Peggy i Hermann Plum su njemački umirovljenici iz predgrađa Mainza. Ona je radni vijek provela u građevinskom uredu, on je bivši arhitekt. Vrlo su srdačni ljudi, ali i zanimljivi i kreativni umjetnici. Oboje se bave slikarstvom i crtanjem; ona izrađuje okvire za slike u kojima kreira zabavne i šaljive sadržaje, a on uz slikanje crta stripove. Glazbenik je, svira bubnjeve, gitaru, usnu harmoniku... Zajedničko im je što znaju tek poneku riječ hrvatskog; dobar dan, dobro jutro, kako si…
No ono što Peggy i Hermana čini važnima za ovu našu priču jest činjenica da su od prije šest tjedana postali mještani Badljevine, mjesta pokraj Pakraca koje po posljednjem popisu stanovništva broji tek nešto više od 600 žitelja, piše Mario Barać za Mojportal.hr.
Koliko god prethodna rečenica na prvu zvuči nestvarno, još je nevjerojatnija priča kako su i s kojim razlogom završili u Badljevini.
- Kćerka Laura i njezin suprug Luca Esch koji je također Nijemac, odlučili su 2019. godine otići iz Njemačke u neki mirniji dio svijeta. Preko interneta su tražili kuće u Hrvatskoj i pronašli kuću u Badljevini koja im se jako svidjela jer je u manjem mjestu, nema gužvi, a ima dosta zemlje. Došli su je vidjeti i uvjerili se da je po njihovoj želji te su se odlučili preseliti. Mi smo k njima prvi puta došli 2020. u vrijeme korone i oduševili smo se koliko su ljudi ovdje opušteni, ležerni, pristupačni, koliko žive u manjem strahu i stresu - započinje svoju priču Hermann.
Bijeg od stresa i straha
- U Njemačkoj je vladala ogromna nervoza, svakodnevni stres, ograničenja, nestalo je slobode. Nije više bilo umjetnosti. Pokušao sam organizirati izložbu, ali je bilo nemoguće ispuniti sve zahtjeve koji su tražili. Sva ta psihoza traje i danas, više nema slobode i shvatili smo da tamo za nas više nema života - kaže Hermann koji je sve do početka korone više od 20 godina vodio samostalni posao kao arhitekt.
Peggy također kaže da ju je početak korone jako pogodio.
- Iz dana u dan sijao se samo strah, strah i još straha. Ljudi kao da su prestali funkcionirati, otuđili su se jedni od drugih, prestala su druženja, posjećivanja i u svakodnevici je bilo tako puno tame. To je suprotno našoj prirodi i shvatili smo da to nije život te da za nas u takvom društvu više nema mjesta. Zato smo se odlučili sve prodati i doći ovdje i moram reći da smo u mjesec i pol koliko smo ovdje, potpuno zaboravili na koronu - priča nam Peggy.
Za obiteljskim stolom Plumovih pridružili su nam se i njihova već spomenuta Laura (28), Luca (32) i Jesse (4) koji bi za mjesec dana trebao dobiti malenog bracu. Žive u kući preko puta. Laura je odgojitelji, uz to je i glazbenica, odnosno pjevačica. Luca je također glazbenik, svira bubnjeve, a bavi se i fotografijom.
Čistoća, mir i spokoj
Zbog svojih zdravstvenih problema i lijekova koje koristi, Luca ne može raditi, ali naglašava da mu je promjena životne sredine pomogla u oporavku i zdravlje mu se popravlja.
- Zbog moje bolesti moram se posebno čuvati stresa, a u Njemačkoj je to bilo nemoguće! Ovdje je jako drugačije, bolje i ljepše iz puno razloga. Ljepši je kraj, čist je zrak, čista i prekrasna priroda, u blizini je rijeka, imamo vrt u kojem uzgajamo povrće, imamo kokoši i domaće životinje tako da znamo što jedemo. Ovdje je tako mirno i spokojno i nema one buke koju stvara veliki grad - kaže Luca.
Svi se slažu da su posebna priča ljudi koji žive ovdje.
- Jedna od prvih hrvatskih riječi koje smo naučili je - polako.
Easy life
Ovdje se živi opuštenije, to je "easy life", nema žurbe i užurbanosti, ljudi su gostoljubivi i srdačni i ono što me posebno iznenadilo da svaki dan vidim ljude koji se smiju. U Njemačkoj, kada promatrate ljude na ulici, svatko je u svom svijetu, brigama i mislima, glave zabijene u pod.
