Bio je velika faca, najčešći je komentar brojnih poznanika i prijatelja Jakova Bienenfelda (67), koji je preminuo prošli utorak. Mediji su ga predstavili tek kao člana ugledne židovske obitelji i poznatog zagrebačkog poduzetnika, vlasnika putničke i građevinske tvrtke. A Jaša, kako su ga prijatelji zvali, bio je puno više od toga. Kroz priču njegove obitelji i njega sjajno se može opisati povijest bolje stojećih obitelji građanskog Zagreba od kraja Drugog svjetskog rata do današnjih dana...
Jakov Bienenfeld rođen je 1948. u imućnoj židovskoj obitelji u Zagrebu. Komunističke vlasti obitelji njegova oca, koji je rođen u Osijeku, oduzeli su tri apoteke koje je vodio njegov djed. Oba roditelja Jakova Bienenfelda bili su Židovi i - prvoborci. Upoznali su se u hrvatskom koncentracionom logoru na Rabu, a vjenčali su se u Beogradu, gdje su prijateljevali i s obitelji Tuđman. Majka Regina, rođena u sarajevskoj obitelji Papo, nakon rata bila je pomoćnica ministra, a otac Zlatko, sveučilišni profesor koji je kasnije objavio 500-tinjak znanstvenih radova, nakon rata ostao je u JNA gdje je došao do čina pukovnika, a radio je kao znanstvenik, kemičar - toksikolog. Prekomandiran je 1954. u Beograd, gdje se preselio s obitelji. Tako je Jakov Bienenfeld u Beogradu završio osnovnu i srednju školu, a u Zagreb su se vratili 1966. jer je njegov otac počeo predavati na tada novootvorenoj tehničkoj vojnoj akademiji u Črnomercu. Jakov je odslužio JNA i, poput oca, upisao studij kemije, a u Zagrebu mu je priličan problem stvaralo što je govorio ekavicom s naglašenim beogradskim naglaskom. Volio je društveni život i društvo lijepih žena, često je izlazio u Zvečku, Operu i tada novootvoreni Saloon, ekavicu je polako zamijenila ijekavica, no dobio je podrugljiv nadimak: Srba Napast, koji je Pero Kvesić, opisujući likove sa zagrebačke društvene scene krajem 60-ih, spomenuo u svom romanu “Uvod u Peru K”.
Butik Escada
Foto: arhiv EPH
Posao s Dinersom
Jakov Bienenfeld završio je fakultet i zaposlio se u Chromosu, gdje je radio pet godina. S tadašnjom studenticom ekonomije Sonjom Sentom, čiji je otac također bio oficir u JNA, vjenčao se 1973., a sljedeće godine dobili su sina Davora. Sonja se zaposlila u računovodstvu Nikole Tesle. Jakov je napustio siguran posao u Chromosu 1976. i sa suprugom Sonjom krenuo je u svoj prvi privatni posao, na ime bivše punice otvorio je servis za čišćenje tepiha, te su noćima i vikendima po Zagrebu čistili stanove i poslovne prostore poput zgrade Generalturista i Studenskog centra. Krajem 1977. osnovao je tvrtku VIP Data za unos kompjutorskih podataka na bušenim karticama koja je kasnije prerasla u informatičku tvrtku i počela s uvozom i izradom softvera. Na početku, 1977., iznajmio je podrumski prostor od 15 m2 na Remetinačkoj cesti i zaposlio 16 djevojaka koje su radile u dvije smjene. Prvi klijent bio im je Hidrometeorološki zavod, zatim su dobili posao za brojne banke i druga poznata jugoslavenska poduzeća, a najstalniji klijent bio im je Diners pokojnog Žarka Kraljevića... Tvrtka VIP Data danas ima 60-ak zaposlenih, a osnovni biznis im je softver za Erste banku i njihove tvrtke Diners Adriatic, Diners Srbija, Diners Makedonija i Diners Crna Gora.
