Prije 24 godine, 15. siječnja 1998., službeno je završen dvogodišnji zahtjevan proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, čime su godinama okupirana područja vraćena pod kontrolu Hrvatske. Time je konačno završen rat. Mirna reintegracija započela je pod vodstvom Ujedinjenih naroda i u međusobnom nepovjerenju hrvatske i srpske strane, ali je završila bez i jednog ispaljenog metka, bez i jednog ozbiljnijeg incidenta. UN je smatra jednom od svojih najuspješnijih mirovnih misija, jer uspjeh je dogovorom sukobljenih strana okončati rat i izbjeći žrtve, masovna raseljavanja i uništavanja. Svjedoci tog vremena kažu da je bilo planova i da se istok zemlje vojno oslobodi, ali da je Tuđman to odbacio kada je čuo da se broj mogućih žrtava procjenjuje na 1500. Da se to dogodilo, da je bila još jedna Oluja, zasigurno bismo je obilježavali više i glasnije od mirovnog rješenja. Svojedobno se Joško Morić, koji je u ime hrvatske Vlade u procesu mirne reintegracije vodio posebno osjetljivu uspostavu policijskih snaga, zapitao: "Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?"
Dok su političari pregovarali i dogovarali se, građani su se isto morali (re)integrirati u zajedničku svakodnevicu. Neki su se vratili kućama, neki nikuda nisu ni išli, neki su tu tek došli živjeti, jer im je mirna reintegracija donijela priliku za novi početak. Svima njima je za odluku da tu žive trebalo i snage i povjerenja.
Njemačka Zaklada "Friedrich Ebert" i nevladina organizacija Europski dom Vukovar ovogodišnju obljetnicu mirne reintegracije obilježavaju publikacijom "Lica mirne reintegracije", u kojoj je objavljen niz mojih priča o ljudima koji su taj politički dogovor živjeli - od tinejdžerice kojoj se posložen život u izbjeglištvu u Njemačkoj prekinuo povratkom u razrušen, mračni Vukovar, preko rukovoditelja Borova, koji je dogovarao preuzimanje tvornice, do djeteta koje je zbog Oluje izbjeglo s Banije i naselilo se s obitelji u selu pokraj Vukovara i dobro zna kakva je razlika između vojne operacije i mirne reintegracije. Donosimo tri od tih priča.
Lilijana Radobuljac
Naše različitosti i naše boli
Na samom je početku bila raspoređena da predaje hrvatski jezik i književnost razredima koji su slušali nastavu na srpskom jeziku. Nikad nije imala osjećaj da treba paziti, vagati riječi, strepiti. Ni s roditeljima učenika nije bilo nesuglasica.
"Mirna reintegracija je uspjela!" uzviknula je Lilijana Radobuljac ulazeći u zbornicu Tehničke škole "Nikola Tesla" u Borovom naselju. Prošle su četiri godine od mirne reintegracije, a trenutak ranije ugledala je učenicu iz 4.c i učenika iz 4.a kako se ljube na školskom hodniku. Maturanti iz odvojenih škola, kako se to u medijima naziva. Ali u Tehničkoj školi učenici koji nastavni program slušaju na različitim jezicima i pismima - hrvatskom i srpskom, latinici i ćirilici - nisu odvojeni. Idu u istu zgradu i u istu smjenu. Lilijana predaje hrvatski jezik i književnost jednima i drugima. Nisu odvojeni ni nastavnici, jedna je zbornica.
Lilijana je Vinkovčanka. S diplomom profesorice hrvatskog jezika i književnosti Pedagoškog fakulteta u Osijeku 1994. dobila je posao u Srednjoj školi Mate Balote u Poreču. U njezinim Vinkovcima tada nije bilo posla. Računajući na to da rat jednom mora završiti, da će se okupirana područja vratiti pod ingerenciju Republike Hrvatske te da će posla biti, prije odlaska stavila se na raspolaganje Vukovarsko-srijemskoj županiji kao stručni kadar koji bi htio raditi kući. I stvarno, 1998. pozvana je da radi u Vukovaru. Bila je u pravu: rat je završio, Hrvatska je cjelovita, posla je bilo.
