Prije 5000 godina na prostoru današnje Španjolske posebna grupa žena obukla je ceremonijalnu odjeću i ukrasila se nakitom od perlica izrađenih od školjki, slonovače i jantara. Uz to su udisale (ili možda progutale) poseban crveni prah te plesale i pjevale uz zvuke bubnjeva.
Mljeveni mineral zvan cinabarit, bacao ih je u grozničav trans s drhtavicom i delirijem.
Na ovom ‘tripu‘ koji im je mijenjao stanje svijesti, žene su možda mislile da se povezuju s božanstvima ili da mogu proreći budućnost svoje zajednice. No nisu bile svjesne da snaga praha dolazi od njegovog glavnog sastojka: otrovnog metala žive.
Kako su tijekom života ponavljale te rituale, otrov se nakupljao u njihovim tijelima. Tisućljećima kasnije, arheolozi su izmjerili razinu žive u kostima tih žena i drugih iz njihove zajednice, te otkrili da je žive daleko više od onoga što zdravstveni stručnjaci danas smatraju podnošljivim, piše Smithsonian Magazine.
Mnogi iz Valencina, mjesta nastanjenog u bakrenom dobu između otprilike 2900. i 2650. pr. n. e., namjerno su uzimali cinabarit bogat živom u ritualne svrhe, a ostali su ga članovi zajednice vjerojatno konzumirali slučajno, dok su radili s pigmentom ili zbog kontaminacije okoliša, pokazala je studija objavljena prošlog studenog u Journal of Archaeological Method and Theory.
‘To su enormne količine‘, kaže Jerrold Leikin, liječnik i stručnjak za toksične metale sa Sveučilišta Illinois u Chicagu.
Kad se analizira izloženost živi, obično se govori o nanogramima žive po gramu tjelesnog tkiva, ali rezultati iz Valencine pokazuju mikrograme po gramu - što je 1000 puta više. ‘Čovjek bi očekivao značajne simptome‘, kaže Leikin, koji nije bio uključen u istraživanje, ali je surađivao s arheolozima koji su analizirali razine žive u drevnim ljudima iz drugih regija.
S obzirom da su, po svemu sudeći, patili od akrodinije - što je medicinski izraz za kronično trovanje živom - ljudi iz Valencine vjerojatno su izgubili kosu i imali osipe, kaže Leikin. Možda su patili od gubitka pamćenja, umora i zatajenje bubrega. I u mirovanju i u kretanju doživljavali su drhtavicu, trzaje i probleme s ravnotežom. Osim toga, svatko tko je udisao prah ili pare pune žive mogao je dobiti i upalu pluća.
‘Zapadna medicina je u osnovi zabranila živu i proglasila je neprijateljem broj jedan javnog zdravlja‘, kaže Leonardo García Sanjuán, glavni autor studije i arheolog sa Sveučilišta u Sevilli u Španjolskoj. ‘Ali u povijesti je odnos ljudi sa živom bio prilično složen.‘
Cijenjeni crveni prah
Stanovnici Valencine i drugih društava diljem svijeta, u rasponu od prije najmanje 10.000 godina do danas, koristili su cinabarit bogat živom u kozmetičke svrhe, za magiju i tradicionalnu medicinu - bez obzira na rizik od bolesti ili smrti.
Zapanjujuće visoke vrijednosti žive u zajednici iz Valencina koje su nedavno izmjerene, pokazuju koliko su nekadašnja društva cijenila ovaj crveni kamen.
U vulkanskim regijama, cinabarit nastaje spojem žive i sumpora kada gotovo kipuće tekućine izlaze kroz pukotine stijena.
‘Živa stvara vrlo jarku boju koja ne postoji u drugim vrstama minerala‘, kaže arheologinja Michelle Young sa Sveučilišta Vanderbilt. Ta je boja oduvijek vukla ljude da je koriste, kaže Young, koja proučava upotrebu cinabarita u drevnim Andama, ali nije bila uključena u novu studiju.
Drevni su narodi mljeli i miješali cinabarit s uljem ili žumanjkom da bi napravili boju. Na mjestima poput Meksika, Anda i Iberije, nekadašnji su stanovnici raspršivali pigment po grobovima i leševima, što ih je činilo zapanjujuće crvenima i usporavalo raspadanje tijela. Aristokrati Rimskog Carstva ukrašavali su svoje zidove bojom dobivenom iz cinabarita poznatom kao ‘pompejansko crveno‘. Europski renesansni umjetnici zvali su tu boju ‘cinober‘ i koristili je na velikim portretima i religijskim scenama kao što je Tizianovo ‘Uznesenje Djevice‘.
