Posljednji put viđen je 25. ožujka 1938. godine na brodu koji je plovio od Napulja do Palerma, a sa sobom je imao putovnicu i ušteđevinu koja bi danas vrijedila oko 10.000 dolara. Zatim je nestao. Iako je prošlo 85 godina od njegova misterioznog nestanka, genijalni talijanski fizičar Ettore Majorana ne prestaje intrigirati talijansku javnost. Tako su se nedavno talijanski mediji ponovno osvrnuli na Majoranu, njegov doprinos fizici te brojne teorije o njegovom nestanku.
Ettore Majorana rođen je 1906. godine u Cataniji u bogatoj i uglednoj sicilijanskoj obitelji. Četvrti od petorice braće, Ettore je od malih nogu pokazivao golemi talent za matematiku. Nakon završene srednje škole, upisao je Tehnički fakultet u Rimu. Diplomirao je fiziku 1929. godine, a zatim je bio je član slavne rimske skupine fizičara pod vodstvom Enrica Fermija, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1938. godine, koji je emigrirao u SAD gdje je radio na projektu Manhattan, projektu razvoja atomske bombe.
Majoranin najveći doprinos fizici su njegovi teorijski radovi o subatomskim česticama neutrinima za koje neki tvrde da su vrijedni Nobelove nagrade. Ipak, iza Majorane je ostalo malo radova jer je proglašen nestalim 27. ožujka 1938. godine, u 32. godini života. Kako je Majoranina obitelj bila vrlo utjecajna, u potragu za nestalim fizičarem krenuli su policija, Vatikan, akademski svijet...
Na molbu Majoranine majke Dorine, u potragu se uključio čak i talijanski fašistički vođa Benito Mussolini. - Želim da se pronađe – rekao je novinarima Mussolini. Zatim je svakome tko ima informacije o Majorani ponuđena nagrada od 30.000 lira, što bi danas bilo gotovo 30.000 eura. Uzalud jer Majorana nikad nije pronađen. No, zato je o njegovom nestanku lansirano mnoštvo zanimljivih teorija.
Ostavio je dva pisma, koja su izgledala kao oproštajne poruke. U jednoj, namijenjenoj obitelji, čitamo: "Sjetite me se, ako možete, u srcima svojim i oprostite mi". Kako je mladi fizičar imao brojne duševne krize i ostavio iza sebe samoubilačke natuknice, očito objašnjenje bilo je da je život skončao u Tirenskom moru. No, jednom je prijatelju, 26. ožujka 1938. godine, dan nakon putovanja brodom, poslao poruku "More me je odbilo... Sutra ću se vratiti".
U proteklih 85 godina o Majoraninom nestanku objavljene su brojni članci, eseji i knjige te snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova. Poznati sicilijanski pisac Leonardo Sciascia u svojoj knjizi "Majoranin nestanak" iz 1975. godine zaključio je da se Majorana kao duboko religiozni katolik nije ubio. Prema njegovoj teoriji, talentirani je znanstvenik predosjećao kako nuklearna fizika ide u smjeru razvoja strašnog oružja te je napustio znanost i sklonio se kod svojih prijatelja jezuita u samostan Certosa di Serra San Bruno koji se nalazu u Kalabriji na nadmorskoj visini od 800 metara. Ta se teorija o Majoraninoj smrti pojavljuje i u knjizi "Božji prst" Alfreda Ravellija iz 2014. godine.
Stefano Roncoroni, sin Majoranine sestrične, objavio je 2013. godine knjigu "Ettore Majorana: Nestanak i neopoziva odluka". U knjizi je ustvrdio kako je Majorana nađen godinu dana nakon nestanka u Kalabriji. Nakon što je nađen, obitelj Majorana prekinula je službenu potragu, ali se i odlučila za šutnju. Roncoroni tvrdi da je Ettore Majorana preminuo u rujnu 1939. godine. Fizičari Francesco Guerra sa Sveučilišta Sapienza u Rimu i Nadia Robotti sa Sveučilišta u Genovi, pak, 2020. godine u radu "Dossier Majorana" ustvrdili su da se Majorana ubio 1939. godine.