Prije rata samo je dvaput bila u Vukovaru. Jednom ju je otac odveo na bazen i jednom je s roditeljima u trgovini Lav birala namještaj za svoju sobu. No, u Poreču se družila s vukovarskim prognanicima i slušala priče o tome kakav je to krasan grad. To ju je dodatno potaklo da prihvati posao. Ono što je zatekla bilo je strašno. Grad kao otvorena rana. Kad bi autobus iz Vukovara koji tada nije imao javnu rasvjetu zašao u mali Nuštar, činilo bi joj se kao da je u Betlehemu. Ali škola je bila svjetlost.
Kava je mirisala kad je prvog dana sama ušla u zbornicu Ekonomske škole, gdje je radila prve tri godine dok nije prešla u Tehničku školu. Bila je među prvim nastavnicima koji su došli držati nastavu na hrvatskom jeziku. Ravnatelj je nije uveo, nitko je nije predstavio službeno. Lilijana je pozdravila: "Dobar dan!" a čovjek koji je stajao za rešoom, uzvratio: "Dobar dan! Ja sam čika Steva, jeste za kafu?"
Otada pa nadalje kolegijalni odnosi bili su sjajni, kaže Lilijana i napominje da pritom ne pretjeruje. Nikad nije imala osjećaj da treba paziti, vagati riječi, strepiti. Ni s roditeljima učenika nije bilo nesuglasica. Na samom je početku bila raspoređena da predaje hrvatski jezik i književnost razredima koji su slušali nastavu na srpskom jeziku.
No, učionica je znala zahtijevati i dovitljivost i mudrost.
Recimo, kad je ušla u razred maturanata i na ploči zatekla veliko slovo U. Još je bila nova u školi. Zastala je, brzo se sabrala kao prije izvođenja jedanaesterca, i na ploči uz to U ispisala brojku 2. Okrenula se prema razredu i upitala: "Je li i vi slušate U2, kao i ja?" Razred joj je zapljeskao. Ili kad je ulazeći u učionicu začula dvojicu učenika kako kroz prozor viču: "Ovo je Srbija!" Nije bila spremna na to, a i tko bi je i kako pripremio, ali pred učenicima ne smije biti nespremna. Kad su je ugledali, razred je ustao razrogačenih očiju, a ona dvojica su problijedjela.
Lilijana ih je svih obuhvatila ozbiljnim pogledom, sjela i sporo upisivala sat u dnevnik. Bile su to najtiše minute u njezinoj nastavničkoj karijeri. Onda je ustala, naredila onoj dvojici da ustanu također rekla: "Ako već imate potrebu vikati, jedino što bih vam priznala jest da kroz prozor vičete: 'Ovo je škola!'" Lilijana ne pamti koliko su joj se puta ta dvojica poslije ispričavala pokazujući joj da su nedvojbeno shvatili da su pogriješili.
Kad su prve, spontane kolone sjećanja krenule gradom, jedna je prolazila Borovim naseljem pokraj škole. Jedan je učenik rekao: "Neću sjediti do prozora, oni su ubili mog tatu". Lilijana mu je rekla da ne mora sjediti kraj prozora i da joj je žao njegova tate i njega. I da je nekome tko tu hoda sa svijećom vjerojatno isto poginuo netko blizak.
Ili kad su učenici dolazili na nastavu u Partizanovim i Zvezdinim dresovima pa im je Lilijana prvo objasnila da to nije sportska škola, da najlonski dresovi u razredu ne mirišu najugodnije, a i da u Vukovaru imaju lokalne klubove, Vuteks-Slogu i Vukovar 1991., pa neka navijaju za neki od njih, što će im Partizan, Zvezda, Dinamo ili Hajduk. A onda je jednu subotu na nadoknadu nastave došla u zakopčanoj jakni pod kojom je virila kragna dresa. Predsjednik razreda je pitao: "Razrednice, je li vam to dres?" Lilijana odgovori: "Pa da." "A čiji?" Lilijana kaže: "Moja je privatna stvar za koga navijam". Brzo su saznali da je vatrena navijačica vinkovačke Cibalije i počeli su pratiti kako klub igra i zadirkivati je zbog rezultata, ali u školu u dresovima više nisu dolazili.
