegova pozicija na rang-listama potpuno besmisleno jer znanstveni rezultati na razini države ostaju isti. - Štoviše, znanstvene performanse države u pravilu će se smanjiti jer se u ovakvom slučaju jedna ustanova koja znanstveno funkcionira kvalitetnije utapa u puno veće tijelo s lošijim sustavom, a posljedica toga dugoročno će sigurno biti da se rezultati tog utopljenog instituta smanje.

Umjesto takvog besmislenog pristupa, ako se ide u pripajanje instituta s dobrim rezultatima sveučilištu s lošijim rezultatima, nužno je najprije analizirati zašto pojedino sveučilište ima loše rezultate. Ako analiza pokaže da pripajanje instituta može poboljšati rad samog sveučilišta te ako time i institut može napredovati, samo onda pripajanje ima smisla. Drago mi je reći da je MZO zaprimio prijedloge za takve vrste spajanja i nadam se da će se neki od njih moći realizirati već ove jeseni - zaključio je Tome Antičić.