Grandiozan uspjeh hrvatskih znanstvenika: ‘Pokazali smo da hipoteza iz 1919. nije točna i naš rad sad je dio udžbenika‘

Jedno od najvećih priznanja za svakog znanstvenika je kada njegov rad postane dio udžbenika. Upravo takvo priznanje dobili su hrvatski znanstvenici dr. Darko Orešković i dr. Marijan Klarica za hipotezu o fiziologiji likvora ili cerebrospinalne tekućine (CSF) koju su postavili i dokazali. Autori članka "Review of Cerebrospinal Fluid Physiology and Dynamics: A Call for Medical Education Reform", nedavno objavljenog u časopisu Neurosurgery, jednom od najznačajnijih neurokirurških časopisa u svijetu, pozvali su da se u edukaciju neurokiruga uvrsti "hipoteza Bulat-Klarica-Orešković".

Časopis Neurosurgery istodobno je i glasilo Congress of Neurological Surgeons (CNS) vodeće američke organizacije posvećene unapređenju neurokirurgije kroz obrazovanje i inovacije što preporuci za uvrštenje u edukaciju daje dodatnu težinu. Glavni autor članka Beverly Walters, profesorica neurokirurgije na nekoliko američkih sveučilišta te dugogodišnja predsjednica Odbora za izradu praktičnih smjernica Američkog pudruženja neuroloških kirurga.

Likvor je cerebrospinalna tekućina koja se nalazi unutar i na površini mozga te ga poput jastuka štiti od nenadanog potresanja i ozljeda. "Hipotezu Bulat-Klarica: Orešković" hrvatski znanstvenici objavili su i dokazali prije više od 10 godina, a o tome smo 2011. godine pisali u Jutarnjem listu.

- Prema dosad općeprihvaćenoj hipotezi, koja je postavljena još 1919. godine, likovor nastaje aktivnim procesom u moždanim komorama, a zatim teče prema površini mozga, gdje se apsorbira u venski prostor. To je hipoteza rijeke: dakle, likvor ima izvor, tok i ušće. No, mi smo eksperimentalno pokazali da ta hipoteza nije točna – rekao je Darko Orešković, umirovljeni znanstveni savjetnik Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu.

- Naša hipoteza, koju smo eksperimentalno dokazali, jest da se regulacija volumena likvora, njegovo nastajanje i nestajanje, odvija preko krvnih žila mozga. Likvor nema jedno mjesto stvaranja i nestajanja nego može nastati i nestati bilo gdje u glavi. Također, suprotno uvriježenom shvaćanju o jednostavnom gibanju likvora, došli smo do spoznaja da se ta tekućina može gibati u svim smjerovima – pojasnio je Marijan Klarica, redoviti profesor u trajnom zvanju i bivši dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Zanimljivo je da su Orešković i Klarica svoja istraživanja počeli još krajem 1970-ih godina, pod vodstvom svoga mentora, pokojnog dr. Marina Bulata, koji je svoj znanstveni put započeo na Institutu Ruđer Bošković, a zatim kao profesor nastavio na Medicinskom fakultetu. Nakon desetljeća istraživanja likvora te uspješne suradnje Instituta Ruđer Bošković i Medicinskog fakulteta u Zagrebu., sada je hrvatskim znanstvenicima stiglo i veliko priznanje.

- Od svih oblika vrednovanja znanstvenog doprinosa pojedinog znanstvenika, jedan od najvećih uspjeha zasigurno je da njegov znanstveni rad bude zaokružen postavljanjem nove znanstvene hipoteze, da ta hipoteza bude potvrđena u znanstvenim krugovima, da, štoviše, dobije ime po autorima koji su je kreirali, i, na kraju, da od strane vodeće američke neurokirurške asocijacije bude predloženo da se kao hipoteza koristi u edukaciji neurokirurga. Ukratko, da njegovi znanstveni rezultati postanu sadržajem udžbenika – rekao je Darko Orešković.

Naglasio je kako je u jednom od najpoznatijih svjetskih udžbenika iz područja neuroradiologije (Imaging of the Brain, expert Radiology Series) "hipoteza Bulat-Klarica- Orešković" već prikazana kao hipoteza u nastajanju, te joj je posvećeno čitavo jedno poglavlje. - Kako je fiziologija cerebrospinalnog likvora, osim za područje neurokirurgije, i radiologije, veoma važna i za neurologiju, anesteziologiju, neurobiologiju i fiziologiju, kako ljudi, tako i ostalih sisavaca, za pretpostaviti je da bi se u dogledno vrijeme edukacija bazirana na našoj hipotezi proširila i na ta područja – zaključio je Darko Orešković.