ANĐELA RAMLJAK

VELIKA ISPOVIJEST MLADE HRVATSKE GLUMICE Progovorila o svojim ulogama, hercegovačkim korijenima, neostvarenim snovima i pravu žene na izbor

 Tomislav Krišto / CROPIX
Mlada hrvatska glumica govori o svojim ulogama, radu u kazalištu, odnosu prema različitim dramskim djelima, odrastanju u Mostaru, neostvarenoj karijeri modne dizajnerice te pravu žene na izbor

Anđela zafrče - konobara je zamolila “duhan za motanje” - ljupko povuče dim, nasmije se, strese kosom na kojoj je sad boja jagode.

“Piše na kutiji”, kaže Anđela Ramljak. Zadnji put kad sam je vidjela, ne tako davno, bila je plavuša u minici na opako dugim nogama koje je pružala plešući u dvorani Janje ZeKaeM-a, sjećam se, bili su tu i senzacionalni Adrian Pezdirc i senzacionalni Dado Ćosić, iz klase u kojoj je i ona diplomirala... Pa da, bilo je to poslije “Črne mati zemle”! Ali Anđela Ramljak tada je bila još glumica na trogodišnjem paušalu u tom kazalištu, a sad je, ma pet minuta prije intervjua, dobila dvogodišnji ugovor, pa upravo sjaji.

Govori pametno, a mladenački, bez kalkuliranja, samo što kao mnoge mlade glumice poslije voli “autorizirati”, a i to razumijem, pa i prekratiti intervju, a dobro, proći će i to.

Predstavu “To samo Bog zna” u Exitu je gledala 50 puta. Više ne “suče” kore, pa je zaboravila i omjer brašna i vode. Ne pravi više ni pite, onako kako su je naučili u mostarskoj obitelji. Zanima je kako bi svijet izgledao kad bi svi, ali zaista svi ljudi na svijetu vježbali ujutro pola sata, a onda krenuli u dan.

Rekla bih po njezinu ružu, ljubičastom, i dvjema trokutastim naušnicama, jednoj bijeloj, drugoj zelenoj, da Anđela Ramljak voli 80-e, nisam je to pitala, ali da sam znala da će tako usrdno raditi na autorizaciji, osigurala bih se viškom pitanja, sigurno. Ovako, mogla bih još zapisati da smo se našle u Sedmici, i da mi se divno ofucan imidž tog sad sasvim retro kafića, koji pamtim iz devedesetih, u odnosu na današnji hipsterski Zagreb jako svidio.

E da, jagoda. Prije joj je kosa bila i limunski žuta, i zelena i ljubičasta i narančasta.

“Ali kad sam upisala Akademiju, prestalo je s mojim eksperimentalnim bojama, neka uloga ne ide sa zelenom kosom…” slegne ramenima Anđela.

Perika?

- Teško. Neke predstave idu ciljano na perike, to je sasvim nešto drugo.

Kad upišeš ADU, društveni život pati, žale se mladi glumci.

- Ali procvjetao je na Akademiji, s kolegama, na drugi način. Dotadašnje prijatelje ne bih vidjela dugo, to mi je teško padalo.

Kakav ste tip kad je riječ o društvenom životu?

- Avanturistički. Ruksak na leđa i idemo, bez plana. Cesta. Idemo dokle idemo. Spavam u šatoru.

Gdje ste sve bili bez plana?

- Prije glume, Akademije, obišla sam tako cijelu Hrvatsku. Kad sam bila mlada, nisam imala novac da mogu biti dva mjeseca ‘u putu’… Ovako je sve moguće.

Kad ste bili mladi, da… Prije nekoliko minuta potpisali ste prvi dvogodišnji ugovor u Zagrebačkom kazalištu mladih.

- Jako sam sretna. Znak da su prepoznali moj rad, a time sam dobila mogućnost kontinuiranog umjetničkog izražavanja.

Hm… Koliko se puta takav ugovor ponavlja na dvije godine?

- Ne znam točno, ali mislim, u početku karijere nekoliko puta, a kasnije se dobiva ugovor na neodređeno.

Ne možete dići kredit?

- Zaposlena, a ‘kreditno nesposobna’… Nije mi kredit na pameti.