Ovdje je sve drugačije. Jednom prigodom sam svirao na trgu u Daruvaru. Tek sam uštimavao svoju gitaru, a ljudi su već počeli prilaziti i stavljati novac u kofer. Prolaznici su me nudili kavom, pivom, naravno šljivovicom. Isto tako sam jedne večeri 2020. godine bio na bazenima u Lipiku kada su svirala dva glazbenika. Upoznali smo se, jako brzo sprijateljili pa sam i s njima odsvirao nekoliko pjesama - kaže Hermann
I Luca je imao što reći na ovu temu.
- U kući trenutno imamo radove pa gledam i slušam majstore koji se smiju i pjevaju dok rade. Pitam ih ima li neki razlog za to, zašto to rade, a oni kažu: "Zašto ne?"
- U Njemačkoj nam je ostalo nekoliko prijatelja s kojima smo u kontaktu, šaljemo im fotografije i svi su oduševljeni i jedva čekaju da nas posjete. Blizu su nam Pakrac i Daruvar, imamo dvije trgovine u mjestu i imao sve što nam treba. Sav onaj izbor koji smo imali dok smo živjeli u Njemačkoj, ovdje nam nije potreban - priča nam Peggy.
Iskusili stvaran život
- Sve su to razlozi zašto volimo biti ovdje i mogu reći da smo ovdje napokon iskusili stvaran život. Ovo je naš dom i više ne razmišljamo o Njemačkoj - zaključuje Peggy koja među rijetkim negativnostima ovdje ističe neoprezne vozače.
Dvosatno druženje me je uvjerilo da je Badljevina, ali i cijeli pakrački kraj postao bogatiji za dvije srdačne, interesantne i kreativne obitelji. A da su Plumovi maksimalno kreativni jasno je već nakon nekoliko trenutaka provedenih u njihovom novom domu koji više sliči na neku umjetničku, slikarsku galeriju.
Na zidovima se nalaze slikarski radovi Hermanna i Peggy, slike raznih motiva rađene raznim slikarskim tehnikama. I dok se Peggy slikanjem bavi tek posljednje četiri godine, Hermann je u slikarstvu od djetinjstva što i ne čudi jer su mu i otac i djed bili slikari i umjetnici. S ponosom pokazuje vitraj koji je izradio njegov djed, a na kojem je velika gotička crkva sv. Stephana u Mainzu.
Crvenonosi Plumixi
Posebna Hremannova ljubav je crtanje stripova. Njegov zaštitni znak i svojevrsni crtački potpisu su Plumixi, šaljivi strip likovi koje odlikuje živost boja i pokreta i veliki, crveni nosovi.
Kuća Plumovih prepuna je Plumixa i gotovo da im se čovjek ne može sakriti. Osim na zidovima, ima ih na stolovima, komodama, prozorima, ali i na poklopcima kutija elektroinstalacija, a jedan je čak i na plastičnom kućištu zvona.
- Jako volim sve vrste vozila pa su zato moji likovi uvijek u pokretu. Evo, vidiš ove u koloni automobila, oni se voze iz Daruvara za Pakrac - kaže kroz smijeh dok mi pokazuje svoje crteže i nastavlja:
- Nos je jako važan jer je isturen i uvijek je usmjeren prema naprijed. To je na neki način i moja filozofija, uvijek gledati u budućnost, a ne u prošlost. Gledaj naprijed, ne osvrći se - kaže Hermann dok me uvodi u svoj radni prostor u kojem svaka stvar kao da priča neku svoju zanimljivu priču.
Kaže da ideje za crteže doslovno vidi svugdje pa i ne čudi da ih crta neprestano i da na svom radnom stolu ima stotine i stotine nacrtanih strip kartica. Čak i dok sam razgovarao s ostalim ukućanima, Hermann je crtao neki motiv koji mu je baš pao na pamet.
Neosporna originalnost
Uvijek se trudi biti originalan i stvari, ljude i okolinu gledati iz drugačije, svoje perspektive što vjerojatno dodatno pridonosi originalnosti koja je u Hermannovom slučaju neosporna.
Osim što još uvijek namještaju svoj dom, Plumovi obilaze Pakrac i Daruvar i upoznaju se sa sredinom. Također upoznaju i same mještane i okolinu, ali očito je da će se vrlo brzo uklopiti pa je Hermann već zasvirao gitaru u jednom badljevačkom lokalu. Svirao je i u Daruvaru gdje se sprijateljio s Marijom i Danijelom koji imaju band. Uskoro će ponovno svirati u Daruvaru u to u muzeju, a dogovorili smo da ćemo u proljeće pokušati organizirati i njegov nastup, a možda i izložbu u Pakracu.
