ŽIVOTNA ISPOVIJEST AUTORA COCINE HIMNE 'Ja i on smo skupa proveli bezbroj noći, popili Jadransko more vina. To je bogatstvo, a ne novac...'

Definicija kantautora glasi "pjevač koji izvodi vlastite skladbe". Iz tog kuta gledano, autor i izvođač trebao bi biti iznimno sugestivan jer u onome što izvodi ima više "sebe", govori (pjeva) kroz vlastitu optiku, podastire fragmente svojega života pred publiku.

Boris Oštrić, glazbenik s Čiova, školski je primjer za navedeno. Jer dok mnogi pjevaju o skromnosti, domoljublju i tovaru, a ne plaćaju porez i žive na visokoj nozi, on u svojim pjesmama ne laže, piše Slobodna Dalmacija.

Pedesetdvogodišnji Oštrić već godinama živi od nevelike vojne mirovine, glazbe i, u manjoj mjeri, ribanja. Autor himničke "Ribari", koju je otpjevao njegov neprežaljeni prijatelj i kolega Vinko Coce, čovjek je čija je doista cijela životna retorika komprimirana u jednostavne stihove pjesama do sad objavljenih na tri albuma: "Gospodar galeba", "Zagrli me, more" i "Stup života".

U svjetlu činjenice da skoro tri desetljeća stvara glazbu, bilanca od tri albuma začudna je i skoro mizerna. No statistiku će uskoro popraviti četvrti album nakon biblijskih sedam godina diskografske hibernacije, a Oštrić ga brusi u suradnji s bendom Trogirski ribari, sastavljenim od vrhunskih glazbenika i entuzijasta. Radni je naziv albuma "Neman ja ništa", čime njegov autor očigledno nastavlja niz velikih pjesama o malim ljudima, počevši od sebe samoga...

- Molim te da mi nabrojiš ekipu koja radi na 'cedeu' jer se takva teško može sastavit' i u Zagrebu, pa čak i New Yorku. Tako profesionalna, obrazovana, homogena, a vidiš, sve talentirana trogirska dica. Profesor glazbene kulture Ivan Cinotti na solo gitari, profesor Miro Mišo na klavijaturama, inače mu je sestra isto ona poznata jazz pjevačica i dizajnerica Tommi Miše, ali ona živi u Americi. Onda je s nama i Leonardo Leo Miše, u slobodno vrijeme poduzetnik iz Zagreba, a dušom i srcem basist. Prije je iz Zagreba dolazio na Čiovo, a sad obrnuto, otkad se ponovno zarazio glazbom iz Trogira (Čiova) povremeno odlazi u Zagreb. Ivica Jarebić Čovo je na bubnjevima, a ja sam akustična gitara i vokal, i cijeli sam album, to jest sve pjesme, sam uglazbio i napisao. Ima 10-12 pjesama, bit će gotov album do ljeta.

Znaš šta ću ti reć'; kad ja kao autor znam da je album dobar, da su pjesme iskrene, proživljene i vrhunski odsvirane, uopće me nije briga šta će drugi reć'. Kad bi počeo kalkulirat', odmah bih našao neku drugu zanimaciju. Muzikom se ne bavim zbog love, iako dobijem od tantijema jednu mjesečnu plaću; razumiš, muzika je izabrala mene, a ne ja nju. Našla me i spasila. Da nisam uronio u muziku, i dalje bih skapava' po kafićima, bavio se tim opskurnim poslom kao kad sam imao niti 20 godina - otvara dušu Oštrić, po formalnoj profesiji - pazite sad - elektrozavarivač i vozač.

- Završio sam ja i kurseve za ugostiteljstvo, mislio sam se u ranoj mladosti time bavit'. Prvi moj kafić bila je kućica na Žnjanu, koju sam držao četri godine dok nisam razabrao da ne mogu tako živit'. Doduše, s muzikom sam imao kontakta već prije; dvije zime sam učio svirat' gitaru kod Dragana Barasa, profešura i svirača u grupi Metak, brat Slaven i ja. On je čak jedno vrijeme iza toga (to je bilo u tinejdžerskoj fazi) svirao kontrabas u Brodosplita, ali onda se ostavio muzike i svirke, i eno ga danas, radi kao veterinarski inspektor u Dubrovniku jer je u međuvremenu diplomirao veterinu. A ja... Ja drugo ništa više ne znam radit', nego svirat' i pjevat'. Ajde, i radit' pjesme za druge - skromno će Oštrić, vlasnik puno nagrada za svoja glazbena djela. Neke su festivalske, neke hajdučke, neke za sebe, a puno ih je dao i drugima.

- Neke od ovih s novog albuma, iskreno ću ti reć', čuvam još za festivale. Jedna je rezervirana za Melodije hrvatskog juga, najstariji domaći lakoglazbeni festival u Opuzenu pod umjetničkim vodstvom prof. Želimira Škarpone, za koji me vežu jako lijepe uspomene. Jedna će, nadam se, proć' za Split, a velika mi je želja zapivat' i na Šansoni u Šibeniku - povjerava sugovornik Slobodne Dalmacije, čovjek koji je splitsku adresu prije dvanaest godina zamijenio onom na Čiovu, u Okrugu Gornjem iliti "Okruku".

- Prihvatili su me kao svoga, iako mi je mater iz Ogorja, otac s Paga, a ja u stvari iz Splita. Ali za moje ovdje sam Okručanin, fala im na tome - kaže umjetnik, koji je u životopis upisao i Domovinski rat, pa čak i zatvor zbog tobožnjeg nacionalizma.