No tu boju danas nećete naći u trgovinama s bojama i lakovima. Živa u njoj je otrovna, a Svjetska zdravstvena organizacija uvrstila ju je među deset kemikalija najopasnijih za javno zdravlje. Taj otrovni metal može uništiti imunološki, probavni i živčani sustav te izazvati drhtanje, gubitak pamćenja, glavobolje, djelomičnu sljepoću i još mnogo toga.
Simptomi ovise o količini, trajanju izloženosti i načinu na koji je živa molekularno vezana. Na primjer, kada trudnice jedu ribu kontaminiranu organskim oblikom, metil-živom, toksin može naštetiti njihovim fetusima.
U 18. i 19. stoljeću mlinari su koristili neku vrstu živine soli koja je izazivala razdražljivost, depresiju i delirij, čime su zaradili reputaciju ‘malo ćaknute profesije‘.
U čistom obliku živa može biti kobna, iako smo svi koristili živine termometre sve do njihove zabrane u 21. stoljeću.
S obzirom da su znanstvenici primarno proučavali vrste žive u hrani i industrijskim proizvodima, manje se zna o utjecaj geoloških oblika poput cinabarita na zdravlje.
Tradicionalna medicina i magija
Kulture na Karibima, u Južnoj Africi i Tibetu još uvijek grickaju ili ušmrkavaju cinabarit zbog njegovih naizgled magičnih učinaka. A u tradicionalnoj kineskoj medicini, iscjelitelji su stoljećima miješali cinabarit s dijelovima biljaka ili životinja za liječenje nesanice, lupanja srca, ozljeda mozga i drugih bolesti. Oko 40 ovih recepata koristi se i dan-danas.
Nedavna testiranja ovih pripravaka na živim glodavcima ili ljudskim stanicama uzgojenim u laboratoriju, pokazala su da cinabarit kemijski ublažava neke simptome, no uzrokuju štetu na drugim organima.
Cinabarit je krivac za mnoge hospitalizacije do kojih je došlo nakon slučajnog predoziranja tradicionalnim lijekovima, pokušaja samoubojstva ili nestručnog rukovanja tom supstancom.
Što se tiče drevnog naroda iz Valencine, studija koju su proveli Leikin i arheolog Richard Burger sa Sveučilišta Yale, zaključila je da iako su Inke i druga pretkolumbovska društva Anda bojala svoja tijela i stvari cinabaritom, nanošenje te tvari na kožu vjerojatno je imalo samo blage negativne učinke.
Jedno od mjesta gdje se cinabarit mnogo koristio je Valencina, mjesto udaljeno oko 20 minuta vožnje od Seville u jugozapadnoj Španjolskoj. Suvremeni arheolozi su tek povremeno istraživali njegove ruševine, uglavnom samo tijekom operacija spašavanja povezanih s gradnjom.
Tijekom posljednjih 20 godina, arheolozi su ponovno pregledavali zbirke i vršili iskapanja kako bi dali smisao tom tzv. mega-nalazištu.
Nedavno je tako otkriveno nevjerojatno bogatstvo raznih materijala, kaže Marta Díaz-Guardamino, arheologinja sa Sveučilišta Durham u Ujedinjenom Kraljevstvu, koja je proučavala nalaze iz Valencine, ali nije bila uključena u istraživanje žive.
Tamo su u trećem tisućljeću pr. n. e. stari Iberi izgradili kamene spomenike, masivne jarke, hramove i grobove. Ali arheolozi nisu pronašli stalne nastambe za život ili ostatke nekog sela. Valencina je vjerojatno služila kao neka vrsta svetišta, gdje su se ljudi iz cijele regije okupljali na povremene ceremonije, vijećanja i pogrebe.
U jednoj posebno raskošnoj grobnici pronađena je osoba nazvana ‘Dama od bjelokosti‘, koja je pokopana između 2900. i 2800. godine pr. s raznim egzotičnim predmetima poput kljove afričkog slona i glinenog pladnja s kemijskim tragovima vina i kanabisa.
U još jednoj kamenoj komori izgrađenoj stoljeće kasnije, pronađeno je 20 mrtvih, uključujući žene odjevene u raskošnu odjeću s perlama i druge s izrazito istrošenim, artritičnim kralješcima, ramenima i nogama. Uglavnom ženski ostaci okruženi su nečim što je, čini se, bio glineni oltar.
Osim bogatog nakita, ‘cinober prah je posvuda u tim grobovima‘ i prekriva tijela, artefakte i neke unutarnje površine, kaže Díaz-Guardamino.