Najprije ste odstudirali Tekstilno tehnološki fakultet. Uzbuđivale su vas, spomenuste, boje, teksture.

- Zanimalo me, i išla sam u srednju školu za modu i dizajn, ali u međuvremenu, kako sam išla i na dramsku, prevagnula je gluma. Nakon dva fakulteta, u povodu ulaska u ansambl, kolegica se našalila: ‘Primili smo staricu’.

Da, ‘starica’… u cvijetu ste mladosti, ali, koliko ste svjesni slabosti, ruševnosti tijela, koje je za glumca omen?

- To ne osjećam, pa i ne razmišljam o tome. U glavi mi ronda jedno malo dijete. Fizički sam spretna, u kondiciji, ne kopkaju me godine. Uostalom, okružuju me među ostalih i glumice koje imaju godina, koje nisu njima opterećene, nego su ustupile mjesto mudrosti umjesto frustraciji, jer treba ostati i opstati na sceni, kako me naučila jedna od njih.

Intervjuirala sam jednog vražjeg dramskog pisca i redatelja koji se baš potrudio da mi dokaže koliko je nezahvalno biti glumica. Pa kaže: Pogledaj, koliko je predstava u kojima glume samo žene? Žene za žene. Nije li to žalosno? I što bi trebala raditi glumica kojoj je 40, a već je odigrala sve važne uloge? Koliko ona mora biti nesretna! Što joj preostaje? Ili tek ona koja shvati da nikad neće odigrati neku, zapravo nijednu, važnu ulogu? Ili kad joj, malo po malo, dozirano kao u dobrom hororu, prestanu stizati ponude… Razjario se kao da mene mora odgovoriti od tog opasnog poziva. A muškarci, kaže, uvijek mogu dočekati penziju glumeći konobare…

- Važna uloga može biti i ona koju nije napisao Shakespeare ili Čehov.

Jako dobro.

- Toliko je uloga koje su plod autorskog rada, a tu nema stagnacije. A to opet govorim zato što sam okružena takvim glumicama koje mogu odigrati ulogu bez obzira na dob. Glumački poziv ne umire s godinama.

Koliko udvarača imate, Anđela?

- Ako ih ima, oni su anonimni, ne znam za njih.

Četrdeset?

- Ne dobivam nikakva ljubavna pisma, ni otvorene ponude…

Ovaj svijet je skroz nakrivo. Zašto ste upisali Tekstilno tehnološku fakultet? Htjeli ste biti divlja crvenokosa Viviene Westwood?

- Jako volim materijale, krojeve, to me sve strašno uzbuđuje. Želja mi je bila da spojim glumu i kostime, dakle, kostimografija, nije me zanimala toliko moda i pista, koliko spoj odjeće i psihologije likova. A onda sam shvatila da se time ne želim baviti. Radila sam kostime na Akademiji, za ispite, i imam to iskustvo koje mi je samo potvrdilo da to nije ta strast. Ako nema strasti, bolje da se time ne bavim.

Osjećate li TTF kao izgubljeno vrijeme?

- Nema izgubljenog vremena, naučila sam ipak nešto što me i danas zanima, ali ne na način da bih se time bavila profesionalno. Ostala su mi četiri ispita, ali nakon što sam upisala Akademiju, nisam imala ni vremena ni volje polagati ta četiri ispita.

I u predstavi koju pripremate bavite se, haha, modom… na način hrvatske tranzicije i parafrazom Kafkina naslova.

- Pripremamo predstavu o radnicama Kamenskog, s Oljom Lozicom, ‘Radnice u gladovanju’, prema tekstu Gorana Ferčeca. Nemilosrdan je sistem koji dopušta da netko odlazi na posao mjesece i mjesece i ne dobiva plaću, i pitanje je hoće li je ikad dobiti….

Ferčec je izabrao zanimljiv kut da bi govorio o Kamenskom.

- Napisao je sjajan tekst inspiriran Bachovom ‘Mukom po Mateju’, stoga će se puno pjevati u predstavi. Muku pojedinca prenio je na muku kolektiva. Radnice slušaju obećanja direktora, političara, države, napuštene od ikoga tko se za njih treba pobrinuti. Za to znam otkad znam za sebe - taj scenarij koji se stalno ponavlja, evo i ovaj čas… kao da mi svi kao društvo imamo amneziju, šokira nas da je ovo otišlo u stečaj, i ono… I što ćemo to mi platiti.