- Ne volim o tome pričat', al' evo kad me već potežeš za jezik. Gledaj, ja sam u stvari uvijek bio isti ka' sad; volio sam druženja, izlaske, ženske, pismu... Tako smo se 1984. godine okupili iza ponoćke u crkvi Srca Isusova na Visokoj, u kafiću u Ulici Ružice Markotić. Ekipa je popila malo, pjevali smo hajdučke pjesme, 'Vilu Velebita' i tako, ništa strašno. Ali štaš, tad su u toj ulici kod Topersa i Calypsa živjela vojna lica i netko nas je prijavio za nacionalizam. Došli su nas pohapsit' odmah iza Nove godine, koju sam s nekim ženskama proslavio na Čiovu.

Mjesec i pol dana bio sam u istražnom zatvoru na Katalinića Brigu, a još tri godine nakon toga su maltretirali mene i familiju, dolazili ispitivat' mater u bolnicu, gdje je radila kao medicinska sestra... I onda ja ispadam neki nacionalist, a u stvari volim sve ljude - ako su ljudi. Imam puno prijatelja Srba, imam i dva crnca, upoznao sam ih preko brata. Ali znaš šta je interesantno? Svi ovi koji su bili sa mnom na 'Katalinku' u zatvoru čudno su skončali. Neke je pokosila droga, jedan je umro u Australiji, jedan u Americi, jednoga je udario auto pod neutvrđenim okolnostima... Ali ne želim sad o grubim stvarima, želim se okružit' lijepim osjećajima i dobrim ljudima - najavljuje Oštrić.

Jedan od njegovih stvaralačkih rituala je pomalo bizaran.

- Loše spavam, dižem se rano, nekad već oko tri-četri, i onda uzmem olovku ili gitaru u ruke. Svaki dan i obavezno pogledam neki od mojih omiljenih filmova, a među najdražima su mi 'Hrabro srce' i 'Ples s vukovima'. Ne, nije to ispiranje mozga, nego ispiranje očnih kesica jer se uvijek lijepo i temeljito isplačem. Razumiš? 'Hrabro srce', film, to mi je kao crkva, očisti dušu. Vjernik sam, ali u crkvu ne idem, jer u prvim redovima vidim kriminalce, neplatiše poreza, kurbetine koje se prave moralne. Svi dolaze u crkvu zbog poze, a meni poza ne znači ništa. Zato sam i uteka' ovdje na Čiovo, koje je na pola puta između Visa i Splita. Zapravo je možda psihički bliže Visu nego Splitu, jer ljudi ovdje nisu opterećeni pi..arijama. Ovdje se po ulici hoda u tuti, svaki dan se kod nekoga gradelaje, kominaje... Ljudi su bliski jedni drugima.

Sjećam se suradnje s pokojnim Cocom, kojemu sam napisao cili album 'Dalmacija, more, ja i ti'. To 'suradnja' tako gordo zvuči, a nama je to bio prirodni suživot uz gitaru kraj komina. Skupa smo proveli bezbroj noći, popili smo Jadransko more vina. To je bogatstvo, a ne novac. Meni novac ne znači ništa, osim života za moje četiri kćeri i unuku te moje osnovne ljudske potrebe. Ljubav me zanima. Meni je ljubav de facto napisala cijeli CD, to mi je muza. To je blago, taj osjećaj. Novac je bitan samo za Elektrodalmaciju, za račune - rezonira Oštrić, kojemu je pokojni otac Zvonimir, kapetan duge plovidbe, davnih dana riješio problem krova nad glavom jer je na Čiovu, gdje Boris danas stanuje, kupio zemlju i napravio kućicu, piše Slobodna Dalmacija.

- Znaš šta ću ti reć': je, svi smo dio monetarnog sustava, moramo platiti porez na vrćenje autorskih prava, na gaže itd. Ja plaćam svoje, iako sam prošlo ljeto imao samo četri-pet gaža. Ali zato je gitara uvijek u ruci, a ekipa spremna. Tako ja prebrođujem život; faze tuge, pa feštica. Tako se rane liječe: druženjem, pjevanjem. Ne mora to bit' ništa raskošno; nekad mi je draže otić' kod moje Vilme (Neškovčin, autorice tekstova za estradu, nap.a.) izist' kumpir iz špakera, nego ne znam kojega jastoga ili španske tičice. Ili ispeć' kokoš, onu s laštikom, znaš; to je laštik gratis, da domaćica može vezat' kosu dok kužinaje, ha ha! - smije se Oštrić, kojega nadahnjuju obične životne situacije i iznad svega ljubav i ljudi.

- Moji su prijatelji i članovi benda slični kao ja; zato se i slažemo. Pet članova benda - devet žena, nebrojeno djece i unučadi, i oko tristo godina kad nas sve zbrojiš. A još koliko ih je ispred nas, uh! S Cocom sam se stigao družit' i radit', kominavat' i putovat' na gaže, a naš zadnji duet bio je 'Lipo li je naše Čiovo'. Sjećam se da mi je njegova Janja nakon sprovoda dala jednu lijepu Cocinu jaketu na dar, to me dirnulo. Ali život je prekratak za sve ljude s kojima bi htio provest' vrijeme.

Olivera sam puno cijenio, kad bi se trefili uvijek bi popili piće, i on je imao sličan pogled na život kao ja, ajmo reć', bio je u osnovi skroman čovjek s mora. Ali uvijek smo se nekako mimoilazili za suradnju. I Mišu cijenim, oduvijek mi je bila želja s njim snimit' bar jedan duet ili mu dat' pjesmu.

Ali evo, sretan sam što sam napokon oko sebe okupio pravi bend. Čini mi se da tek sad, u mojim pedesetima - a i oni su zrelije dobi - ono najbolje za nas počinje...