Kada je ona bila djevojčica, u obitelji redateljice i glumice Kaje Šišmanović (26) igrala se igra.
- Kada smo sestra i ja bile male, obiteljski smo, gledajući filmove, pogađali što će se u njima iduće dogoditi. Kad ih tako pogledaš masu zaredom, shvatiš dramaturške šprance, jednostavno naučiš kako što funkcionira. Već pretpostavljaš kako će se razvijati komedija, kako triler, a kako krimić... Takva te analiza nauči da obraćaš pozornost - kaže nam Kaja, koja dolazi iz filmske obitelji; majka Ljiljana je dokumentaristica, otac Davor scenarist.
Teško joj je reći je li obitelj zaslužna za to da je i njezin profesionalni put danas nerazdvojiv od kamere. Možda bi se, kaže, za nju interesirala i da joj se roditelji bave drugim poslovima, no tko bi to morao znati. No život joj se vrti oko filma: glumi, režira, nedavno se okušala i kao selektorica na castingu, radila je i kao asistentica na scenografiji...
Kaju većina ljudi vjerojatno poznaje po njezinoj prvoj igranoj ulozi, liku Une iz "Crno-bijelog svijeta". 14. prosinca očekuje se prikazivanje prve epizode četvrte sezone te serije. Nove epizode su, smatra Kaja, dosad najbolje.
- Scenariji su mi na prvu djelovali snažnije od prošlih. Više je događanja, čini mi se da će biti još dinamičnije nego prije. Također, došlo je puno novih uloga i sjajnih glumaca koji su ih odigrali - govori.
Njezina Una nalazi se na životnoj prekretnici.
- Čini mi se da dosad nekako nije bilo izraženo njezino promišljanje o životu, a sada je prilično introspektivna. Odrasta, mora shvatiti što želi - priča Kaja. Unu glumi već pet godina. I sama je, na neki način, odrasla s njom. - Sigurno da se i sama pronalazim u njenim promišljanjima, te su krize valjda nešto što svi prolaze. Tu se javljaju neka klasična pitanja: što ću sa sobom, jesam li dobra u tome što radim, zašto mi ne ide, jesam li kriva ja, ili je kriva okolina... - govori.
Kaja je studirala režiju, svoje je prve redateljske pothvate imala i prije nego što je prvi put stala ispred kamere. U "Crno-bijelom svijetu" završila je neplanski. I odmah dobila priliku igrati s nekima od najboljih regionalnih glumaca.
- Anica Dobra najzanimljivija mi je za promatranje kada radi. Iznimno je vješta, gušt ju je gledati. Sve djeluje kao da je lako, a radi promišljeno. Zna kako će nešto izvesti, a sve izgleda savršeno spontano - priča.
Zanimljivo je iskustvo, kaže, imala i sa Zoranom Cvijanovićem. Trebali su imati probu, no redatelj Kulenović nije mogao doći, pa su se Cvijanović, Dobra i Kaja sami našli da bi uvježbali scenu.
- Scena je bila napisana na pet ili šest stranica, a Cvijanović ju je cijelu ponovio iz glave. Nije doslovce izrekao svaku repliku, ali je savršeno uspio shvatiti i zapamtiti što taj tekst treba reći. To mi je bilo sjajno, fasciniralo me - govori Kaja.
Sretna je da se publici sviđa "Crno-bijeli svijet".
- Serija je doista kvalitetna, a lagana. Prava obiteljska serija za nakon Dnevnika. Odlično i izgleda, 80-e su vizualno jako atraktivne, bilo je to jako šareno razdoblje. U formuli za uspjeh su i dobri glumci koje ljudi vole. A i puno je ljudi koji su proživjeli 80-e, pa im je zanimljivo uspoređivati svoja sjećanja iz tog razdoblja s ovime što je prikazano u seriji - kaže glumica.
Ona je dijete 90-ih, no svejedno, kaže, može razumjeti nostalgiju prema vremenu u koje je smještena radnja serije.
- Postoji značajna razlika između života tada i danas; između politike, kulture, ponašanja... Standard kvalitete tada je na svim poljima bio veći. Bilo je više optimizma, perspektive. Tada se, recimo, odvijao Novi val, jedan masovni pokret. Danas je u kulturi sve puno individualnije, nema toliko veliku snagu. A slično se dogodilo i u politici. Tada se ciljalo na funkcioniranje većeg organizma, a danas malo toga uopće funkcionira - promišlja.
Osim što je glumila, Kaja je na "Crno-bijelom svijetu" ove godine radila i u pretprodukciji, na castingu.