Neusporedivo je više bilo smijeha i lijepoga. Kad joj je ravnatelj 2001. rekao da će biti razrednica razredu koji pohađa nastavu na srpskom jeziku, kratko se složila: "Dobro". I tako je bilo - dobro. Cijeli taj razred joj je došao u Vinkovce na predstavljanje njezine knjige "Na pragu", u kojoj je, među ostalim, pisala i o ratnim godinama. Neki od učenika tada su prvi put bili u Vinkovcima.
"Svakakva smo rješenja pronalazili da bismo se razumjeli i što je najvažnije, da bismo razumjeli sve naše različitosti i naše boli", kaže Lilijana.
Nikola Stamatović
Mi smo vatrogasci. Naš je život u rukama kolega
"Nikakvih problema nismo imali, ni u tom prijelaznom razdoblju ni ikada", kaže Nikola. Nije tako bilo samo u službi, zajedno su feštali, slavili rođendane, imendane, slave i Božiće.
Nikola Stamatović neke godine nastoji zaboraviti, ne prisjećati ih se. Život mu je sada lijep. Sa suprugom se dobro slaže, oboje su u penziji, zdravlje ih služi, pomalo putuju, šeću uz Dunav, ugoste prijatelje. Sinovi im nisu blizu, ali imaju dobre poslove i sretni su pa su i roditelji sretni zbog njih. Pokraj vikendice u blizini Dunava Nikola uzgaja pčele, sadi voćke, sve pomalo i bez živciranja, to je njegova mjera dobrog dana. Bilo je stresa i previše za jedan život. A život u Vukovaru počeo je kao fantazija.
Upoznao je suprugu u Beogradu, gdje su oboje studirali. On student prava iz Dečana, ona stipendistica Borova iz Drvara. Čim je diplomirala na Tehnološko-metalurškom fakultetu, dobila je posao u Borovu. Tako su 1984. došli u Vukovar. Dobili su komforan stan u modernom Borovom naselju, Nikola se prekvalificirao i zaposlio kao jedan od čak 110 profesionalnih vatrogasaca u Borovu, iste su godine dobili i prvog sina.
Lako i brzo su se našli prijatelje, i među kolegama s posla i među susjedima. Borovo naselje imalo je i zimi i ljeti bazen, kino, igrališta za djecu i divnu ljetnu restoransku baštu sa živom muzikom u Radničkom domu, koja bi navečer bila tako puna da bi uvijek netko otišao sat ranije s posla da im zauzme stol. Pjevali su tadašnje hitove, slavili sve što treba, kupali se i pecali na Dunavu, išli na ljetovanja u borovska odmarališta. "Bili smo toliko izmiješani da nismo imali pojma što je tko bio po nacionalnosti", kaže Nikola.
Onda je došla 1991. i fantaziji je bio kraj. Počele su se afirmirati druge vrijednosti, kaže Nikola, nacionalna i stranačka pripadnost umjesto zajedništva. Jedni su zastrašivali druge, drugi neke treće i ljudi su se otuđili. Tenzije su rasle i rasle. Mračni tipovi počeli su se noću voziti naokolo u automobilima bez registracija, čuli su se pucnjevi i škripa guma, dizali su se lokali u zrak, neki su privođeni, neki su nestali, okolna sela podigla su barikade, jedno jutro su i ispred ulaza u kombinat Borovo stajali naoružani ljudi. Nikola je osjećao da strah u njemu raste i da je nemoćan. Otada još ima tanak san, ne promakne mu nijedan šum. U svibnju je s obitelji otišao u Crnu Goru.
Kada se vratio krajem 1991., zatekao je Hirošimu. Nijedna zgrada, nijedan rasvjetni stup nisu bili čitavi, samo je jedna prometna traka bila očišćena, nije bilo struje ni vode. I njihov je stan bio izbušen granatama pa je to krpao, ali bi i dalje prokišnjavalo. Odlazio je po kuhanu hranu u javnu kuhinju, vodu je iz dostavne cisterne prelijevao u kanistar, grijao se na drva.