Super je da netko tako mlad društvenu nepravdu primjećuje i o njoj razmišlja.

- To je moj posao! Na sceni sam dio javnosti, i kao takva odgovorna sam progovarati o svim stvarima. Glumica sam, kao takva pratim redatelja ili pisca, ali sam isto kotačić koji svojom idejom čini stvar kompletnom. Biti glumica nije samo mogućnost da utjeloviš karakter drukčiji od onog tvojeg, nego da kroz taj lik i nešto kažeš.

Često ljudi iz vaše profesije ne žele govoriti o politici.

- Da, pa ćemo zaškiljiti ne bi li nam bilo lakše u našoj maloj oazi. I to razumijem. Toliko smo izbombardirani javom, ali na neobičan način. ‘Poginulo 200 ljudi.’ I ne naježim se. Zašto? Zato što je to u medijima preneseno kao kulinarski TV show. Što ima u novinama? Broj poginulih, i recepti i kako urediti dom. I… nogomet.

Nisu vas od prve primili na glumu?

- Od druge, za što isto zahvaljujem, jer mi je bilo bitno s kim sam studirala, kao što mi je danas bitno tko su ti ljudi s kojima radim, tko čini taj ansambl, tko diže ljestvicu kreativnosti i zanosa, jer naša zajednička kemija prijeđe na ljude ili ne prijeđe. A u nužnost studiranja, jer sam jedno vrijeme mislila da se može i bez toga, uvjerio me Nikša Butijer, na snimanju kratkog filma Dalibora Matanića ‘Tulum’, u Vukovaru. To je bila prijelomna točka. Bio je u pravu.

Glumili ste u filmu ‘Anka’ Dejana Aćimovića, ulogu pralje. Malo mi je čudno da vas netko vidi kao pralju.

- A meni to imponira! Da netko vidi da mogu odigrati razne uloge. I ta je uloga pred kamerama, nakon tri godine u kazalištu, bila jako korisna, jer je nešto u meni ‘otišlo dalje’, nadogradilo se.

Film ide u Pulu.

- Da, i veselim se odlasku u Pulu jer je festivalski život filma izuzetno važan.

Na predstavu ‘Noćni život’, u režiji Paola Magellija, bilo je primjedbi da je seksistička, mizogina - vi ste stalno u donjem vešu, Hrvojka Begović obnaženih grudi…

- Ideja predstave je da bude ogledalo društva, a ne nečija seksualna frustracija, niti ona to jest. Predstava naravno postavlja pitanja, jer je to krajnji cilj onoga čime se bavimo. Nije tu riječ o gaćicama i grudnjacima, nego o kompleksnijim i uzvišenijim razinama ljudske svijesti. Da! U pravu ste, ili nesvijesti s obzirom na komentare o predstavi.

Joj. Moram priznati da mi se vaš prvi odgovor više svidio. Jasno ste opisali lik Sofije, koji glumite, i ulogu ‘kostimografije’, odnosno njezina nedostatka. Jer Sofija nije plošan lik, i u donjem vešu u kojem nastupa treba vidjeti njezin podsvjesni odmak od opsjednutosti vjerom. I ‘čistoće’ na koju se zavjetovala… I moć Paola Magellija da uvrne, s druge strane pogleda svakodnevnu vizuru. No. Možda nije uvjet, ali je li glumici lakše opstati kad (još) može pokazati svoje tijelo?

- To nije nikakav uvjet! To je stvar izbora. Uvjet opstanka glumice je u zaigranosti, hrabrosti, pokušajima, odlučnosti, znatiželji, potrebi za vlastitim iskazom.

Kao osoba ste posve različiti od lika Sofije koji glumite u predstavi.

- Da, jesam. Odgajana sam da slobodno mislim i radim što ja mislim da je dobro. Roditelji su me učili posljedicama opcija koje preuzimam. Od malena imam mogućnost birati svojom glavom, a Sofija je uvjetovana vjeronaukom, odgojem…

Jeste li vi određeni vjeronaukom?