Uz posao obrade podataka koji je sustavno gradio od kraja 1977., Jakov Bienenfeld povremeno se okušavao u ugostiteljskom biznisu. Svoj prvi kafić, Medeni na Jarunu, s partnerom Brankom Ognjenovićem, otvorio je početkom 80-ih. Ubrzo je otvorio i drugi, kafić pizzeriju Eustahije u Domagojevoj ulici, neposredno uz tadašnju Gimnaziju za kulturu u Križanićevoj. Uhodao je posao i za dobre novce ga prodao uglednom zagrebačkom Albancu, profesoru Harunu Miniriju. Eustahije je potom desetak godina iznimno uspješno vodio njegov stariji sin Fatimir Miniri Fačo, koji je 1996. vozeći motocikl poginuo na Jarunu u sudaru s automobilom kojim je upravljala glumica Ena Begović a suvozač joj je bio glumac Đorđe Kukuljica.
Novcem od prodaje Eustahija u Varšavskoj ulici otvorio je jedan od prvih hamburgera u Zagrebu. Točnije drugi. Prvi, Hamby, u Draškovićevoj ulici nekoliko godina prije otvorio je Edo Maržić, prvi rođak Zorana Maržića, nekoć riječkog kralja hamburgera a danas vlasnika opatijske Bevande i još nekoliko prestižnih ugostiteljskih objekata na riječkom području. Neuspjeh s hamburgerima u Varšavskoj nije pokolebao Jakova Bienenfelda, na istom mjestu vrlo brzo otvorio je pekaru, koju je zatim prodao lancu pekara Fino i friško.
Protivnik sinagoge
Jakov je bio i dugogodišnji aktivni član Židovske općine Zagreb, njegov uspon izvan neuspješnih ugostiteljskih pokušaja i solidnog biznisa obrade podataka počeo je 1991. kada je nakon eksplozija bombi u Židovskoj općini i na židovskom groblju na Mirogoju, kako je sam priznao, izmislio funkciju šefa sigurnosti Židovske općine. Poslije je bio član vijeća Židovske općine u pet mandata, a bio je poznat po tome što se godinama protivio izgradnji sinagoge u Praškoj ulici. Tumačio je to time da u Zagrebu prema popisu stanovništva službeno živi tek 500 Židova, a prema popisu Židovske općine Zagreb ima ih do dvije tisuće. Njegovi oponenti, prvenstveno oni iz židovske zajednice Bet Israel na čelu sa Slavkom i Ivom Goldsteinom, prigovarali su mu što je njegova privatna tvrtka od Židovske općine Zagreb u dugogodišnju koncesiju, dok se na mjestu stare sinagoge ne izgradi nova, dobila veliki prostor u Praškoj koju od 2002. iznajmljuje za parkirni prostor. Prije otprilike mjesec dana s predsjednikom Židovske općine Zagreb Ognjenom Krausom ipak se dogovorio o početku gradnje sinagoge u Praškoj. Želja mu je bila da doživi polaganje kamena temeljca.
Tijekom rata u funkciji izmišljenog šefa sigurnosti Židovske općine sudjelovao je u razmjeni ratnih zarobljenika, među ostalim, 1991. s tadašnjim šefom KOS-a generalom Aleksandrom Vasiljevićem dogovorio je razmjenu Antona Kikaša, hrvatskog emigranta iz Kanade koji je sa zrakoplovom Boeing 707 Air Ugande punim oružja sletio u Zagreb, ali ga je JNA uhapsila i zatočila u Beogradu. S Vasiljevićem je razmijenio i ravnateljicu vukovarske bolnice Vesnu Bosanac i kirurga Jurja Njavru. U zamjenu u suprotnom smjeru otišlo je pet pripadnika skupine Labrador (šesti pripadnik nije želio u Srbiju), general JNA Milan Aksentijević i tri pukovnika JNA, među kojima je bio i Vasiljevićev kum. Sudjelovao je i u organizaciji prvog konvoja brodova s kojim je probijena blokada Dubrovnika.Organizirao je i evakuaciju Židova iz Sarajeva, od 1992. do 1994. u 11 konvoja iz grada je izvukao oko 1200 ljudi. Zlobnici od tada govore kako je zarađivao izvlačeći Židove iz Sarajeva, a te priče nije želio ni komentirati. Tijekom rata pregovarao je s generalom JNA Andrijom Rašetom, vođom pobunjenih Srba Radovanom Karadžićem, njegovim generalom Ratkom Mladićem, šefom KOS-a Ljubišom Bearom. Oni su ga zvali: drug Jevrejin.
