Na golemom ormaru, najvećem u skučenoj prostoriji u Bleiweissovoj 15 u Zagrebu vise crteži puni boja i različitih oblika. Ptice, kočije, zvijezde, brodovi i neke stvari, potpuno apstraktne koje su u tom trenutku nadahnule autore da ih narišu. I ako pitate njih, oni će vam točno objasniti što se krije iza svakog oblika, koje su ih emocije natjerale da ih stvore. Objasnit će vam to detaljno, s najiskrenijim osmijehom koji ste ikada vidjeli.
Ali vremena nema puno, jer oni već sjede za stolom i crtaju nove. Njih osmero, svi zajedno.
U Centru smo za promicanje inkluzije, a ljudi za stolom su njeni korisnici. Svima im je dijagnosticiran Downov sindrom. Udruga je nastala 1997. godine s ciljem potpore deinstitucionalizaciji osoba s intelektualnim teškoćama i njihovom uključivanju u društvo. S njima smo proveli dan kako bismo doznali sve o njihovoj prvoj javnoj izložbi koja će biti otvorena u četvrtak 22. rujna u galeriji RaGa u Radničkoj cesti 22 u 18 sati.
Uspomene s putovanja
- Htjela sam dokazati da genetska trisomija, taj treći, polovični kromosom, koji se nalazi na 21. mjestu znači nadarenost. Nek me pobiju teoretičari, ali to smatram - kaže nam edukatorica Valerija Jelčić dok s kistom u ruci kruži oko svojih štićenika i predstavlja ih. Oni su Braco, Neno, Ines, Mia, Ranko, Ivana, Lidija i Ivica.
Upravo nas je Ivica i uveo u prostorije udruge. Spremno nas je dočekao i pokazivao put pa se s Valerijom divio uramljenim radovima koji su već spremni za izložbu.
- Znam da ste tu zbog izložbe, znam da ste novinari - dobacuje nam Ranko, samouvjereno, s drugog kraja prostorije. U galeriji RaGa on i prijatelji prezentirat će pedeset svojih radova, a najbolji od njih, po izboru gostiju, sudjelovat će i na velikoj izložbi u Veneciji.
- Pedeset godina radim s njima, sve su ovo radovi mojih učenika, iako su mi rekli da ih tako ne nazivam, moje djece - priča Valerija zaustavljajući se kraj zida prepunog fotografija na kojima su korisnici centra. Ostale su uspomena njihovih druženja, pothvata i putovanja, koje posebno vole. Valerija je otkrila kako su neki od korisnika bili njezini učenici u školi u Krajiškoj ulici kad je djeci s Downovim sindromom omogućeno da pohađaju redovnu nastavu. Zaustila je kako traži da slikaju apstrakciju i nadrealizam jer zna da će ti radovi imati drukčiju konotaciju.
- Puno smo radili i svatko zna što je točno napravio. I ovo je jedan rad pod mojom rukom - govori Valerija pokazujući na uokvireno djelo u središtu sobe. Na ružičastoj pozadini naslikana su četiri oblika: pijetao, leptir i dva cvijeta od kojih, čini se, jedan prikazuje lice. Slika je nastala još prije 20 godina.
- Važno je da oni ne rade ono što ne mogu, nego da rade ono što mogu. Na tome treba graditi njihov svijet u kojem je svaki jedinstvena jedinka s vlastitim sklonostima - kaže.
Slijedimo Valeriju u prostoriju gdje njezini učenici slikaju. Atmosfera je topla, kakofonija razgovora, osmijeha, ali i ponekog savjeta ispunjuje sobu. Ipak, tiše je nego inače. Danas nisu, naime, uspjeli spojiti liniju pa ne slušaju glazbu. Šaleći se upozoravaju nas kako se Braco nije obrijao i pripremio za fotografiranje, na što je on samo odmahnuo rukom.
Neno pruža ruku prema nama i poziva nas k sebi.
- Zovem se Neno i volim crtati - predstavlja se uzbuđeno dok slika dva cvijeta u vazama, jedna je crvena, druga narančasta. Taj će crtež biti jedan od poklona posjetiteljima njihove izložbe.
Objašnjava kako inače jako voli cvijeće i zato ga slika, a rado crta još kuće i ribe. Upoznao nas je sa svojom prijateljicom Ines. Kad ju je Neno pomilovao po ruci, podigla je glavu s crteža i pogledavši nas rekla kako dolazi iz Splita. Neno je nastavio kako zajedno žive i da imaju mačku Doru.
