Već na ulazu u zagrebački restoran Grana u Prečkom shvaćamo zašto je to bilo omiljeno mjesto legendarnog glazbenika i frontmena Parnog valjka Akija Rahimovskog.
"Food, Booze, Blues" (hrana, cuga, blues), upisano je na tri stepenice koje vode do restorana, gdje se glazbenik uvijek osjećao kao kod kuće.
Iskren u svemu
Na dan njegova pogreba u Aleji velikana na Mirogoju, njegovi su se prijatelji baš ovdje okupili na karminama jer glazbenik nije nikad propuštao doći posjetiti svog velikog prijatelja Nasera Bektašija i njegovu suprugu, vrhunsku šeficu kuhinje Sanju.
Velike zvijezde, kakav je Aki bio, vole odlaziti na razvikana mjesta, gdje u finom ambijentu ručaju ili večeraju specijalitete kojima mnogi od nas ne znaju ni ime. No, Aki nije bio takav.
Ovdje, u zagrebačkom predgrađu, dolazio je na sasvim jednostavna jela. Naser se ponosi svojim roštiljem, zapečene paprike s češnjakom veliki su hit, a mnogi vole i zapečeni grah. Moglo bi se reći, tipična balkanska kuhinja na kojoj je Aki odrastao i koju je volio. Naser nas dočekuje s velikim gostoprimstvom, nije mu do medija jer, kaže, ne bi volio smrt svog prijatelja stavljati u medije kao da je neka reklama.
- Radije vi nešto pojedite i popijte, nemojte mene u novine - govori nam.
Ipak, pristaje sjesti s nama, a na spomen legendarnog Akija lice mu se rastuži. Znaju se godinama, obiteljski su prijatelji i teško mu je pala glazbenikova prerana smrt.
- On je bio neponovljiv čovjek. Upoznali smo se krajem 80-ih kod kuma Robija na Srednjacima. Bila je to sjajna ekipa. Šalili smo se, Aki je već bio zvijezda, ali se nikad nije ponašao tako. Uvijek je svakoga pozdravljao, smijao se, širio je pozitivnu energiju. Nikad nije glumio, bio je iskren u svemu što je radio - prisjeća se početaka prijateljstva Naser.
Dok se Aki bavio glazbom, Naser je gradio ugostiteljsku karijeru pa je u malom prostoru u Prečkom otvorio prvi restoran. Tamo je danas skladište, no baš tu počela je priča koja će ovo mjesto pretvoriti u omiljeno okupljalište Akija i njegovih prijatelja.
- On je pomogao da sve ovo bude moguće. Bio je veliki gurman. Obožavao je hranu i volio je kuhati. On mi je dao prve recepte, savjetovao nas je kako bi stvari mogle biti bolje, a ja bih ga uvijek rado poslušao. Uvijek je znao gdje što treba kupiti, imao je svoje mesare, svi su ga voljeli. Bio je to Aki - kaže, ne skrivajući emocije, Naser.
Ljuto, što ljuće
Sa suprugom Ingrid i sam je, kaže nam Naser, Aki držao restoran na zagrebačkom Jarunu pa su surađivali, pomagali si, tražili najbolja rješenja kako bi se gosti osjećali ugodno. A u njegovu restoranu Grana Aki je bio čest i rado viđen gost.
- Ovo je rock-pečenjarnica, ćevapi i blues - smije se Naser. Kaže, dok Aki nije umro, nikad se unutra nije začula domaća glazba, samo rock i blues klasici. Ipak, kada je Aki umro, danima je puštao Parni valjak, emocije su ga preplavile. Nema nikoga od rock-zvijezda tko ovdje nije bio - kaže.
- Ja sam roker cijeli život. Imao sam i svoj band Hahari, svirao sam gitaru. Odrasli smo na AC/DC-u, Claptonu, Bruce Springsteenu... Uvijek sam išao na koncerte Valjka. Ali, nikad od Akija nisam tražio besplatnu kartu, iako znam da bi me uvijek počastio. Nisam to htio jer sam želio platiti njegov rad, rad članova banda - kaže.
O svom odnosu s Akijem kaže nešto zanimljivo, gotovo nevjerojatno za dugogodišnje prijatelje. Naime, nikad se nisu posvađali.
- Ma, to je nemoguće! S Akijem se nisi mogao posvađati. Bio je velika boemčina i gromada od čovjeka, ali nikad nije bio od svađa. Uvijek smo se samo zezali, bila je to ta njegova zarazna energija - kaže.
No, što je Aki volio pojesti u Grani? Na to pitanje Naser se nasmijao.
- On je ovdje sam sebi kuhao. Donosio bi namirnice i preuzeo kuhinju. Moja supruga Sanja pustila bi ga unutra, a on bi krenuo sa svojim čudima. Recimo, najviše je volio sarmu od janjećih iznutrica, onda bi to kuhao. Obožavao je jesti i kuhati.
A najviše je volio ljuto. Mislim, i ja volim ljuto, ali možda jednom tjedno, ali ono što je za mene ljuto, njemu nije bilo ni blago. Donosio bi neke posebne ljute papričice iz Makedonije, mogao ih je jesti svaki dan. Gledali smo ga kako ih jede i nismo mogli vjerovati - kaže nam Naser.
No, želi istaknuti da je Aki bio sjajan obiteljski prijatelj.
- Nikada nije došao a da nešto nije donio klincima, uvijek je bio punih ruku. Rekli smo mu da ne mora, ali bio je takav. Jednom je vrata stana otvorio nosom jer su mu ruke bile pune darova. Obožavao je djecu. Bio je vrlo impulzivan. Nikad se ne bi najavio. Samo bi došao, a mi smo ga uvijek rado gostili.
Prisjeća se toga i supruga Sanja koju zatječemo u žurbi usred restoranske kuhinje.
- Uvijek! Uvijek je bio pun darova za djecu i bio nam je veliki prijatelj. Jedino, to ljuto, to nismo imali tako jako pa si je morao nositi sam paprike. Ma, on bi mogao jesti ljuto svaki dan - potvrđuje Sanja koja se s godinama navikla da Aki samo uđe u kuhinju i preuzme štednjak pa se više nije ni ljutila.
"Moja supruga Sanja pustila bi ga u kuhinju, a on bi krenuo sa svojim čudima. Volio je kuhati sarmu s iznutricama"