DIJAMANTNE KIŠE ZASIPAJU SATURN I JUPITER Najveći imaju oko centimetra u promjeru

Dijamanti dostojni ruskih bogatašica padaju kao kiša na Saturn i Jupiter, tvrde američki znanstvenici sa Sveučilišta Wisconsin-Madison i iz NASA-ina Laboratorija za mlazni pogon. On su to izračunali iz podataka o atmosferi tih plinoviti divova koji pokazuju da tamo ima gomila ugljika u njegovu sjajnom kristaliziranom izdanju.

Oluje pune strahovite grmljavine i električnog pražnjenja pretvaraju metan u ugljik koji se padajući kristalizira u komade grafita a onda u dijamante. Ti se kamenčići onda tale u užarenom moru u vrućim jezgrama planeta. “Ljudi nas pitaju kako možemo biti sigurni u to što tvrdimo? Ali sve se svodi na kemiju, a mi mislimo da smo prilično sigurni u ovo što smo vidjeli.” rekao je Dr. Kevin Baines koji je vodio istraživanje.

Najveći dijamanti vjerojatno su veliki jedan centimetar u promjeru, “dovoljni za prsten, naravno toliki su u nebrušenom obliku.” reko je dr. Baines. “To je veličina koju bi Elizabeth Taylor ponosno nosila.”

Poanta je u tome, kažu znanstvenici, da na Saturnu godišnje nastane tisuću tona dijamanata. Svoj još neobjavljeni rad predstavili su na godišnjem sastanku Odjela za planetarne znanosti Američkog astronomskog društva u Denveru u Coloradu.

Rad govori o gigantskim olujama na Saturnu koji stvaraju crne oblake ugljika koji kasnije u formi dijamanata pada na Uran i Neptun. Za dragulje s Urana i Neptuna odavno se zna, ali Saturn i Jupiter su nova otkrića jer se dosad mislilo da njihove atmofere nisu pogodne za to.

Znanstvenici su analizirali najnovija predviđanja temperatura i tlaka u unutrašnjosti tih planeta i nove podatke o ponašanju ugljika u raznim uvjetima. Zaključili su da bi se stabilni kristali dijamanata morali “slijevati na veliko područje” naročito na Saturnu.

“Sve počinje u gornjem dijelu atmosfere, u području grmljavinskih oluja gdje munje pretvaraju metan u amorfni ugljik” rekao je dr. Baines “Kako ugljik pada, tlači ga sve jači tlak. I nakon 1000 milja pretvara se prvo u grafit, u listiće ugljika kakve nalazimo u olovkama.”

Do 6000 kilometara ti se komadi padajućeg grafita stvrdnjavaju u dijamante, snažne i nereaktivne. Oni padaju idućih 30.000 kilometara i jednom kad stignu do krajnjih dubina, tlak i temperatura postaju pakleni da nema šansi da dijamanti ostanu čvrsti. A nije sigurno ni što se s ugljikom događa u takvoj okolini, znanstvenici vjeruju da se stvara more tekućeg ugljika.

“Dijamanti nisu vječni na Saturnu i Jupiteru” zaključuje dr. Banes “Ali jesu na Uranu i Neptunu, jer su njihove jezgre hladnije.”