ŽIVI SVOJ SAN

ŽIVOTNA PRIČA FRIZERA IZ SLAVONIJE KOD KOJEG DOLAZE BROJNI DOMAĆI CELEBRITYJI: Njemica mi je dala nemoralnu ponudu, ali ja sam svoju Irsku našao ovdje

 Vojko Bašić / CROPIX
 

Dvije stvari Ivica Šuljak u Splitu ne može probaviti. Prva je kosa boje mahagonija, relikt iz davnih 90-ih, koji još uvijek žari i pali kod određenog broja njegovih dalmatinskih klijentica.

Druga je standardna dalmatinska navika kašnjenja. A kasni se svakako, kada je kiša, jugo, bura, gužva u prometu, zbog produžene kave s prijom, s razmišljanjem kako će frizer, a Ivica je jedan od najpoznatijih u Dalmaciji, mirno čekati i po pola sata na dolazak dive, piše Slobodna Dalmacija.

Ali ima on rješenje, tu je crna lista klijenata prema kojima se ponaša nemilosrdno, upravo kao i oni prema njemu. Takvi će svakako ući i u knjigu koju je počeo pisati. Zapravo bi mogla biti vrlo zanimljiva jer kod njega na frizuru dolazi popriličan broj podmarjanskih celebrityja.

Kad mu kasne s kave s prijateljicom

- Neka oni kasne gdje hoće, ali ovdje neće. Uveo sam red. U Splitu živim već 13 godina, ali se ne mogu naviknuti na "leggero" stil, polako, lako ćemo, di je priša.

Toga u Njemačkoj, gdje sam rođen, i u mojoj Slavoniji, odakle dolazim, nema. I kada mi netko zakasni jer se nije mogao dignuti s kave, lijepo mu kažem, O.K., sada ja idem na kavu, a vi ćete dobiti drugi termin za deset dana.

A to s mahagonijem, od te mi se boje namještaja diže želudac. A ovdje je još "in".

Odmah kažem: Ne može. Ne dam - veli Slavonac iz Otoka pokraj Vinkovaca, koji nije u velikoj seobi naroda odmigrirao trbuhom za kruhom u Irsku ili Njemačku, nego je u Splitu našao obećanu zemlju.

Kako? Lako. Iz Vinkovaca je na specijalizaciju otišao u Njemačku. Već nakon kratkog vremena šefica je u njemu otkrila talent, pa ga je počela slati na edukacije, seminare, usavršavanja. Već malo poslije toga počeo je voditi jedan od njezinih salona.

Put ga je onda odveo u Zagreb, gdje je odmah avancirao, a novi ga šef kao čovjeka od povjerenja poslao u Split da uhoda njihov novi objekt. Trebao je tu ostati tri mjeseca. A zapravo je tu već 13 godina, već tri godine ima svoj salon, i listu za termin na koju se čeka i po dva tjedna.

- Da vam pravo kažem, nisam uopće mislio da ću postati frizer. Ali put me do toga doveo i dočim sam uhvatio škare u ruke, shvatio sam to je to. A sve ostalo je došlo zbog moje ogromne gladi za znanjem.

Shvatio da želi biti Splićo

Svatko može naučiti šišati, to je ona baza našeg rada. Ali treba ići dalje, pratiti novitete, učiti, usavršavati se. Stalno. Ja sam postao Splićanin, ali nikada nisam prihvatio ritual višesatnog sjedenja na Rivi s jednom kavom. Nemam ja vremena za to, čeka me posao.

Točno se sjećam trenutka u kojem sam morao birati, hoću li, nakon što sam uhodao salon za tadašnjeg šefa, ostati u Splitu ili se vratiti svojim klijentima u Zagreb. Bilo je ovako negdje oko svibnja, toplo, grad pun ljudi, neki su se već kupali. Shvatio sam da želim biti Splićo - veli Ivica.

Pa govori o tugama slavonskih ravnica, koje sa svakim novim dolaskom roditeljima postaju veće. Iz Otoka, Vinkovaca, Osijeka, Baranje mladost je otišla u Europu. Kuće su prazne, kaže da se prije svaka deseta prodavala, sada već svaka treća.

Nema mladih, nema djece, oranice su posute šikarom, čini mu se kao da je i šume manje. Najviše mu smeta što se više nitko u toj Slavoniji ne smije.

- Ne puca ni u Splitu sve od smija, ali u Slavoniji je pustoš. Svi su otišli daleko misleći kako će im vani biti bolje. A bojim se da ni vani ne cvjetaju baš ruže.

Klub Slavonaca

Mislim da se puno toga može postići kod nas. Slavonaca je u Slavoniji sve manje, ali zato im broj raste u Dalmaciji. Baš sam razmišljao da osnujem klub Slavonaca, koliko nas ovdje ima.

Ja sam, eto, svoju Irsku našao u Splitu, grad je predivan; sunca i mora ima koliko mi slavonska duša želi. Ljudi su me primili kao svoga. I ta Njemica kod koje sam radio došla me potražiti u Split. Dala mi je nemoralnu poslovnu ponudu. A ja je doveo na Rivu, pokazao joj rukom na tu ljepotu. I rekao samo - to je to. Ponuda stoji i dalje, ali ja iz Splita ne mrdam - veli Ivica.

Salon mu ovaj tjedan slavi treći rođendan, u međuvremenu je postao i ambasador za brend, i sve će to proslaviti sa svojim prijateljima, među njima i brojnim poznatim licima. Pa ako bismo kosu gledali kao oružje za pobjedu, pitamo ga tko bi od javnih osoba iz Dalmacije dobio bitku.

- Iris Rajčić. Ta žena ima predivnu kosu. Ovako, kosa je ono što se prvo vidi, pa izrast od tri centimetra doživljavam kao uvredu, i to ženama ne opraštam. To mi je gore od preizrasle frizure.

Rekao bih i da Splićanke luduju za trendovima, ali, na sreću, od one crno-bijele faze s ispeglanom kosom, konačno su stigle boje. Muškarci su puno maštovitiji i više eksperimentiraju. Od trendova kod žena u modi je bob, malo duži. A kod muškaraca izbrijanost sa strane, a gore puštena kosa.

Ne gledaj mene, mene ovdje šiša 'ko stigne. Ne pratim trendove. Ja sam najbolji primjer da su kod postolara najgore postole - smije se Ivica Šuljak u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 22:29