Hermann kaže da mu je najupečatljiviji ostao Blues Rock festival u Daruvaru kada je na pozornici imao priliku svirati usnu harmoniku uz Tomislava Golubana, najboljeg svjetskog usnog harmonikaša s kojim je nakon toga ostao prijatelj.
Cijeli život u glazbi
Glazba je još jedno, posebno važno poglavlje u Hermannovom životu i njoj je također posvećen od malena. Više od 45 godina svira bubnjeve i svirao je u velikom njemačkim bendovima te nastupao na velikim pozornicama. Od bendova ističe The Root‘s (Korijenje), a posljednji u kojem je svirao bio je band The Dirty Birds (Prljave ptice).
Vrijeme korone je najviše pogodilo event industriju pa se Hermann okrenuo samostalnim nastupima i glazbenom radu. U Mainzu je povremenu svirao kao ulični glazbenik, a posvetio se skladanju i snimanju autorskih pjesama. U svom studiju je snimio samostalni album na engleskom jeziku "Move your brain" ("Pokreni mozak") na kojoj je glavna pjesma "Musician Without a Stage" (Glazbenik bez pozornice) koja govori upravo o tome kako je živjeti muzičaru koji ostane bez utočišta. Uz to, snimio je i album na njemačkom "Wenn alles wieder geht" ("Kad sve prođe"), ali i božićni singl "Schenkt uns allen wieder liebe" (Svima poklonite ljubav).
Pokazuje mi i dvije od svoje četiri gitare, ali i torbicu u kojoj je čak osam usnih harmonika. Iako mi je odsvirao poznatu pjesmu Rolling Stonesa "Honky Tonk Woman", kaže da mu je omiljeni glazbenik John Lennon čiji portret je naslikao i koji je također pronašao mjesto na zidu njihovog novog doma.
Kao pravi rocker i Hermann posebnu pažnju posvećuje svom imidžu. Vidi se to po njegovom nakitu na rukama, po prstenju, lančićima i amajlijama oko vrata, privjescima s motivom Indijanaca, a zanimljivo je da nikada ne svira bez kape ili šešira. Ide toliko daleko da ima šešire i kape za različita godišnja doba, a koliko mu je imidž bitan pokazao je kada je se potrebe zajedničkog fotografiranje pojavio u Sgt, Pepper‘s uniformi! Na trenutak, kao da se u Badljevini glavom i bradom pojavio sam Keith Richards.
Retro studio
Međutim, sve je to bila samo predigra za odlazak u njegov studio koji se nalazi u dvorišnoj prostoriji, uređen u duhu nekog drugog, retro vremena. Prostorom dominira impresivan set bubnjeva koji su Hermannova glavna glazbena ljubav. Naravno da je uzeo palice, sjeo i u manje od tri minute mi pokazao o kakvom se vrsnom glazbeniku radi. Isto je i s jednakim efektom nakon njega učinio i njegov zet Luca.
Iako se kaže da je relativno, dokazano je da vrijeme u dobrom društvu brže prolazi. Tako je i ovo naše popodnevno druženje već ušlo u večernje sata, a imao sam osjećaj da mi Plumovi imaju još toliko toga za pokazati. Ipak, ostalo je vremena za zajedničko fotografiranje, a uz pozdrav smo si obećali da ćemo se uskoro ponovno vidjeti na kavi ili pivu, možda i na svirci.
Obećana zemlja
Vraćajući se kući razmišljao sam o tome kako je u medijima posljednjih godina objavljeno na stotine članaka o iseljavanja ljudi iz Hrvatske u inozemstvo, uglavnom u potrazi za boljim životom i egzistencijom. Najčešća destinacija je Njemačka koja je oduvijek bila doživljavana kao obećana zemlja za ljude iz našeg podneblja.
A ja sam se upravo rastao s dvije (koje li ironije) njemačke obitelji koje donedavno nisu imale apsolutno nikakve veze s Hrvatskom, ali su odlučile putovati u suprotnom smjeru. Slušajući ih kako s entuzijazmom hvale sve ono što su ovdje našli i u čemu žive i u uživaju, pitam se zašto mi koji smo ovdje desetljećima, to najčešće ne vidimo i ne doživljavamo?, piše Mario Barać za mojportal.hr.