VLASTA JARNJAK

ŽENA KOJA JE RADILA NAJLJEPŠE CIPELE U JUGOSLAVIJI 'Šefovi su rijetko birali hrabre modele. Uvijek su išli na klasiku. Nisu bili vični, nego ziheraši'

 Damjan Tadic / HANZA media

- Imam fetiš, cipele, i to od mladih dana. Koja žena, uostalom, ne voli cipele? Bila sam privilegirana, radila ono što volim, vodila život ispunjen putovanjima u modne metropole Italije i Francuske, i stvaralaštvom - govori mi Vlasta Jarnjak, dizajnerica koja je oblikovala neke od najljepših cipela u poslijeratnoj bivšoj Jugoslaviji, a čije je ime dosad nepoznato široj javnosti.

Razlog je prije svega to što su se djela dizajnera u to doba rjeđe potpisivala imenom i prezimenom, a osim toga, i inače u povijesti dizajna općenito vrlo malo znamo o onima koji su oblikovali obuću na ovim prostorima. Sada se nepravda ispravlja pa 77-godišnjoj autorici, koja je dobila vodeće nagrade u ovom području, izlazi monografija pod naslovom “Hod u zagrebačkim cipelama - design Vlasta Jarnjak. Prilozi povijesti hrvatskog dizajna 1965. - 1989”. Monografija će biti promovirana u Muzeju za umjetnost i obrt 18. siječnja. Autorica je Branka Hlevnjak.

Sjeća li se koje je cipele prve dizajnirala, pitam.

- Zapravo i ne. Kad malo razmislim, mislim da su bile s kopčom i tamnom podlogom na raznobojne cvjetiće, ružice. To je bio stil koji je dominirao kad sam se počela baviti ovim poslom, a i meni se sviđao.

Zato se, kaže, živo sjeća prvog sajma cipela na koji je otišla. Bio je to sajam u Bologni: “Način na koji su oni koji su izlagali na tom sajmu oblikovali cipele, to je bilo nešto fantastično, biti s tim talentiranim ljudima, izlagati s njima mi je bila velika čast”. I danas čuva neke od cipela koje je dizajnirala. Posebno važno mjesto zauzimaju dva para u stilu Mary Jane, jedan tamni, drugi prljavoružičasti. Dizajnerica ih bolje objašnjava: “To su roza velur koža i crni baršun. Zvali su ih Mary Jane, no to su bili klasični komadi ženskih cipela na višu ili nižu petu.”

Umjetnička crta

Ima li i danas profesionalnu deformaciju, gleda li ljudima u cipele?

- Zapravo, da. No imam osjećaj da su se nekada radile kvalitetnije. Danas ima svakakvih materijala.

Vlasta Jarnjak, rođena Sabljak, odrasla je u obitelji koja je imala sklonost prema umjetnosti, majka se bavila glazbom, otac Vjekoslav ilustracijom - naime, bio je crtač, neko vrijeme angažiran i kao ilustrator u Petrovoj bolnici. To je funkcioniralo tako da bi snimio operacije fotoaparatom, a potom bi crtao velike panoe koji bi studentima služili na predavanjima.

Vlasta je pohađala Školu za primijenjenu umjetnost, željela je nastaviti na Akademiji primijenjene umjetnosti, no dok je završila školu, Akademije, koja je trajala vrlo kratko vrijeme, više nije bilo. Studij dizajna, poznato je, nije postojao. Nakon školovanja, 1959., zato na usavršavanje odlazi u Milano, gdje je stekla prva saznanja o modeliranju cipela, radeći niz ilustracija etnoobuće i takozvanih pin-up cipelica.

No najveći je dio svojeg radnog vijeka u industriji cipela provela u tvornici Astra, koja se neko vrijeme zvala i Tvornica obuće “Franjo Gorjup”. U trenutku kad se ona zapošljavala u tvornici je radilo, kaže, oko tri tisuće ljudi. Ona je bila jedina dizajnerica cipela, kreatorica.

Branka Hlevnjak tumači: “Zaposliti se 1965. u zagrebačkoj tvornici obuće kao dizajnerica cipela bio je pravi science fiction za tu sredinu”.

Vlasta Jarnjak dalje prepričava:

- Profesionalno oblikovanje obuće težak je posao. Za to treba imati znanje i smisao za estetiku.

