Umjetnik i filmski montažer Roman Wagner (40) poginuo je 11. srpnja u teškoj nesreći nedaleko Zeline. Bila je noć i kiša, a on je, vjerojatno zbog neprilagođene brzine, automobilom sletio s ceste i zabio se u most u Svetoj Heleni.
Bio bi to samo još jedan šturi podatak iz crne kronike da nakon svega ta tragična priča nije imala i tužan nastavak zbog kojeg su njegovi prijatelji potražili pomoć javnosti. Naime, pokojni umjetnik bio je, na neki način, sam na svijetu. Njegovi roditelji umrli su prije četiri godine, u kratkom razmaku od nekoliko tjedana.
Budući da u Hrvatskoj nema više nikoga od Romanove obitelji tko bi ga pokopao, njegovo je tijelo prema službenoj proceduri prebačeno na odjel Sudske medicine na Šalati. Tamo se još uvijek nalazi, iako je od nesreće prošlo više od dva mjeseca.
Njegovi brojni prijatelji nisu znali ništa: niti da je poginuo niti o nesretnom spletu okolnosti zbog kojeg njegovo tijelo još nije pokopano. Naime, policija je o njegovoj pogibiji bila obavijestila tek jednu njegovu susjedu, a ona je nedugo potom imala moždani udar i nije rekla nikome dalje.
“Mi prijatelji čudili smo se što se nije javljao zadnje vrijeme, ali je svatko mislio da se njemu ne javlja. Nismo međusobno kontaktirali i raspitivali se o njemu. Roman je imao epizode kad se družio samo sa svojim psom i u vrtu uzgajao čili papričice. Bio je osebujan. Imao je puno različitih društava. Početkom ljeta me više puta zvao da dođem do njega, ali kako radim stotinu poslova, stalno smo odgađali susret. Sad mi je užasno žao zbog toga, to više ne mogu vratiti”, rekao nam je njegov prijatelj Dino More.
Čim je saznao za cijeli slučaj, on je s Majom Savić, u petak, na Facebooku pokrenuo grupu u kojoj je zamolio pomoć pri skupljanju novca za Romanov dostojanstven pokop. U dva dana skupljeno je oko 10.000 kuna.
Velik odaziv
“Željeli smo doprijeti do ljudi koji su ga poznavali. Htjeli smo si samo malo olakšati teret ukopa jer smo ekipa bez velikih financijskih mogućnosti. Neki od nas su tek dobili djecu, većinom radimo u umjetnosti, i korona nam je ubila prihode. Odaziv ljudi je zaista nadmašio sva naša očekivanja. Dirnuli su nas, i vratili mnogima vjeru u ljude, ne samo nama. Zaista, ako išta u ovoj našoj zemlji funkcionira, onda je to solidarnost”, rekao nam je Dino.
Među ostalima čak mu se javio i vlasnik vučne službe koji je odvezao Romanov auto nakon nesreće. Vozilo je kompletno uništeno, ali je rekao da će prodati ostatke i sav novac uplatiti za pogreb.
Romanova majka Ivana Vlkov je bila podrijetlom Ruskinja, a otac Zoltan mađarsko-njemačkih korijena iz Vojvodine. Imali su samo Romana, a u Hrvatskoj nisu imali rodbine.
Nakon njihove smrti Roman Wagner se skrbio o bolesnoj baki, ali je i ona umrla lani. Živio je sam sa psom u kući istočno od Sesveta.
Roman će biti pokopan u obiteljsku grobnicu na Mirogoju, pokraj svojih roditelja. Kako mi je ispričala njihova bliska prijateljica, oni su bili ugodni, obrazovani i fini ljudi. Otac Zoltan Wagner i majka Ivana Vlkov Wagner završili su Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, on montažu, a ona režiju. Zoltan Wagner rođen je u Novom Sadu 1956. Otac mu je bio utjecajni urednik na Televiziji Novi Sad. Zoltan je bio filmski i televizijski montažer. Radio je brojne filmove, posebno je bio zapažen u onima Želimira Žilnika. Od 1990. bio je zaposlen na HTV-u gdje je radio do smrti 2016.
Obolio je od tumora i umro niti mjesec dana nakon smrti supruge Ivane Vlkov koja je doživjela težak moždani udar i preminula od njegovih posljedica.
Ona je pak bila znana kao redateljica i sinkronizatorica stotina hrvatskih crtića emitiranih na HRT-u.
Glazbenica Jasna Bilušić bila je dugogodišnja Ivanina prijateljica i kolegica. Vijest o Romanovoj smrti je doznala od mene kad sam je nazvala jučer.
“Strašno, kakva strašna sudbina! Zadnji put sam se čula s Romanom nedugo nakon smrti njegovog oca. Mi još na Ivaninom sprovodu nismo imali pojma da joj je i suprug teško bolestan. Umro je tri tjedna nakon nje. Romana je sve to beskrajno potreslo. Ostao je sam u kući punoj kredita. Nisam ga kasnije čula, mislila sam da je možda i otišao iz Hrvatske”, ispričala nam je Jasna Bilušić.
Kaže da je obiteljsko preseljenje izvan Zagreba bilo kao neka nesretna prekretnica.
