Ugledni njemački liječnik u domovini prodao svu svoju imovinu i pobjegao u šumu u Hrvatskoj: 'Imao sam za to jedan jako dobar razlog...'

“Nije pronađena niti jedna WiFi mreža”, krajičkom oka registriram poruku na svom laptopu dok slušam dr. Markusa Gollmanna kako komentira komercijalizaciju suvremene medicine, njezin brak iz računa s farmacijom.

Sjedimo ispred kamp-kućice, u hladu krošnje hrasta, u šumi što ju je odnedavno učinio svojim domom. Ispred nas stere se neveliko polje, na rubu kojeg je uz klasičnu kamp-prikolicu prije mjesec dana dovezao i postavio još jednu, veću, također mobilnu kućicu. Cesta je dovoljno daleko, Bale su udaljene nekoliko kilometara, jedino što se ovdje u užeglo poslijepodne čuje jest kakofonično glasanje kukaca.

“U druga godišnja doba po cijele dane mi pjevaju ptice, osim u ljeto” Sunce je upeklo, daška povjetarca nema, a on bi nam odmah, sad, entuzijastično pokazao kakva je ta istarska zemlja, hektar što ga je lani kupio.

Goran Šebelić / CROPIX

Zajednica

Ima gotovo desetak godina da je dr. Gollmann, njemački liječnik sa specijalizacijama iz anesteziologije i opće medicine, počeo razmišljati kako život učiniti jednostavnijim, smislenijim, mirnijim; krenuo tragati za nekim mirnim komadom Zemlje.

“Čovjek mora imati neki cilj. Mnogi ne žive vrijednosti koje kažu su im bitne. Moraš jednom stati i upitati se što ti je doista bitno. Na mene je, rekao bih čak formativno u tim mojim 40-im godinama, utjecala ‘Anastazija’, serija knjiga Vladimira Megrea, o mudroj ženi koja živi u tajgama Sibira i priča o vraćanju prirodi i pradavnim korijenima. Nisam odmah niti shvaćao da su me te knjige toliko obilježile.

Počeo sam putovati svijetom i tragati gdje bih mogao živjeti u prirodi, okružen ljudima koji misle slično. Prvo sam to mjesto tražio u Njemačkoj, potom u Portugalu, Švicarskoj, lani sam, vođen jednim tamošnjim projektom samoodrživosti, neko vrijeme bio u Paragvaju, u zajednici ljudi koji žive u prirodi i međusobno se podupiru. Sanjao sam slično, imati zajednicu od oko 1000 ljudi i živjeti u prirodi, od prirode, za prirodu. No shvatio da sam je to predaleko od Njemačke, mojih sinova, prijatelja, obitelji...”

Iz Paragvaja se uputio u Istru, kamo je zadnjih godina ionako često dolazio, u šumu nedaleko od Bala. Prvih je nekoliko puta ovdje bio s grupom Nijemaca na radionicama meditacije, a onda se na isto mjesto, nakon što je upoznao lokalne ljude, počeo vraćati sam.

Mala zagađenost

“Mislim da je u neku ruku bilo važno da odem do Paragvaja da raščistim neke stvari u sebi i shvatim da u Istri imam sve što i tamo, samo što je Istra uz to puno bliže Njemačkoj. To je tek sedam stotina kilometara, a Paragvaj je osam tisuća kilometara daleko. Jer još 2011. sam prvi put pomislio da bih mogao živjeti u Istri, ali tad nisam bio sasvim spreman na taj korak. Zamislite, tad mi se Istra učinila - prelijepa i predaleko od kuće. Ovdje je bitno manja zagađenost negoli u Njemačkoj. Priroda je u Istri, da tako kažem - prirodnija negoli na puno drugih mjesta koja sam proputovao. Jer tu je vrlo malo čovjekovih intervencija u nju.”

U zapadnjačku medicinu dr. Gollmann se razočarao odavno: “Studirajući, kao mlad čovjek, priželjkivao sam učiti ne samo o bolestima, nego o tome kako ljude liječiti. No puno se više uči o bolestima i jako je glasna poruka da se mnoge bolesti ne daju liječiti. Trebalo mi je puno učenja, putovanja, čitanja, susreta, da shvatim da se mnoge bolesti koje zapadna medicina drži za sada neizlječivima mogu liječiti.

Konvencionalna medicina bori se protiv novih znanja, jaka struja forsira medikamente čak i onda kad to ljude truje. Trenutno ne vidim mogućnost i put za promjene unutar klasične medicine, jer svi oni glasovi koji pokušavaju integrirati znanja klasične medicine i neka druga znanja na kraju budu zaustavljeni, izopćeni”.