Prema jednoj od teorija, Etorre Majorana je pobjegao u Njemačku gdje je 1933. godine boravio šest mjeseci na znanstvenom usavršavanju te je u Leipzigu upoznao slavnog njemačkog fizičara, nobelovca Wernera Heisenberga s kojim se nastavio dopisivati. Tijekom boravka u Leipzigu Majorana je napisao pismo svome kolegi Emiliju Segreu, inače sefardskom Židovu, u kojem je zaključio kako "nije prihvatljivo da narod koji ima 65 milijuna ljudi dopušta da ga vodi manjina koju čini 600.000 Židova...".
Prema toj teoriji, Majorana je otišao u Njemačku kako bi služio Trećem Reichu. Jedna od teorija jest i da je Ettore Majorana otišao iz Italije u Argentinu gdje je započeo novi život kao inženjer. Nju su lansirali su talijanski fizičari Erasmo Recami i Carlo Artemi tragom dojava da je Majorana viđen u Buenos Airesu šezdesetih godina u jednom hotelu. Posljednjih petnaestak godina javili su se novi elementi koji potvrđuju tu teoriju.
Tako je u listopadu 2010. talijanska Repubblica objavila fotografiju nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna kako u društvu dvojice muškaraca u elegantnim odijelima stoji na parobrodu "Giovana C" kojim je 1950. godine iz Genove otplovio u Argentinu. Nakon Eichmannova hapšenja i smrti, tu je fotografiju preuzeo poznati lovac na nacističke zločince Simon Wiesenthal, koji ju je i prvi objavio.
Giorgio Dragoni, profesor povijesti na Sveučilištu u Bologni, ustvrdio je da je jedan od Eichmannovih pratitelja na brodu bio Majorana koji je navodno gajio stanovite simpatije prema nacistima. - Majorana je bio impresioniran njemačkom organizacijom, ali ništa više. Ne znamo koje je bilo njegovo specifično mišljenje o nacistima, ali znamo što je mislio o fašistima. Svakog 1. siječnja kladio se s prijateljima da će do kraja te godine u Italiji pasti fašistička vlada.
Nakon što bi izgubio okladu, opet ju je obnavljao – rekao mi je 2017. godine u razgovoru za Jutarnji list dr. Salvatore Esposito, fizičar iz Talijanskog nacionalnog instituta za nuklearnu fiziku (INFN) u Napulju i autor knjige "Ettore Majorana: Otkriveni genij i beskrajni misteriji". Esposito zastupa teoriju da Majorana nije počinio suicid nego je isplanirao svoj nestanak i otišao u Argentinu.
Prema jednoj teoriji Majorana je otišao u Venezuelu. Prije osam godina talijansko državno tužiteljstvo ponovno je otvorilo istragu o Majoraninu nestanku kako bi ispitalo navode talijanskog emigranta Francesca Fasanija, koji je godinama živio u Venezueli. Fasani je tvrdio da je Majorana između 1955. i 1959. godine živio u gradu Valenciji u Venezueli gdje ga je upoznao kao gospodina Binija. Ta je istraga još uvijek otvorena.
Postoji i teorija da je Majorana 26. ožujka 1938. godine u Napulju upoznao skitnicu Tommasa Liparija kojem je platio kako bi preuzeo njegov identitet. Zatim se kao Tommaso Lipari uputio u mjesto Mazara del Vallo gdje je živio kao klošar, spavao na ulici i jeo otpatke. Ono što je Liparija činilo neobičnim bilo je njegovo izvanredno poznavanje fizike i matematike zbog čega je često školarcima koje bi sreo na ulici rješavao zadaću.
Kada je Lipari 1973. umro, na sprovod je došlo mnoštvo ljudi koji su navodno znali da je klošar zapravo Ettore Majorana. Slučaj Lipari 1973. godine istraživao je i Paolo Borsellino, koji je kasnije postao slavni antimafijaški sudac ubijen u atentatu 1992. godine. No, teorija o Lipariju kao Majorani brzo je odbačena zbog nepodudarnosti rukopisa.
Slavni portugalski fizičar João Magueijo, profesor na Imperial Collegeu u Londonu, Majorani je posvetio knjigu "Brilliant Darkness" iz 2009. godine Magueijo, koji je u potrazi za ključem Majoranina nestanka boravio u njegovoj rodnoj Cataniji te u Argentini. Otkrio je niz nepoznatih detalja, ali ipak nije odgonetnuo što se zapravo dogodilo Majorani.
Iako vjerojatno nikad nećemo saznati kako je nestao genijalni sicilijanski fizičar, njegov tajanstveni nestanak i dalje će zaokupljati maštu fizičara i povjesničara znanosti.