ZAGREPČANKA SE GODINAMA BORI S PRETILOSTI Zbog problema u ishrani raspao joj se i brak: 'Kad puknem, bježim u kuhinju. Navalim na sve u frižideru...'

Ana ima četrdeset pet godina te podužu listu dijeta iza sebe. Uglavnom neuspjelih. Iscrpljujućih. Kako nam govori: “Ne jedem ja jer sam gladna, jedem jer sam nesretna. Osvijestila sam to. Ali, prijavila sam se za PUT, program liječenja, jer se trebam naučiti nositi s tom mojom glađu i neugodnim emocijama”.

Naša se sugovornica prijavila na program u bolnici Sveti Ivan na zagrebačkom Jankomiru gdje uskoro kreće program koji se bavi ljudima s problemima u prehrani.

Sjedimo u hladovini terase kafića u centru grada. Sparina je takva da se jedva diše. Pitam se kako je njoj “umotanoj” u haljinu poludugih rukava koja joj seže gotovo do listova. “Dugo sam ugađala svima oko sebe, nisam se uopće bavila sobom. Djeca su sad veća, kći studira, sin je tinejdžer. Brak mi se raspao, život se posljednjih godina bitno promijenio. Prije mi je bilo bitno da su drugi zadovoljni, da je u obitelji sve kako treba, sad vidim da je vrijeme da se pozabavim sobom, time kako se ja osjećam. Na plaži nisam bila godinama. Nema šanse da se skinem.”

Poslovna žena

“Sramim se. I doma sam se posljednjih godina počela umotavati jer djeca komentiraju da se ‘talasaju valovi’ kad u kratkim hlačama prođem po stanu. Znam što znači ta njihova metafora. Talasa se moje salo, to su ti valovi koje proizvodi mama kit. Misle da je to fora, dobra zezancija, a mene pogodi ravno u trbuh; boli, unatoč svom salu koje bi mi trebalo biti amortizer”, duhovita je.

“Nikad nisam bila vitka. Još u vrtiću sam bila malo okruglasta. U šestom osnovne krenula sam na dijetu i završila u bolnici, toliko sam bila pretjerala. Uslijedile su godine prejedanja, povraćanja, mahnitog vježbanja. Sve je bilo mahnito. Što god sam radila, posve bih se dala u to”, slegne ramenima.

Lakše je postalo u ranim 20-ima. Zaljubila se, udala, težina joj je postala sporedna. Na kratko vrijeme. Jer, već u prvoj trudnoći dobila je 25 kilograma. “Nisam ih se nikad riješila. S jedne strane divljali su mi hormoni, a s druge je počelo rasti unutarnje nezadovoljstvo jer suprugu više nisam bila fizički poželjna. Frustraciju sam utišavala hranom. Danas, pak, razumijem da seksepilnost zrelih ljudi stoji među očima, a ne među nogama i da moj bivši muž po tom pitanju nije bio zrela osoba. Njegovi ružni komentari pojačavali su moju nesigurnost.”

Diplomirala je ekonomiju, vodi računovodstveni servis u kojem radi desetak ljudi. “Posao mi je uvijek dobro išao. Kao i prijateljstva. Imam oko sebe bitne ljude i životnu podršku. Doduše, bilo je i onih koji bi komentirali moj izgled na neugodan način, a nisu niti razumjeli moje hrvanje s dijetama. Ti bi uvijek polako nestali iz mojeg života.” Dosad je, “ako dobro pamtim, a možda sam koju i zaboravila”, smije se, bila na trinaest dijeta, na svakoj je izgubila 10-15 kilograma, pa sve te izgubljene kilograme, obično i koji više, vratila. “Tako sam stalno u nekom plusu. Bar na kilama ako već ne i na tekućem računu”, autoironično kaže.

Tanki živci

Rastala se kad je mlađem djetetu bilo sedam godina. “Puno sam se žrtvovala za djecu, sva moja pažnja bila je na njima, ali danas vidim da je to bilo krivo. Niti oni to cijene, niti sam ja barem i malo pazila na sebe. Mislim da sam i bivšeg muža i djecu znala opterećivati svojom pretjeranom pažnjom, potrebom da im ugađam, da se žrtvujem za nekoga.” Zaključuje da je, kako život prolazi, “sve tanjih živaca”. Kad “pukne”, bježi u kuhinju. “Navalim na sve što je u frižideru. Onda rano ujutro čistim tragove prejedanja, ne želim da djeca to vide. Makar, oni shvaćaju.”

Kako se osjeća želuca nasumično natrpana, pretrpana hranom? “Na početku budem tupa, kao sedirana. Ne osjećam ništa. Nakon dva, tri sata probudim se i plačem, kao da sam ponovno djevojčica u naručju mog brižnog oca. Obično sam trčala k njemu, mama je bila manje suosjećajna...” Spasila ju je psihoterapija. “Naučila sam suosjećati sa sobom. Prije sam si stalno nešto zamjerala, prigovarala, sad konačno počinjem imati ljubav i razumijevanje i za samu sebe. Tako je zaista puno lakše živjeti, kad čovjek razvije podržavajući odnos prema samome sebi.” Željela je postati balerina, kaže posve tiho, nakon duga razgovora. “Otkad sam bolje sa sobom, počela sam često plesati po kući. Ponekad plačem i plešem, ponekad samo plešem. Dogodi se, rijetko, da i - zapjevam.”