- To mi je bila iznimno velika fora i gušt. Zanimljiv je taj način razmišljanja, kada gledaš tko bi mogao biti dobar u nekoj ulozi. Moraš se zagledati da vidiš taj lik u nekom glumcu. No, zapravo odmah znaš kad nekome uloga baš odgovara. U prvom krugu audicije imali smo 150 ili čak 200 ljudi. Interesantno je kada ti 15 ljudi zaredom dođe izvesti isti tekst i glume da su ista osoba - govori, dodajući da je uživala u tome što je dobila priliku okušati se i u tom segmentu filmske produkcije. Takva iskustva ne odbija, pa je nedavno i na snimanju HBO-ove serije "Strike Back" radila kao asistentica scenografije.
Kaja, osim što glumi i upija na drugim produkcijskim poljima, i dalje i režira. Sa svojim dečkom Matijom nedavno je pokrenula YouTube kanal Future Yugoslavia, na kojem su objavili 11 epizoda serijala "Running With the Refugees". Taj je materijal nastao još 2015. godine, kada se dogodio glavni val imigranata koji su s istoka dolazili u Europu. Ona, Matija i prijatelj koji im se pridružio, krenuli su na putovanje po Balkanu, želeći saznati tko su uopće ti ljudi koji bježe od rata, gdje žele doći, što rade dok čekaju na granicama, gdje borave...
- Gledali smo vijesti, na svima je bio isti kadar: ograda i ljudi s kapuljačama. Mi smo htjeli vidjeti kako to točno izgleda, što je tu zapravo istina. Tako smo krenuli na put - sjeća se. Taj su snimljeni materijal htjeli "prodati", prvo kao seriju, pa kao film...
- No umorili smo se od pregovora i kombinacija s producentima, televizijama i slično. U lockdownu odradili smo montažu i sami lansirali materijal na YouTube. Već smo i prije razmišljali o kanalu koji bi bio "naša televizija" - kaže.
Pamti brojne priče s tog putovanja. Upoznali su, među ostalima, jednu obitelj iz Alepa. Muž, žena i četvero djece otkrili su im da je tek možda 30 posto "izbjeglica iz Sirije" zapravo iz Sirije.
- Puno ih se štekalo iz drugih zemalja, jednostavno su htjeli otići. Ova je obitelj, inače, brodom došla do Turske, neki ih je Alžirac vozio na brodu za tisuću eura po osobi. Kada su se već približili obali, brod je počeo tonuti, a lik koji ih je vozio samo je pobjegao, ostavio ih na tonućem brodu bez nadzora, i to usred noći. Uspjeli su doplivati do kopna - prepričava Kaja.
Svjedočili su na tom svojem putovanju raznim prevarama - očiglednoj povezanosti policije, željezničara, ilegalnih taksi prijevoznika... Svi su imali jedan cilj, profitirati na izbjegličkoj situaciji. Kamere su stoga bile prilično nepoželjne na izbjegličkim rutama, pa ih je policija u Srbiji jednom prisilila na brisanja snimki s jedne željezničke stanice.
- Nekada je bilo doista napeto, na trenutke me bilo i strah. Recimo, kada smo jednom usred noći hodali pored neke željezničke pruge. No nije to bio veliki strah. Mislim da je pomoglo to što smo snimali, to oduzima na osjećaju situacije. Nekako zaboraviš na situaciju u kojoj se nalaziš, ganjaš taj materijal pa ti nije važno što se događa tebi osobno - objašnjava te dodaje da su u dva tjedna putovanja sreli i ljude koji su se solidarizirali s izbjeglicama, ali i one koji su u njima vidjeli prijetnju.
Uskoro izlazi i posljednja, 12. epizoda serijala "Running With the Refugees". Kaja i Matija već imaju spremne materijale i za svoje iduće dvije serije. Voljeli bi da "njihova televizija" bude kanal za dokumentarne serije s twistovima.
- Prva će se zvati "Iz Medike". Matija je tamo živio u skvotu još prije nego što je Medika postala mjesto za izlaske. Njegova je frendica htjela snimati dokumentarac o njemu i njegovoj baki, a tek su posljednji, deseti dan, otišli kod bake. No, snimila je deset dana života u Mediki, njega i ljude koji su bili oko njega. Nikada nije montirala materijal, pa nam ga je sada dala da mi to napravimo - priča Kaja.
Druga će se serija zvati "Dokudelija". Kajini su roditelji i doma često bili s kamerom u ruci, a, kada su porasle, aktivno su snimale i ona i sestra. Ima, kaže, valjda milijardu svojih snimaka, od kojih su brojne iz djetinjstva.