Cinabarit u kostima
Sredinom 2010-ih, García Sanjuán je zajedno sa Stevenom Emsliejem, paleontologom koji istražuje kemijske potpise u drevnim i modernim pingvinima, počeo ispitivati postoji li živa i u molekularnim strukturama kostiju. Sumnjali su da se cinober ‘ušuljao‘ drevnim Iberima i za vrijeme života, osim što su njime pokrivani mrtvi.
Emslie je u svom laboratoriju na Sveučilištu North Carolina Wilmington mjerio vrijednosti žive u ljudskim ostacima s 23 iberijska nalazišta korištena prije otprilike 6.300 do 1.600 godina i objavio svoje nalaze u nizu studija između 2015. i 2022. Brojke iz Valencine bile su značajno veće od koncentracija žive na većini drugih mjesta.
Za novu studiju, objavljenu u studenom 2023., njihov se tim usredotočio na Valencinu i obavio mjerenja na 70 ljudskih i 22 životinjska ostatka. Još jednom su otkrili ogromnu izloženost živi.
Usporedba njihovih otkrića s trenutnim zdravstvenim smjernicama je nezgodna, jer studije na živim ljudima često analiziraju kosu koja odražava tvari unesene unutar nekoliko tjedana, dok kosti nakupljaju toksine tijekom godina. Nečije kosti koncentriraju manje žive od kose. U Valencini je 65 posto izmjerenih ljudi imalo vrijednosti u kostima koje premašuju sigurni prag Agencije za zaštitu okoliša SAD-a od 1 mikrograma žive po gramu kose. Nekoliko primjeraka premašilo je vrijednosti od 100, a dvije su dosegle gotovo 480. Čak su i neke životinje imale dvoznamenkaste ili troznamenkaste vrijednosti žive. ‘To je nevjerojatno jer pokazuje koliko je izloženost živi raširena‘, kaže García Sanjuán.
Istraživači kažu da te različite razine žive sugeriraju da su ljudi s različitim ulogama unosili živu na različite načine. Oni s relativno malim brojem - i životinje - vjerojatno su je slučajno konzumirali jer je cinabarit prodirao u tlo i okoliš. Srednja razina izloženosti pronađena je kod ljudi koji su vjerojatno bili radnici ili umjetnici koji su koristili cinabarit za ukrašavanje zidova, mjesta ukopa i slično, a osobe zadužene za rituale - većina s razinama većim od 100 mikrograma - progutale su ili ušmrkale cinober prah kako bi obavljale svoje magijske dužnosti.
Young ovu ideju smatra razumnom: ‘Stručnjaci za rituale najvjerojatnije su željeli koristiti ovu vrstu čarobnog, prestižnog pigmenta. Sve nuspojave, poput drhtanja ili čudnog ponašanja, možda su im se činile povezane s nečim božanskim.‘
Međutim, Young i drugi upozorili su da je živa možda ušla u kosture nakon što su te osobe umrle.
‘Pošpricali su cinabarit po mrtvim tijelima‘, kaže Kaare Lund Rasmussen, kemičar sa Sveučilišta Južne Danske koji je proučavao živu u srednjovjekovnim kostima.
Ipak, istraživači nisu detektirali najveće vrijednosti u grobnicama s najviše cinabarita, a neki grobovi bez cinabarita su ipak sadržavali kosti pune žive. Kako bi eksperimentom ispitali mogućnost kontaminacije nakon smrti, istraživači su svježe životinjske kosti posuli cinabaritom, pa će nekad u budućnosti izmjeriti razinu žive.
Bez obzira na razlog, pomama za cinabaritom u Valencini - i njegova regionalna važnost - izblijedjela je nakon otprilike 250 godina. Tijekom svog vrhunca, mjesto je privlačilo razne narode koji su se miješali dok su gradili spomenike, slavili posebne dane i odavali počast svojim mrtvima. Za Iberijce iz bakrenog doba središnja mjesta poput ovog ‘bila su središte društvenog života‘, kaže García Sanjuán.
Uslijedilo je brončano doba, prožeto društvenim raslojavanjem, ratničkim elitama i zavađenim državama.
‘Ako želite znati kako je izgledalo brončano doba, samo pročitajte Ilijadu‘, kaže García Sanjuán. ‘To je hrpa stvarno gadnih, nasilnih tipova koji se međusobno ubijaju i pljačkaju.‘ Dolaskom brončanog doba, barem u Iberiji, prošli su mirni dani proročišta i svetišta.