Nije to bilo dobro mjesto ni za odrasle ni za djecu, ali Stamatovići su tu ipak imali gdje živjeti i od čega. Nikola je okupio kolege vatrogasce, uzeli su preostala vozila i opremu i registrirali su se kao Vatrogasna jedinica općine Vukovar, jer ih Borovo više nije trebalo, a potreba je bila velika. Puno je kuća gorjelo, raščišćavali su ulice, skidali urušene dimnjake, spašavali stoku. Nikola je bio komandir. Plaća bi mu dotrajala do 7. u mjesecu, ali supruga je radila u Borovu pa su se snalazili nekako. Te su godine bile čekalište. Nikola je čekao da se okonča bezvlađe, šverc, siromaštvo, besperspektivnost. Da život ponovno počne teći.
Kad se počelo govoriti o mirnoj reintegraciji, samo se šuškalo. Nikola kaže da nikakve informacije nisu imali, nisu znali što se sprema, hoće li biti stradavanja, treba li ostati ili otići. Bilo je puno nagađanja, neizvjesnosti i straha. Neki su glasno zagovarali da svi odu, najglasnije oni koji su se materijalno osigurali i imali su kamo.
Njegova je vatrogasna jedinica prešla 1996. u Prijelazne policijske snage i tada mu je jedan kolega povratnik govorio da ode, da tu više nije potreban, ali su nadređeni, posebno načelnik iz Vinkovaca, bili razumni i pristojni. Cijela jedinica, njih 46 vatrogasaca, ostala je u Vukovaru i 1997. potpisali su ugovor s MUP-om. Prve plaće u kunama - a bile su dvadesetak puta veće od onih u dinarima - dijelile su se na ruke i nekolicina onih koji su ostali nije ih htjela primiti, ali su prihvaćajući treću plaću pitali mogu li dobiti i one prve dvije. Te je godine zaposleno i dvadesetak mladih hrvatskih vatrogasaca iz Vukovara.
Nekima od njih očevi su poginuli, nekima nestali. Nikola bi ih prvog radnog dana ujutro dočekao, porazgovarao s njima i potom ih upoznao sa svima. Čitava je postrojba znala da se incidenti neće praštati. Ako se namjeravaju poprijeko gledati i međusobno provocirati, mogu slobodno odmah skupiti stvari. To je takva služba; životi im ovise jednom o drugome, u vatru ne smiju ući bez povjerenja da će kolega na njih paziti kao što bi na brata.
Iako je u Vukovaru bilo određeno da na čelnim pozicijama javnih službi budu Hrvati, a njihovi zamjenici Srbi, UNTAES se založio za Nikolu zbog njegova dotadašnjeg uzornog rada i točno je na dan završetka procesa mirne reintegracije, 15. siječnja 1998., potpisao ugovor s MUP-om za mjesto zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe Vukovar.
"Nikakvih problema nismo imali, ni u tom prijelaznom razdoblju ni ikada", kaže Nikola. Nije tako bilo samo u službi, zajedno su feštali, slavili rođendane, imendane, slave i Božiće. Igrali zajedno biljar, roštiljali, šalili se na svačiji račun i najvažnije - razgovarali o svemu.
Jakica i Duško Simić
Vrijeme velikih nada
Nisu tada znali hoće li ostati u Vukovaru nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, a evo ih uz Dunav već 24 godine s danas punoljetnim kćerima, Vukovarkama.
Jakica i Duško Simić na Korčuli su gledali prilog Hrvatske televizije iz Vukovara. Kad se hrvatsko Podunavlje uskoro reintegrira u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, tamo će biti procvat. Otvarat će se radna mjesta. Narast će plaće. Bit će svega. Tako su izvijestili novinari, a oni su odlučili povjerovati. Nakon svakog rata dolazi vrijeme velikih nada.
"Super, idem se spakirati i odoh za tu famoznu Slavoniju", rekao je Duško Jakici. Nisu imali što izgubiti. Probali su živjeti u Beogradu. Nije išlo. Probali su na Korčuli. Isto. Bijedni poslovi, puko preživljavanje, nikakva perspektiva. Bio je listopad 1997. godine. Gospođa koja mu je prodala autobusnu kartu rekla mu je da ide u "još neistražena područja". Autobusne linije su prema tom dijelu zemlje tek bile uspostavljene. Došao je u grad u kaosu. Svi su govorili o reintegraciji, nitko nije znao što ih čeka, glavna tema je bila ostati ili otići. Dio ljudi se već spakirao i odselio za Srbiju. A Duško kuca od vrata do vrata tražeći posao u gradu u kojem ne poznaje nikoga.
