Na kraju dana, obje tužne princeze pronašle su sigurno mjesto na televiziji.
Kad su ih iznevjerile i obitelji, i kad je teret prerastao njihov kapacitet za izdržljivost, mediji su im dali moć da uzvrate udarac.
Oprah Winfrey je dala legitimitet Meghaninoj strani priče.
Sudar svjetova
Kraljica možda sjedi u Londonu, ali kad televizijska carica tri puta postavi pitanje: kome je smetala tvoja boja kože, jasno je tko dobiva rat u toj višegodišnjoj sprezi slobodoumne multirasne Amerikanke, glumice i influencerice, i rigidne britanske aristokracije koja ju je natjerala da nosi čarape boje kože i skriva autentične osjećaje. Bolje rečeno, pokušala natjerati.
Nije to samo sudar svjetova yoga majstorice, kćeri samohrane majke, djeteta Los Angelesa i obitelji koja bizarnom pričom o genetskom nasljeđivanju krune zlostavlja već tko zna koju, a sigurno drugu, po redu "običnu građanku", nazivajući njezine potrebe prkosom i neukošću, a njezine psihičke problem razmaženošću koja će proći ako ih, kao i nevjeru vlastitog muža, budemo ignorirali.
Kad je princeza Diana, prije mnogo godina, dala bombastičan intervju o svojoj tuzi i svom užasnom braku koji je bio zlatni kavez u kojem je ona venula (kako nam sada prikazuje i genijalna serija "Kruna"), svijetu je zastao dah. Njezina "u braku nam je bila gužva, troje ljudi je previše za jedan zdrav brak" rečenica porazila je i Charlesa i Elizabetu. Nikada nitko prije nije bio toliko hrabar, ili, iz perspektive palače, toliko bezobrazan, da sjedne pred kamere i javno kaže kako se - pa, osjeća.
Boja kože
Zašto se desetljećima kasnije sličan intervju njezine snahe i dalje smatra drskim? Kako to da kruna nije naučila lekciju da kinjiti princezu možeš samo dok se ona ne okrene kamerama? Imaju li članice i članovi britanske kraljevske obitelji pravo na to? Taj intervju, najavljivan bombastično, možemo svesti na činjenicu da je Meghan za vrijeme trudnoće bila usamljena, depresivna, udaljena miljama od kuće i života koji je poznavala (a kojeg se odrekla da bi mogla biti žena princa Harryja).
I kad je potražila pomoć, bila je posramljena i ignorirana. Posebno su šokantne, dakako, optužbe o rasističkim razgovorima koji su se navodno vodili s Harryjem: određeni članovi kraljevske obitelji bili su zabrinuti oko tamne boje Archiejeve kože.
Palača je i prije intervjua krenula s klasičnim trashanjem svake žrtve (proces koji stručnjaci za psihologiju i položaj žrtve vide u gotovo svakom slučaju kad žrtva pokuša izaći iz kruga nasilja), pa su se tako odjednom, baš prije emitiranja, pojavili navodi o Meghaninom bullyingu nekih zaposlenika.
Palača je čak izdala službenu izjavu kako će pokrenuti unutarnju istragu o tim "ozbiljnim optužbama", ali, ono o čemu nisu pokrenuli nikakav unutarnji obiteljski proces, iako ih je i povijest mogla i trebala naučiti da je nužno postupiti drugačije, je Meghanino psihičko i emotivno stanje.
Kako sad već dva ili tri (ako uključimo i princezu Margaret) slučaja mogu svjedočiti, emotivno stanje žena koje se udaju u njihovu obitelj jednostavno nije prioritet toj stoljećima dugoj instituciji koja za Britance ima identitetsku vrijednost. A upravo bi to mogao postati ozbiljan problem za vjerodostojnost njihova postojanja, jer je ovo desetljeće u kojem su žene odlučile razoriti baš svaki zaostali prostor za porobljivanje njihove slobodne volje, bio on sigurna kuća napunjena religijskim materijalima, ili palače gdje se služi kavijar za doručak.
Mentalni trik
"Zašto su davali intervju", "zašto sada govore", dijelovi su zastarjelog rječnika posramljivanja žene koja se usudila reći da nije sretna. Govore jer su to njihovi životi, njihova priča. I svaka žena koja nosi dijete a nije sretna, mirna, voljena i zaštićena, ima svako pravo govoriti o tome. Nevjerojatan je taj mentalni trik koji sprječava žene, pa makar i vojvotkinje, da govore o svojoj nesreći. Ukoliko je bogata, i ima status, trebala bi ostati dostojanstveno depresivna, ušutkana, ne talasati. Trebala bi povraćati u toaletu sama, poput lady Diane, trebala bi plakati kad se zagase svjetla u gledalištu kazališta, poput Meghan, i nikada ne iskočiti iz nametnutih okova i reći: - Dosta je, ovo je moja istina. Samo, preko puta je glumica u tridesetima, karijeristica koja je sama podgrijavala ručkove dok mame nije bilo. To nije moglo trajati dugo.
Medijska igra je okrutna, a britanska kraljevska obitelj je glupavo propustila trenutak moguće modernizacije i otvaranja svoj imidža uz pomoć Amerikanke tamne kose i s talentom za komunikaciju s medijima. Odabrali su kinjenje, zlostavljanje, ignoriranje.
Unatoč svjedočenju da je usred trudnoće razmišljala o suicidu, i da se bojala za sigurnost vlastitog djeteta, postoje napori da se Meghan diskreditira kao zlu i proračunatu ženu koja je došla oduzeti Harryja obitelji, a obitelji čast i pare. Svakoj obitelji koja ne vidi da netko plače u tišini, da se osjeća usamljenom unatoč dijamantima, i svakom mužu koji ne zaštiti svoju ženu koja sjedi u njegovom krilu trudna i govori da ne želi živjeti, treba oduzeti sve što se može.