Za Zagreb u ratnom okružju veliki događaj bio je kada je u rujnu 1993. s bivšom suprugom Sonjom u prizemlju i podrumu kuće u Ulici Frane Petrića u najužem centru Zagreba, gdje su živjeli, otvorio butik Escada, prvi dućan visoke mode u Hrvatskoj. Ostalo je zabilježeno kako je pri uređivanju prostora butika smrtno stradao građevinski radnik. U istu zgradu, gdje su godinama živjeli, sredinom 90-ih doselio se Vladimir Šeks, koji je puno godina kasnije taj svoj stan prodao vlasniku Marine Frapa, Frani Pašaliću.
U prvoj polovici 90-ih Jakov Bienenfeld tako je ušao u politički establišment nove države: pregovarao je o razmjeni zarobljenika, nazivali su ga “omiljenim Tuđmanovim Židovom”, otvorio je luksuzni butik Escada u kojem je stalna gošća bila predsjednikova kći Nevenka, tadašnja supruga Sonja bila je jedna od najbližih prijateljica supruge ministra obrane Đurđe Šušak, njegov otac Zlatko, koji je kasnije umro od karcinoma prostate, bio je general bojnik HV-a i osobni savjetnik ministra obrane Gojka Šuška...
Po mnogima, Sonja i Jakov Bienenfeld postali su predvodnici zagrebačkog jet seta. Vozili su najbolje automobile poput BMW-a, Saaba, Jaguara, ljetovali na jahtama, družili se s političkim establišmentom...
Jakov je sina Davora poslao na studij marketinga i businessa na prestižno njemačko Sveučilište u Heidelbergu, na proslavu njegova 18. rođendana u zagrebačkom hotelu Esplanade potrošio je 10.000 njemačkih maraka što su u ono vrijeme bili ogromni novci, za proslavu njegova 20. rođendana zakupio je dvorac u Brezovici...
Na sve zlobne prigovore Jakov Bienenfeld jednostavno je odgovarao: ‘Čemu služi novac nego da se troši!’ pa kupio sinu BMW 316 coupe. Kasnije mu je kupio stan i prepisao dio tvrtke.
Sonja i Jakov Bienenfeld rastali su se mirno, u travnju 1996., a Jakov se 22. ožujka 1997. na spektakularan način vjenčao s 22-godinom mlađom stjuardesom Croatia Airlinesa Martinom Gornik (26). Vjenčali su se u zrakoplovu Boeing 737-200 Advanced, koji su unajmili kao najluksuzniji u floti Croatia Airlinesa, te 110 članova obitelji i prijatelja, koliko stane u taj zrakoplov, poveli u Rim. Martini je kuma bila sestra Vlatka, a Jakovu prof. dr. Vladimir Gašparović, najcjenjeniji gastroenterolog s Rebra, koji je danas voditelj privatne poliklinike Drage Bjondića u Amruševoj ulici.
Fatalni susret u avionu
Jakov je kasnije govorio kako je u tom zrakoplovu bio samo jedan njegov poslovni partner i prijatelj, vlasnik Dinersa Žarko Kraljević, koji mu je na neki način bio poslovni tutor i kojem je uvijek ostao zahvalan. U zrakoplovu i glasovitom rimskom restoranu Sabatini pa zatim i u zagrebačkom Klubu književnika zabavljao ih je tada najpopularniji tamburaški sastav Gazde.
Razlog zbog kojeg su se vjenčali u zrakoplovu, i to 22. ožujka, bio je to što su se upoznali u istom tom zrakoplovu, točno tri godine prije, 22. ožujka 1994., kada je Jakov s Hrvatskom nogometnom reprezentacijom išao u Valenciju, a Martina je na tom letu bila kao zamjena, i to prvi put kao voditeljica kabine zrakoplova. Tada je još bila studentica Filozofskog fakulteta, a do vjenčanja je diplomirala romanistiku i informatologiju. Dvije godine poslije, Martina je postala instruktorice mladih stjuardesa Croatia Airlinesa, a uoči vjenčanja već je bila voditeljica Odjela školstva. Tako više nije morala odlaziti na višednevna putovanja već je svo vrijeme mogla provoditi uz supruga u Zagrebu. Jakov Bienenfeld bivšoj supruzi Sonji ostavio je stan od 160 m2 - koji joj je kasnije zbog dugova uzela banka, butik Escada u Ulici Franje Petrića i tvrtku Vip Trade.