Duško je iz Knina, Jakica s Korčule. Upoznali su se krajem osamdesetih kao studenti prava u Splitu. Kad je počeo rat, Duško se prebacio studirati pravo u Beogradu. Početkom 1992. nova Jakičina hrvatska putovnica bila je među prvima koje su prešle srpsku granicu. Posjećivala ga je godinama, a kad su oboje diplomirali, počeli su zajedno živjeti u Beogradu. Dušku je pripravništvo u odvjetničkom uredu pokrivalo petinu mjesečne stanarine. Jakica je na crno radila kao kuharica i spremačica. I to malo što bi zaradili, inflacija bi brzo pojela. Duško nije mogao dobiti srpsko državljanstvo pa time ni konkurirati za bolje poslove. K tome su arkanovci mobilizirali izbjeglice iz Hrvatske, osobito nakon Oluje, i slali ih u istočnu Slavoniju.
Nisu htjeli otići u inozemstvo jer bi ih tamo najvjerojatnije čekali fizički poslovi. I tako su odlučili pokušati izgraditi bolji život u Hrvatskoj. Duško je s UN-ovim konvojem početkom 1997. krenuo iz Srbije u Hrvatsku. U autobusu je bio jedini mlađi od 70 godina i jedini s koferom punim knjiga kao svom svojom imovinom. Čuo je kad je gospođa na sjedištu ispred njega rekla: "Nas nije šteta, ali ovog će malog odmah zaklati". I ako ga je hvatala nelagoda, nestala je kad je vidio kako na granici srpski i hrvatski službenici srdačno razgovaraju i razmjenjuju šteke cigareta.
Na Korčuli nije bilo ništa bolje. Iz jedne su oskudice pobjegli u drugu. Jakica je za 1200 kuna mjesečno radila kao noćna čuvarica raznih poduzeća. Duško je djeci držao instrukcije, nikakav posao nije mogao naći. Na otoku se ispod glasa gunđalo o tom paru.
I onda su vidjeli prilog o Vukovaru.
Posla je stvarno bilo. Duško je mogao birati i odabrao je nevladinu organizaciju, Norveško vijeće za izbjeglice. Kad su mu rekli da će plaća biti fifteen hundred, tek je s prvom uplatom shvatio koliko je to zapravo. Dotad su po rukama prevrtali 10, 20, 30 maraka.
U NVC-u su pružali pravnu pomoć, najviše građanima srpske nacionalnosti koji nisu mogli dobiti hrvatsko državljanstvo ako su rođeni izvan Hrvatske, bez obzira što su cijeli život proveli u Hrvatskoj. A mnogi su u pograničnim područjima bili rođeni s druge strane hrvatske granice. Pomagali su i Hrvatima koji su tražili povrat imovine.
Nakon nekoliko je mjeseci i Jakica kucanjem na vrata došla do mjesta tajnice u Ekonomskoj školi. U gradu od blata, ruševina i sivih stabala bilo im je bolje nego na Korčuli i u Beogradu. I atmosfera je u gradu tada bila zdravija nego što je danas, sjeća se Duško: "Imao sam osjećaj da su svi malo napeti i oprezni, ali su izbjegavali išta govoriti otvoreno. Kao da su se smireno ispitivale snage. Onima koji su ostali bilo je stalo da ostanu i dalje.
Onima koji su se vratili bilo je stalo da tu ponovno započnu život. To su jake motivacije, a uvjet opstanka je, možda, bio da se o nekim stvarima ne govori". Jakici i Dušku bilo je jednostavnije. Nisu poznavali ni one koji su ostali ni povratnike, nitko njima ništa nije zamjerao, niti su oni kome zamjerali.
Nisu tada znali hoće li ostati u Vukovaru nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, a evo ih uz Dunav već 24 godine s danas punoljetnim kćerima, Vukovarkama.
"Nama je mirna reintegracija potpuno promijenila život. Žao mi je da tako nije bilo u mom Kninu, da ljudi tamo nisu mogli birati hoće li ostati ili otići. S mirnom reintegracijom Knina ne bih obljetnicu mature slavio u Beogradu. Tamo živi većina iz moje srednjoškolske generacije. Bude nas stotinjak, a nas samo četvero dođe iz Hrvatske. Troje iz Knina i ja iz Vukovara."