Goran Šebelić / CROPIX

Razočaranje

Sve više je posvećen tzv. terapiji boli (Schmerztherapie), sistemu liječenja koje je osmislio Nijemac Roland Liebscher-Bracht. “Većina boli dolazi od silne napetosti mišića koja pritišće i kosti. Na tijelu je identificirao 72 točke koje, ovisno o mjestu boli, pritiskanjem uklanjaju bol. Cilj mi je tretmane ne naplaćivati, nego napraviti tako da mi ljudi daju onoliko koliko misle da mogu i trebaju, mogu platiti i u hrani, nekom drugom proizvodu koji možda oni rade, a ne u novcu.” Schmerztherapie odnedavno je prijavio da može raditi i u Hrvatskoj.

Poslom je ipak ostao djelomice vezan uz Bavarsku i Kassenärtzliche Vereinigung, liječnike koji obavljaju kućne posjete pacijentima. Ima dogovor da svakih nekoliko mjeseci po nekoliko dana radi za njih.

“Medicinom sam se počeo baviti vjerojatno da bih pomogao i samome sebi, shvatio što se događa s mojimtijelom. Oduvijek imam puno problema s alergijama. Pomoć sam, još davno, tražio na sve strane. Rješenje je uglavnom u hrani koju unosimo i okolini u kojoj živimo. Puno sam naučio kroz sebe kao pacijenta. Hrana je moćan lijek, a ako je sami uzgajate, liječite i dušu i tijelo, zato ovdje želim imati permakulturni vrt. Ove godine se time nisam bavio jer sam kasno došao, ali najesen kanim postaviti temelje tog vrta.”

Prije četiri tjedna iz Bavarske je dopremio mobilnu kućicu, prema njegovim nacrtima. “U doba dok još nisam znao kamo ću odseliti , rekao sam si - idem napraviti kućicu po svom, pa kad nađem zemlju, lakše ću se preseliti.”

Pod drvenim bačvastim svodom mala je kuhinja, biblioteka, stepenice vode na galeriju gdje je spavaonica. “Mogao bi se ovaj mali prostor grijati i na plin, proveo sam instalacije, ali želim biti sasvim neovisan o vanjskim izvorima, grijati se solarnom energijom i energijom vjetra. Ovdje će”, mahne glavom prema prostoru nasuprot sudoperu, “uskoro biti peć na drva. To je više negoli dovoljno da se zagrije čitav prostor. Vodu ću riješiti skupljajući kišnicu i po potrebi dovodeći cisterne”.

Goran Šebelić / CROPIX

Važna uspomena

Premda je u šumi, administracija ga, jasno, nije minula: “Prodao sam svu imovinu u Njemačkoj, nisam više registriran tamo, tj. nemam ondje adresu. Mislio sam da ću se ovdje lako registrirati, jer imam zemlju, ali kako na ovoj zemlji nije dozvoljeno graditi, ne mogu na njoj ni imati adresu. I sad, evo, razmišljam da u Balama kupim kućicu da bih se mogao registrirati. Vjerojatno ću je iznajmiti turistima, a ja ću nastaviti živjeti u šumi, u ovoj mobilnoj”.

U kućnoj biblioteci među knjigama o medicini, meditaciji, vrtlarstvu, povijesti, stoji CD za učenje hrvatskog. “Bitno je govoriti lokalni jezik, bez obzira na to što ovdje jako puno ljudi govori engleski, njemački...”. Zadnja riječ koju je naučio jest kruška. Uz njemački i engleski, govori i francuski i španjolski” “Hrvatski mi ne ide lako, bilo bi lakše da već znam neki drugi slavenski jezik, no za godinu dana moći ću, nadam se razgovarati s lokalnim ljudima na njihovom jeziku”.

S police s knjigama izvuče album u kojem su fotografije i zapisi rodbine i prijatelja, što su mu napisali i poručili nekoliko dana prije nego što se odselio. Lista stranice, komentira pokoju poruku, ponešto kaže o nekom od lica koja se izmjenjuju. “Ovo mi je važna uspomena. Dođe li neko loše vrijeme, njihove će me riječi držati da ustrajem.”

Penje se na malenu galeriju gdje je spavaonica, krevet. Iznad njega dva su prozora. “Ujutro me budi sunce... Odavde mogu vidjeti i izlazak i zalazak. ” Ipak, zasad malo koristi mobilnu kućicu. Pedesetak metara dalje, po stazi utabanoj u škrtoj, u ovo doba sasušenoj travi vodi nas do šatora. Nedaleko od njega, pod tendom razvučenom između dva hrasta, poljska je, priručna kuhinja.

Par koraka dalje stoji poveći šator.

“Zar nije ovo, bar u ova, ljetna doba, dovoljno? Ljepše je ovdje negoli u bilo kojoj hi-tech mobilnoj kućici”, gledam ga dok pomiče granu, učinilo mu se da je među lišćem kornjača.

“Sad ljeti skoro pa ispada da sam kućicu dovukao uzalud, da pretjerujem. Ali, zima i u Istri traži više od šatora.”