Nije joj lako na početku: “Pazila sam na svaki detalj. No, znalo mi se dogoditi da dođem u proizvodnju pratiti kako napreduju i čujem rečenice poput: Neće meni žena naređivati”. Ni sve radnice, prepričala je to i u monografiji, nisu uvijek bile na njezinoj strani: “Svašta su mi pripisivale. Štikle su zvale ‘bordelke’. Šef modelarnice je bio pametan čovjek i podržavao me. Ali ostali... ma kakva kreatorica, što je to uopće?” Radilo se od 5.45 ujutro. Nije se trebalo odmah početi raditi, ali si morao doći na vrijeme.

Ponekad su, kaže, stvari toliko izmakle kontroli da je na kraju jedva prepoznavala svoj dizajn: “Dam narudžbu za tamnoplavu kožu, uzmu teget plavu, što je njima bila tramvaj plava i naruče takvu kožu jer je u nabavi bila jeftinija. Svatko u svojoj fazi oduzme dio originala, tako da često više nisam ni prepoznala svoj model. No, unatoč tome, Astrine su se cipele prodavale dobro. Bilo je više od dvije stotine prodavaonica diljem zemlje”. A kad je trebalo napraviti reklamu za Astru, uzeli su upravo Vlastu Jarnjak, mladu, lijepu djevojku da bude model.

Cipele za Ruskinje

- Trebala im je reklama i tadašnji komercijalni direktor je rekao da je najbolje da ja budem i model. Bila sam mlada, nisam se nikada bojala posla. I naposljetku sam se i dokazala svojim dizajnom”, kaže. Uostalom, kaže, ništa nije teško kad nešto volite. Njezin je pravi posao izgledao tako da je sjedila za stolom u tvornici i crtala cipele: “Onda su odabirali modele koje će izraditi. Vrlo su rijetko, zapravo nisu nikad, odabrali modele koji su bili hrabriji. Uvijek su išli na klasiku. Nisu bili vični ti poslovođe, bili su ziheraši, htjeli su ono što je bilo baš standardno. A bilo je na prezentacijama prekrasnih cipela, pa i ekstravagantnih, no pretpostavljali su da će biti malo interesa za to”.

Šezdesetih su radili i cipele za izvoz pa se može pročitati u monografiji i po kojim su sve nesvakidašnjim ključevima poslovođe birali cipele. Veličinu noge, određivali su ni više ni manje nego prema nacionalnosti, pa tako u sjećanju Vlaste Jarnjak zapisanom u monografiji, stoji opis s konferencija poslovođa, koje su se najčešće održavale u Stubičkim Toplicama ili u Krapinskim.

- Kad se radila kolekcija za izvoz, najčešće za Rusiju, oni su birali Astru, makar i bila skuplja od drugih, jer su rekli da Ruskinje imaju jače noge i trebaju čvršću cipelu. Nekada se za Rusiju radilo po pedeset, šezdeset tisuća pari čizama. Kad ste vi kao dizajnerica došli u Italiju po umjetno krzno za te čizme, onda su Talijani za vama trčali..., jer, to je bio posao. Jako se puno izvozilo, za Rusiju, za DDR. Radili smo i muške gležnjače za Englesku na temu naših narodnih opanaka. Šezdesete su bile godine uzleta i puno se toga moglo.

Govorila je engleski i talijanski, rado je putovala, od samog početka zaposlenja u Astri.

- Tehnički direktor mi je rekao: tek ste došli, a već biste putovali. Uzela sam tri slobodna dana. Nakon što sam se vratila sa snopovima žurnala za tehnologiju obuće sa svim novim strojevima i mogućnostima, o čemu nisu ništa znali jer su se uvijek orijentirali na Njemačku i raspolagali starom tehnologijom, drugačije su me gledali”, kaže.

- Na putovanjima sam uvijek punila baterije. Znala sam se susretati i s kolegama iz Hrvatske, jedan od njih bio je slikar Virgilije Nevjestić s kojim bih se rado sastajala kad bih dolazila u Pariz. Tu su naravno i susreti s drugim obućarima.

Branka Hlevnjak ovaj segment dizajneričina opusa tumači: “Odmah nakon dolaska u Astru, 1965. godine, Vlasta Jarnjak ‘nametnula’ se kao glavna animatorica razvojne službe, pokrenuvši zanimanje mjerodavnih kolega za posjet međunarodnim sajmovima u Bologni, Parizu, Milanu, Düsseldorfu i drugdje, što je znatno promijenilo njihov odnos prema oblikovanju cipela.