- Nisam. Išla sam na vjeronauk, zahvalna sam na roditeljskom odgoju koji mi je u svakom trenutku pružao mogućnost odabira, odnosno da razmišljam svojom glavom.

Što je od vjeronauka ostalo?

- Ostalo je mnogo toga. Istina i ljubav.

U subotu je u Zagrebu održan tzv. Hod za život. Jeste li sudjelovali?

- Svaka žena bi trebala imati pravo na izbor. Ne može većina odlučivati o pojedincu.

Trebalo bi hodati za vrtiće, za obrazovanje, za ono što dolazi nakon obrazovanja, a to je posao, zbog čega su horde othodale iz ove države.

Rođeni ste u Mostaru. Rekli ste da je Hercegovina jako zanimljiva. Po čemu?

- Ne znam bih li prije krenula geografski ili sociološki. Neretva hladna, ljudi topli, bilje ljekovito, zmije otrovne, ostalo su već opjevali.

Otišli ste iz Mostara prije 25 godina, pretpostavljam, zbog rata.

- Da, ali je lijepo uzeti nešto i od Zagreba, i nešto od Mostara, i od Visa, i od Berlina…

Biste li voljeli otići graditi karijeru u inozemstvo?

- Da, voljela bih otići na određeno vrijeme raditi na nekom projektu. Vezana sam kao glumica hrvatskim jezikom i sada sam tu.

Evo sad je upravo završio festival u Cannesu, ta količina filmova, taj glamour, to se nikada u Hrvatskoj ne može doživjeti.

- Filmovi su tu, glamur je sporedna stvar.

Puno čitate?

- U fazama, ovisno o slobodnom vremenu, sada dakle malo, ali prije, svako bih ljeto progutala desetke knjiga. Nedavno mi je za Knausgaardovu ‘Moju borbu’, koja me skroz uzela, trebalo mjesec dana za nešto što bih prije progutala za dva.

Što vas je uzelo?

- Ogoljenje autora koje me dovelo do toga da se osjećam kao voajer. Mogla bih o toj knjizi nadugo i naširoko, ali evo… kad junak uđe u tu kuću u kojoj ja otac umro, taj miris, atmosfera koju možeš opipati, nanjušiti. Knjiga traži aktivnost, maštu, slike. Za razliku od nekih drugih medija koji malo ponude, ovdje je potrebna cijela moja ‘mašinerija’.

Možda to ima neke veze s tim što je vaša kuća u Mostaru izgorjela, vi se ne možete vratiti u staru kuću.

- Kako je to snažan osjećaj, vratiti se, i vidjeti nešto čega nema… A ja sam kao dijete stalno govorila da mi izvuku tu jednu igračku. Kad je počeo rat, nije bilo vremena za pakiranje, a meni je ta igračka ostala u sjećanju kao nešto što se mora uzeti. Sjećam se i mirisa tog materijala. Mirisi me najsnažnije vraćaju onamo. Ali to je život kojeg više nema. Živjeli smo preko puta Doma JNA, tu su bili vojnici, djeca, plesnjaci vikendom, vjenčanja, bacanje bombona, karanfili na autima, ljeta na Neretvi, na stijenama, spuštanje niz virove, bjelouške koje skliznu pokraj tebe, smokve, kupine, poskoci…

Multietničnost grada nije bila problem?

- Mi smo, kao Hrvati, živjeli na muslimanskoj strani, na Mejdanu, igrali smo se s djecom i srpske i bošnjačke nacionalnosti, nismo se mi tu opredjeljivali. Kod odraslih, ne znam kako je bilo, vjerojatno kako kod koga. To je grad u kojem je bilo sve izmiješano, jedan dan je netko bio u braku, drugog se trebao boriti protiv supružnika. To je van pameti, kao što ratovi jesu.

Kamo izlazite?

- Nemam stalno prebivalište što se noćne scene tiče. Gdje me ponese… neki dan sam bila u Medici, jer je hoće zatvoriti. Na sredini je bio stol za ping-pong, dobra atmosfera, tenisice zavezanih žniranaca visjele su na kabelu između dvije zgrade, zrak je mirisao na lipe, a muzika njihala bokove. I to je ponekad i više nego dovoljno za dobar izlazak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 17:20