- To bi trebala biti serija o meni. No, nisam toliko bitna ja, koliko taj tijek života. Želim iz tih 20 godina izvući oblikovanu priču. Želim pronaći uzorke koji se ponavljaju, stvari koje ostaju iste, iako se vrijeme mijenja. To će biti malo asocijativniji projekt - kaže.
Neće joj ovo biti prvi put da režira snimke iz vlastita života. Još 2012. godine prikazala je svoj film "Kak' je doma", za koji je materijale snimila kao 17-godišnjakinja. Tema filma je rastava njezinih roditelja. Ima tu obiteljskih svađa, sukoba generacijskih svjetonazora, priča je vrlo intimna. Je li joj teško izaći u javnost s takvim osobnim stvarima?
- Jednostavno zaboravim da sam to ja. Nemam problema s tim. Apsolutno me nije briga hoće li netko zbog filma možda stvoriti mišljenje o mojem životu. A, uostalom, stvari koje se događaju u obiteljima su nekako univerzalne, događaju se svima, pa se i u igranom filmu nadaš da će se netko prepoznati. Tako razmišljam i ovdje, gledam to kao film, a ne kao svoj život - objašnjava.
Kako je već rekla, ona i Matija žele se baviti eksperimentiranjem na granici dokumentarnog, miješati ga s drugim žanrovima, poput horora.
- Voljeli bismo napraviti i dokumentarnu kulinarsku emisiju, ali s nekim igranim elementima. Hibridni žanrovi su nam fokus, zovemo to "manje-više dokumentarne serije" - govori. Pripremaju i jedan kratkometražni film, naslova "Unuk".
- Matija ga je pisao, ja režiram. Trajat će pet do sedam minuta, a po atmosferi, to je horor. Ne mogu reći o čemu je jer je toliko kratak da bi svaka natuknica bila spoiler. Nije to horor u slasher stilu, više u atmosferi. Trebao bi potaknuti ljude da budu dobri unuci svojim dedama i bakama - govori, dodajući kako se nada da će film biti vani na proljeće iduće godine.
Kaja u svojem radu pokazuje puno (žanrovske) hrabrosti. Pričamo i o tome nedostaje li toga hrvatskom filmu.
- Još uvijek ne bih rekla da smo se doista maknuli od tematike rata. Samo smo ju možda zamaskirali u neke osobnije priče. Ali, opet, u većini tih filmova ostaje to da su Hrvati jadni, tako mi se čini. I ne sviđa mi se, nije to dobra propaganda, nije mi zanimljivo. Takve teme možda mogu proći u nekom festivalskom svijetu, no vjerujem da se publici to ne gleda. Nedostaje maštovitijih projekata - iskrena je.
Svidio joj se, recimo, "Kratki izlet", smatra da je to dobar primjer koji pokazuje da je film uzbudljiviji s temom iz književnosti, a ne hrvatske realnosti. Dobar joj je i "Ne gledaj mi u pjat", sviđa joj se način kako je priča napravljena, iako ne može reći da ju je previše dotakla. Spominjemo i epski projekt hrvatskog filma, "Generala".
- Nevjerojatno mi je da je hrpa glumaca pristala raditi na tome. No, očito u Hrvatskoj nemaš izbora, ne razmišljaš želiš li nešto, nego isplati li ti se - oštra je. Bi li sama pristala glumiti u nekom filmu čije se postavke baš i ne poklapaju s njezinim stavovima?
- Ne bih nikada pristala glumiti u filmu s čijom se temeljnom idejom ne slažem. No, ako me za nešto baš briga, a vjerujem da će u konačnici ispasti kvalitetno, bih. I ako će i biti dobro plaćeno. No, ako je baš kontra mojih uvjerenja, ne bih glumila - kaže.
Vraćamo se na njene projekte, kaže da je Matija, inače književnik koji se uz nju zainteresirao i za film, napisao 30 scenarija.
- Imamo ih za cijeli život - smije se. I mama i tata imali su joj ideje za zajedničke projekte.
- Nismo to još isfurali. No vjerujem da hoćemo. Tata, recimo, ima u planu serijal o dokumentarističkoj formi. Želi ispitati gdje je granica istine u dokumentarcu, do koje je on mjere uvjetovan filmskim medijem. To mi je baš zanimljivo - kaže ova zanimljiva djevojka, koja, kada se ne bavi scenarijima, ulogama ili kamerom, brine za biljke, proučava produkciju glazbe, igra igre na Steamu ili trenira sportsko penjanje.