S Ankicom Božić Kudrić dogovor za intervju je tekao duže od uobičajenog. Iako svoj životni ritam nakon što je preboljela karcinom proglašava usporenim, nama se učinilo suprotno. Crnu knjigu bolesti Ankica je zatvorila i posvetila se, koliko joj obaveze to dopuštaju, ispunjavanju životnih snova. U zadnje vrijeme najviše voli putovati, ali prije toga bilo je potrebno othrvati se s opakom bolešću koja je prijetila da prekine ono najvažnije putovanje, piše Slobodna Dalmacija.
Sjećate li se dana kad ste otkrili da imate karcinom?
Da imam karcinom jajnika sam zapravo otkrila u šok sobi. Nije mi bio dijagnosticiran karcinom nego cista. U desetom mjesecu 2020. godine bila sam na redovnoj kontroli u ginekologice. Napravila sam papa test i ultrazvuk i sve je bilo uredno. Nakon mjesec dana sam opipala jednu tvorevinu sa lijeve strane. Ne mogu opisati taj osjećaj, jednostavno me uhvatila jeza.
To je bilo vrijeme korone i dok sam stigla do doktora prošlo je mjesec dana. Doktor mi je rekao da je to cista. Međutim moja izraslina je od početnih pet centimetara izrasla u 25 dana za još pet centimetara. Kad sam je to ustanovila moja ginekologica ona je zahtijevala da se hitno javim doktoru.
Nakon toga sam napravila CT i dogovorili smo operaciju. Kada su me na početku operacije otvorili i poslali uzorak moje izrasline na patologiju shvatili su da se radi o malignom tijelu. Operacija je zato trajala pet i pol sati. Meni su izvađena i potrbušina i svi ženski organi i limfni čvorovi. Ali, živa sam.
Kako je dijagnoza promijenila vaš život?
To me je plesnilo i osvijestilo. Živimo svi jedan ubrzan život, stalno trčimo. Sad sam se jako usporila i također eto kako volim putovati svaki put sam to stavljala na čekanje, sada ne prepuštam više ništa slučaju. Ako mi se ukaže prilika prihvatim ju i putujem. Osim putovanja, upoznala sam drage prijateljice koje su oboljele od karcinoma. Stvorila sam predivna prijateljstva. Bolest nagna čovjeka da radi na sebi, da uvidi što je krivo radio, a sve negativno makne od sebe.
Želite li reći nešto o precesu liječenja?
Proces liječenje je bio jako nezgodan. Terapije (taksol i plaksitel) sam primala intravenozno. Prva kemoterapije me smantala. Satima sam ju primala. Lelujala sam, u tebe ulazi otrov. I naravno, misli o preživljavanju ili umiranju se roje u glavi.
Najgore od svega je što ne znate ništa o tome. Kad bi mi rekli kemoterapija ja nisam znala što je to. Spletom okolnosti znala sam nekoliko ljudi koji su prethodno oboljeli od karcinoma i objasnili su mi.
Znala sam da će mi otpasti kosa i psihički sam se pripremala za to. Nakon trećeg ciklusa kemoterapije, medicinska sestra mi je rekla: “aaa, pa ti još imaš trepavice i obrve”. To mi je bio veliki šok, nisam znala da ću ostati i bez njih. Dva dana nakon tog razgovara su i one otpale. Bilo je to sve jako mučno.
Kako je obitelj reagirala?
Moja djeca su bili odrasli ljudi, sin je imao 22, a kćer 27 godina. Šok je to bio za njih veliki kao i čitavoj obitelji. Ali prihvatili su situaciju kakva je i pomagali su mi, šetali sa mnom. Ponekad se ne bi dva dana mogla dignuti nakon kemoterapije. To mi nije bilo lako prihvatiti.
Jako sam samostalna i teško mi je bilo prihvatiti da moram prihvatiti pomoć drugih. Ali, pored njihove podrške, smatrala sam da i oni trebaju mene. Željela sam upoznati svoju unučad i doživjeti udaju svoje kćeri i ženidbu svoga sina. Eto, još nisam postala baka, ali prije dva mjeseca kćer mi se udala.
Do Vas smo došli preko udruge Caspera? Je li Vam i članstvo u toj udruzi pomoglo?
Caspera je jedna super udruga, žao mi je što se nisam u nju prije uključila. Pretpostavljala sam da će se tamo samo pričati o bolesti, ali upravo suprotno. Imamo razne projekte poput plesa koji mi je jako drag. Plešemo salsu i bachatu. Zbilja su potrebne takve udruge. Kada prolazite kroz borbu s karcinomom imate potrebu pričati o tome. A najbolje vas razumiju oni koji su u istoj situaciji. Savjetujem svakome tko boluje od karcinoma da ode tamo i priključi se. Tim više što nažalost neće imati svi prijatelje ili prijateljice koji će ostati uz njih i pomagati im. Ja sam imala tu sreću.
Kako danas izgleda Vaš život?
Ostavila sam bolest iza sebe koliko god sam mogla. Kemoterapija ostavlja mnoge posljedice. Imala sam poteškoća u hodanju, imam osteoporozu, ali živim dalje, donekle uobičajeno. Vratila sam se na svoje radno mjesto. Moram pohvaliti svoju firmu AD Plastika. Sonja Grgat, predsjednica naše udruge Caspera je dobila otkaz kada je završila na kemoterapiji. Mene ne samo što je čekalo radno mjesto, nego je firma organizirala plaćenog psihoterapeuta na kojeg svi zaposlenici imaju pravo. Meni je odlazak kod psihoterapeuta jako pomogao.
Želite li nešto poručiti za kraj?
Željela bih reći da je jako bitno da ljudi idu na kontrole, da se pipaju. Upoznajte svoje tijelo, slušajte svoje tijelo, ono će vam dati svoje znakove. Nemojte misliti proći će nije ništa. Bolje da vam doktor kaže da je ništa nego da vi glumite doktora. Meni je trebalo tri dana da prihvatim svoju dijagnozu. Trebate ju prihvatiti i krenuti u borbu. Okružite se dobrim ljudima koji će vam pomoći.