- Ja volim doći kod vas - kaže, onako usput, Valeriji.
Kraj njega je Ranko i crta suncokret. Valeriju poznaje od 1994. godine, a već je imao samostalnu izložbu. Pričljiv je i ima mišljenje o svemu.
- Moramo svijetu učiniti puno ljubavi i želim da više ne bude potresa, nesreća i korone - poručuje, pa se okreće volonterki Lani Jarži. Jesam li dobro rekao, pita, a ona kima glavom.
Upute fotografu
Lana je Valeriju upoznala preko slikarstva i priključila se projektu. Ranije, kaže, nikad nije bila u kontaktu s osobama s Downovim sindromom. Ona im pomaže u kreativnom dijelu kako bi slike bile ljepše. Ističe kako želi da njihov rad dođe do izražaja pa uskače samo kad vidi da im je ponestalo ideje.
- Jako je zanimljivo, nevjerojatno je vidjeti kako se vesele. Zahvalni su i dragi, stvarno uživaju u onome što rade, skroz su u tome. Uzbuđeni su zbog izložbe i nadam se da će im to biti poticaj za dalje - opisuje Lana kad do nas dolazi Ranko.
Pokazuje završenu sliku suncokreta i veselo daje upute fotografu.
- Ej šefe, možeš i mene snimiti s Valerijom?
Prilazi joj, grli je i namješta se za sliku. Istovremeno Mia iz džepa vadi fotografiju sebe s dečkom i razdragano je pokazuje. Dolazimo do Brace, najstarijeg člana ekipe, koji će uskoro napuniti 75 godina. Kad je rekao koliko ima godina, ostatak družine počeo je uzvikivati i svoje.
- Prije sam s Valerijom radio keramiku. Radili smo autiće i stolove - otkrio je, a Valerija je dodala kako im je ovo prva slikovna izložba, dok su onih s keramikom imali na stotine.
Ispred Brace je papir s plavom pozadinom.
Nije crtao. Pitali smo ga zašto, rekao je da još razmišlja što bi. Ni Ivica pored njega nije crtao. On je, pak, sa svojim radom baš završio i pokazao nam ga. S druge strane stola gledala nas je Ivana, koja je dotad bila najpovučenija, no napomenula je kako crta more i izdvojila da joj je u "Inkluziji" jako zabavno.
- Je l‘ vidiš? - pita me najednom Lidija. Pomiče glavu i otkriva svoj crtež broda koji plovi. Na dnu crteža napisala je svoje ime i krenula je pričati o papigi Elici koja zna govoriti. U tom trenu im je edukatorica Valerija predložila da se odmore i stave crteže na sušenje. Nisu je svi poslušali - Ivana, Lidija i Mia ostale su sjediti i nastavile slikati.
Umjetnici s osmijehom
Prišli su nam Ivan i Neno. Ivan nas je ponudio kavom, a Neno je na to dometnuo kako mu je draži cappuccino.
- Obrišite si ruke vlažnom maramicu ako su vam prljave - savjetuje ih Valerija.
- Ja hvala Bogu nemam prljave ruke - primjećuje Ivan sa smiješkom razvučenim preko cijelog lica.
Valerija na to komentira kako je ova ekipa uvijek željna akcije, da žele promjenu kao i svi drugi ljudi.
- Ne daj bože da nešto kažeš i ne napraviš. Odmah će te izbrisati na listi i smatrati da nisi karakter, da nisi osoba. Najljepše je što se mi između sebe tako dobro razumijemo i poštujemo, što imamo jedni druge - vjeruje edukatorica Valerija Jelčić.
Kad smo se počeli opraštati od njih, družina se zabrinula jer nam nisu ponudili kekse. Kazali smo da za to nema potrebe, ali nisu htjeli ni čuti, Ivica se odmah bacio u potragu krenuvši kopati po ormaru. Na kraju ih nije uspio pronaći.
Tada su umjetnici s osmijehom, koji je bio stalni lajtmotiv njihovih lica, prišli do nas i srdačno nas pozdravili. Braco je sjedio na kauču u drugoj prostoriji i mahnuo. Kao što nas je uveo, Ivica nas je sada i izveo iz udruge. Pratio nas je kako bi se uvjerio da krivo ne skrenemo i ne izgubimo. Kad se uvjerio da smo na pravom putu, okrenuo se i vratio svojoj družini na zadnje pripreme za izložbu u Radničkoj galeriji.