Foto: arhiv EPH
Prekrasna Martina
Nakon rastave, Sonja je 1997. napravila do tada najspektakularniju modnu reviju u Zagrebu, novu kolekciju Escade u tadašnjem hotelu Intercontinental predstavljala je jedna od najslavnijih manekenki toga vremena Linda Evangelista. S prekrasnom Martinom, koja je mnogo godina kasnije, 2014., izabrana za predsjednicu Turističke zajednice grada Zagreba - i dosad je postigla više nego odlične rezultate, prvo je kraće vrijeme živio u jednoj garsonjeri, a nedugo potom preselili su se u raskošan stan od 220 m2 u Vili Plach u Novakovoj ulici na Šalati. Dobili su dva sina, Frana i Marka. Jakov je u Novakovoj kupio prvo kat u Vili Plach, pa onda i cijelu kuću, koju je preuredio. Ostale stanove Jakov je prodao i tako ušao u građevinski biznis. Najznačajniji građevinski posao bila mu je gradnja urbanih vila na Jamnjaku u Šibeniku. Jedna od posljednjih zgrada koju je izgradila njegova građevinska tvrtka je moderna zgrada na Radničkom dolu, u Kukuljevićevoj ulici, odmah iznad Britanskog trga. Od početka ekonomske krize često je govorio kako je u građevinskom biznisu dosta izgubio.
Prije pet godina preuzeo je poslovnicu posrnulog Generalturista u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici, zaposlio nekoliko ljudi koji su tamo radili i u dijelu prostora pokrenuo turističku agenciju VIP travel, a u drugom dijelu otvorio kafić VIP. Po istom modelu preuzeo je i poslovnicu generalturista u Rijeci.
Njegova tvrtka smještena je u velikoj zgradi u Radničkoj ulici, više od 40 godina imao je istu tajnicu, a od 2013. vođenje poslova prepustio je šogoru Franu Gorniku. Prvo je ostao savjetnik šogoru, a onda se i službeno umirovio. Krajem 2013. kupio je novi brod i namjeravao na njemu, kao posljednjih desetak godina, provoditi bar tri mjeseca godišnje i ploviti prema omiljenoj Palmižani, Braču, Hvaru, Visu, Dubrovniku, sve do crnogorskog primorja. No na samom početku 2014. dijagnosticiran mu je karcinom bubrega. Dijagnozu mu je priopćila prijateljica, radiologinja Ranka Padovan Štern, a liječili su ga onkolozi Marija Gamulin i Mislav Grgić na Rebru, iako je drugo mišljenje potražio u Izraelu i Austriji. Nakon operacije i zračenja, bolest se počela povlačiti. Na početku liječenja smršavio je čak 35 kilograma, ali je do kraja 2015. uspio vratiti 12 kilograma.
Uživao na brodu
Osjećao se bolje. Početkom 2015. učlanio se u stranku Milana Bandića i postao njezin potpredsjednik. Politika ga zapravo nije zanimala, ali je često javno govorio o svojim simpatijama prema Milanu Bandiću. Još prošlo ljeto uživao je na brodu, s prijateljima na Palmižani i s obitelji ploveći oko Visa. I nakon ljeta često je sjedio u kafiću VIP u Bogovićevoj, bio je prijateljima na svadbi, ručao u jednom od omiljenih restorana Bocca Marai... Prijateljima je govorio kako mu je puno bolje, pogotovo jer mu je sin Davor, danas uspješan poduzetnik u ugostiteljstvu, vratio sve pozajmice nakon što je udjele u kafićima VIP u Bogovićevoj i Time na uglu Petrinjske i Amruševe prodao sinu poznatog zagrebačkog psihijatra Veljka Đorđevića.
A onda mu se stanje naglo pogoršalo, krajem 2015. završio je u bolnici... Još jednom pokušao je s liječenjem u Beču, no pomoći očito nije bilo. Ipak je izgubio bitku s najtežom bolesti. Umro je 9. veljače 2016.
Jakov Bienenfeld bio je otvoren, komunikativan, izravan, duhovit, glasan, nestrpljiv, ponekad naporan, zapravo prilično nekonvencionalan... Obožavao je putovanja i svugdje je bio. U jednom od posljednjih intervjua rekao je da je uvijek uživao u životu, te da ne žali ni za čim.