Osim toga, predano se posvećivala nastupima tvornice na domaćim sajmovima kože i obuće, unoseći u postavu štanda inovacije i sklad, držeći predavanja i prezentacije. Od goleme količine kreacija Vlaste Jarnjak dio se proizvodio, no većina njezinih dizajnerskih rješenja izrađena je u Astri u malim serijama, samo kao ogledni prototip za revije i sajmove te stručne kongrese poslovođa”.

Radila je i salonke i čizme, i platforme, ovisno o cipelama koje su bile u modi.

Njezine su cipele nosile manekenke na reviji Žuži Jelinek, ispred Hotela Esplanade 1970. godine. Živo se sjeća tog događaja: “Sve je bilo jako pompozno. Žuži je ranije bila u tvornici i odabrala cipele koje je željela, bila je veliki radnik i uvijek je imala dobre veze. U jednom je trenutku s mlade manekenke, sjećam se, skinula večernji kaput koji je dizajnirala i obukla na sebe te rekla: Ovo je za nas koji smo i u zrelijim godinama, ne samo za mlade”.

U Astri je svjedočila požaru u tvornici, 1969. godine, kako je prepričala u monografiji: “Krojačnica umjetnog krzna bila je smještena u zajedničkoj hali s izrađivačima gornjišta, koji su u jednoj fazi rada koristili špirit-lampice. Kad se jedna prolila i došla u kontakt s umjetnim krznom, sve je planulo. Mnogo je toga utjecalo na taj strašan događaj, a krivac je uvijek bio netko drugi. Bila sam trudna i taj me događaj još više potresao, gledajući žene kako skaču s trećeg kata na ulicu. Dečki su podmetali hrpe umjetnog krzna i sve što se moglo, ali bilo je i unesrećenih. Vatrogasci su došli tek za pola sata”.

Sedamdesetih godina dobila je mnoga priznanja za svoj rad. Branka Hlevnjak u monografiji tumači: “Na sajmovima kože i obuće u Zagrebu i Beogradu prepoznali su ugled dizajnerice-pionirke u nekad isključivo muškom obrtničkom poslu postolara-kreatora”.

Učila od najboljih

Međutim, razočarenje je u Astri za Vlastu Jarnjak uslijedilo nakon što je dobila nekoliko važnih priznanja, prvo Zlatnu cipelu grada Zagreba 1977. godine te potom na beogradskom sajmu Zlatnu košutu i Zlatni prsten: “Nagrađeni model bila je ženska cipela izrađena na visoku potpeticu iz finog antilopa i ševroa usklađenih maslinastih nijansi u tri boje. Vidjela sam kako to rade Talijani, učila sam od njih. Međutim, rukovodstvo je smatralo da to nije nagrada dizajneru već za rukovodstvo tvornice, iako su svi znali da je to moj rad”.

Odlazi, potom, u Tvornicu dječje obuće Zagreb i za baby cipelicu dobiva nagradu Zlatno lane na beogradskom sajmu.

- Radila sam niz takvih prpošnih malih cipelica za djevojčice i dječake.

Neko je vrijeme radila i na Institutu za industriju obuće, no to nije dugo trajalo, institut se brzo zatvorio. Voljela je i crtati cipele. Nekoliko je časopisa koje je uređivala, prvo je bila ilustratorica za Styl, koji je izlazio u 35 zemalja, potom za Košutu, modni žurnal ženskih, muških i dječjih cipela, a kasnije postaje i glavna urednica Košute. Često je između cipela znala crtati prepoznatljive simbole New Yorka, Pariza, većih gradova. Branka Hlevnjak opisuje njezin rad:

- Crtala je u originalu u temperi, u četvrtastom formatu, bilo da je riječ o sandalama na punu petu, čizmicama, pin up fantaziji, cipelama na žniranje ili cipelama kakve imaginarne glazbene skupine.

Monografija završava 1989. godine kad daje otkaz na svojem zadnjem poslu, u Tvornici dječje odjeće Zagreb, i počinje se baviti keramikom.

Danas je u 77. godini, no i dalje je aktivna i oblikuje suvenire uz pojedine izložbe u MUO.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 17:42