“Živjeli su u Rockefellerovoj ulici, a godinama su sanjali o životu u prirodi. Obožavali su pse, željeli su veliko dvorište. Kad su se napokon preselili, imali su gomilu posla. Ivana je strašno puno radila, bila je izuzetna i kreativna žena”, kaže glazbenica.
Stopama roditelja
Romana se u djetinjstvu i kasnijoj dobi sjeća kao izuzetno samozatajnog i introvertnog dečka.
U obrazovanju je nastavio stopama roditelja, studirao je montažu na ADU u Zagrebu. To ga je otvorilo prema ljudima, bio je vrlo blizak glumačkim krugovima.
Bavio se režijom, montažom i glumom, primarno glasovnom. Davao je glas mnogim likovima popularnih crtića, kao redatelj je surađivao u emisiji HRT-a “Navrh jezika”, a kao montažer u izradi uspješnih animiranih filmova poput “Inspektor Martin i banda puževa” te brojnih serija.
“Sinkronizirao je i poznati animirani film ‘Arthur u zemlji Minimoya’, glumio je lik Maxa. Imao je dubok glas. No, imao je jako zanimljivu umjetničku stranu, koju je volio puno više od montaže. Prijateljima je govorio da montažu radi primarno da zaradi novac kako bi se bavio onime što stvarno voli. A to je bila fotografija, glazba i freestyle”, priča mi Dino. Freestyle je repanje ‘nasuho’ iz glave bez prethodno napisanog teksta. Tu je Roman bio prilično dobar, volio je, kaže Dino, opskurna mjesta gdje bi se održavali takvi partiji. Uzeo bi mikrofon i svašta bi pričao, zafrkavao se.
Najviše je volio slušati rap, dubstep, volio je mračnu umjetnost. Radio je i puno instrumentala, sve dosta mračno. A u životu je bio pozitivac. Uvijek veseo. Spotove je ljudima snimao besplatno. Ekipa ga je voljela.
Roman je najviše od svih volio svog stafordskog terijera Vrageca, o kojemu sad skrbi njegova bivša djevojka.
“On i pas bili su nerazdvojni. Vozili su se zajedno, išli u šumu, kopali skupa. Bilo nam je čudno da te kobne noći nije bio s njim. Da bar je, vjerujem da bi zbog njega sporije vozio”, priča mi Dino, koji je Romana upoznao dok su išli u srednju školu 1997. godine.
Grafiteri početnici
Spojio ih je prijatelj skejter. Družili su se po Zagrebu i shvatili da su obojica vezani uz Lošinj, gdje su imali obiteljske kuće. Tamo su se našli tijekom tog ljeta i tamo se formirala ekipa.
“Na Lošinju smo rekli da smo poznati grafiteri iz Zagreba. Nismo dotad sprej držali u rukama. Napravili smo grafiti jam. To su nam zapravo bili prvi grafiti u životu”, prisjeća se Dino kroz smijeh.
Svom dragom prijatelju sad samo želi pružiti oproštaj vrijedan dobrog čovjeka kakav je bio.
“Pokrit ćemo troškove sahrane, održavanje obiteljske grobnice, nadgrobnu ploču i sve što treba... Platit ćemo i grobarinu za obiteljsku grobnicu Wagner, kako im groblje ne bi kroz desetljeće iskopalo posmrtne ostatke i prodalo grobno mjesto. Roman je zaboravljen nakon smrti, ali sad će biti upamćen, potrudit ćemo se da to bude u najboljem svjetlu, jer je bio dobar čovjek.
Oduvijek je pomagao drugima i nesebično se davao da bi drugima bilo bolje”, kaže Dino i dodaje da će sav višak novca biti doniran udrugama za napuštene životinje koje je Roman obožavao te za pripremu izložbe njegovih fotografija njemu u čast.
Daljnja procedura
Dino kaže da institucije ne treba kriviti za ovu situaciju koja se zbila. “Policija je obavijestila susjede o Romanovoj smrti. Susjedi i tih par ljudi koji su znali što se dogodilo očito to nisu širili dalje. Ne zamjeramo ni njima, jednostavno nisu znali što raditi. Zakoni, procedure i regule nameću ponašanje službi. Ako nema rodbine, oni ne mogu pokopati tijelo, a službenim putem su mogli doći samo do podataka o rodbini. Kako da oni znaju tko su Romanovi prijatelji? Čim je prva prijateljica saznala što se događa, javila je svima nama, i evo nas sad ovdje. Ovo je dobra škola da se čovjek dok je živ, osobito ako nema više obitelji, treba pobrinuti što će biti nakon smrti. Barem ostaviti koji kontakt prijatelja”, navodi Dino i dodaje da su samo željeli pokopati svog prijatelja da ne ostane sam.
“Nije zaslužio takav kraj. Zaslužuje lijep oproštaj. Plakali smo prvo od tuge, pa zatim od ganuća. Među njegovim prijateljima neki su bili u svađi, sad smo se svi udružili. Shvatiš koliko su neke stvari nebitne”, kaže nam.
U ponedjeljak prijatelji kreću u daljnju službenu proceduru oko ukopa. Napokon će Romanovo tijelo biti u grobnici s roditeljima, gdje pripada.